Prevođenje je poput hodanja po užetu – potrebna je silna vještina kako bi se postigla, i održala, ona fina ravnoteža između vjernosti izvorniku i ritma jezika na koji se prevodi. Lea Kovács majstorski vlada tom vještinom, što potvrđuje nagrada Iso Velikanović za najbolji književni prijevod u 2024. godini, za prijevod s francuskog romana 'Dobrostive' Jonathana Littella (Fraktura). Njezini prijevodi nisu samo puka transpozicija riječi, već pulsiraju vlastitim ritmom, tonom i bojom - no, koliko je taj proces zapravo lak? Kako prevoditelj balansira između vjernosti izvorniku i ljepote jezika? U povodu nagrade, s ovogodišnjom smo laureatkinjom popričali o tome kako se nosi s izazovima prevođenja.

Roman 'Dobrostive' obiluje terminologijom iz različitih registara – od vojne i birokratske do sirove tjelesnosti. Kako ste pristupili prevođenju tih kompleksnih slojeva jezika i osigurali da hrvatski prijevod zadrži istu nijansiranost? Postoji li prijevodna strategija koja vam je posebno bliska?

'Dobrostivima' sam, kao i svakom djelu koje prevodim, pristupila kao jedinstvenom projektu i s namjerom da ga prenesem što točnije i vjernije mogu u svim slojevima, registrima i nijansama jezika, pritom osluškujući autora ili pripovjedača. Naime, i pristup mi se mijenjao s godinama. Iščitavajući autorovu namjeru u tekstu i 'profilirajući' izvornik, sa svakom novom knjigom došla sam do zaključka da se služim nekom novom strategijom; jednostavni su primjeri za to postupanje s kulturnim i povijesnim referencijama, naslovima, nazivima i imenima, postranjivanje ili podomaćivanje kulture izvornog djela, itd. Možda je lakše misliti suprotno, ali jedinstvene prijevodne strategije za sve - nema. Što je, naravno, opet jedna strategija. Kako god to nazvali, slijedim to nešto što podrazumijeva upotrebu svih raspoloživih jezičnih sredstava, stručnih i općih znanja te znatiželju, volju i upornost da se, već po potrebi samog projekta, istraživanjem proširi granice jezičnih mogućnosti i znanja.

Sigurna sam da neke slojeve jezika ne bih uspjela niti prepoznati niti prenijeti da nemam više od deset godina iskustva rada kao sudski tumač. Te dosadne administrativne nijanse mi inače ne prepoznajemo, jer ne moramo, a važne su. Kod 'Dobrostivih' je prevoditelj a priori na gubitku jer za autorom kaska onih otprilike dvjesto knjiga koje je Littell pročitao da bi napisao svoju – pritom, on piše tek tako, da zapiše za sebe, na za čitatelja, i nije ga briga hoće li čitatelj išta shvatiti i razumije li njemačke riječi kojima tu i tamo ukrasi francuski tekst. Taj dio nadoknade znanja radi razumijevanja teksta značilo je sate i sate istraživanja povijesti Drugog svjetskog rata, konkretnije Istočnog bojišta, ustroja njemačke vojske i SS-a, lingvistike kavkaskih jezika, filozofije i književnosti. I dok tako istražujemo i dešifriramo, iskrsne problem s nekim naizgled samorazumljivim pojmom: jeste li znali da, recimo, nema danas definirane hrvatske riječi za vojničku bluzu, koja se odijeva na košulju i s hlačama čini odijelo ili odoru?

Prevođenje je posao koji zahtijeva potpunu predaju tuđoj imaginaciji i dug boravak u umu autora. Kažete da ovaj roman obiluje terminologijom i emocijama različitih registara. Je li vam neki njegov dio bio posebno težak za prevesti? Kako se inače nosite s emotivnom težinom sadržaja?

S emotivnom težinom sadržaja nosim se koliko treba, ali nije jednostavno. Unatoč dugogodišnjem prevođenju u postupcima azila, teške priče i situacije uvijek bi me dirnule jer prijevod doista znači otvoriti se i propustiti to nešto kroz sebe i dati mu glas. Pokušajte zamisliti: gledate i slušate žrtvu koja plače i priča o zlostavljanju, a onda tu priču morate ponoviti na svome jeziku s 'Ja…' Ako osluškujemo tekst da čujemo autorov glas, nužno je poistovjetiti se s njim, a ako imate sreće, to će biti autor kojeg svi ili mnogi hvale kako divno piše i kako se divno čita. A kad imate posla s Littellom, emocije su svakakve: sa željom da se poistovjetite s njim (ne biste li ga preveli) ponegdje se miješaju zgroženost, otpor, užas, gađenje, a ponegdje divljenje spoznajama, rezoniranju, stilu pripovijedanja. Dok su dijelovi knjige koji se bave lingvistikom, filozofijom i religijom doista vrijedni divljenja, naturalistički opisani prizori nasilja u svim oblicima i tjelesnosti znali su me nagnati na ideju da to neću moći prevesti.

U takvim momentima ostavila bih knjigu i napravila predah s nekim drukčijim tekstom. No nije ovo prvi emocionalno težak tekst koji sam prevela. Zbirka pjesama 'Tijelu' Szilárda Borbélya govori o stvarnim sudbinama žena koje su proživjele neki problem s majčinstvom ili holokaust, te sam nužno – prevodilačkom empatijom – i sama bila pogođena tim ženskim pričama. Kod Borbélya je riječ o ženskom tijelu kao mučeničkom tijelu i žrtvi. Međutim, u slučaju 'Dobrostivih', osim spomenutih prizora kroz cijelu se knjigu provlači perspektiva hladnokrvnog, razumnog, obrazovanog, ali i senzibilnog pravnika – krvnika koji smatra da bi svatko učinio isto da se našao na njegovu mjestu. Uostalom, Littell je i osmislio pripovjedača po sebi kakav bi, misli on, bio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Dugo se već bavite prevođenjem – s mađarskog i francuskog, oba jezika kompleksne strukture i specifične stilistike. Postoje li autori koji su vam prevoditeljski 'sigurna zona', a postoje li oni koji vas uvijek iznova iznenađuju ili izazivaju? Na koji ste svoj prijevod u tom smislu najponosniji?

Moja bibliografija ne obuhvaća mnogo naslova jednog te istog autora, ali je zato raznorodna – seže od mađarske i frankofonske poezije i proze do znanstvenih knjiga. I sretna sam što je to tako jer je na taj način doista svaka knjiga nešto novo, neistraženo, nešto što će mi granice spoznaja pogurati još malo dalje. S 'Dobrostivima' sam naučila mnogošto iz same knjige, ali i iz rada s vrhunskim urednikom Romanom Simićem. A od autora me samo Magda Szabó zna iznenaditi (prevela sam tri njezina djela) jer je njezino geslo bilo da nikad nećemo saznati tko je bio koji lik u njezinim djelima, a stilom pisanja pomalo je poput našega nonšalantnog autora – nije ju baš briga hoćemo li mi na jeziku bez gramatičkog roda (ő = on, ona, ono) shvatiti tko kome što kaže kad se u jednoj rečenici pojave dva ili tri lika, ili hoćemo li uspjeti prepoznati trenutak u kojem pripovjedač govori kroz lik. 'Trenutak' – roman je kojim se i danas ponosim jer sam ga, uz 'Sotonski tango' Lászla Krasznahorkaija, prevela na samom početku prevodilačkog rada. Kad malo bolje pogledate kakve su to knjige, zgodan start.

Kako gledate na status i vidljivost književnih prevoditelja danas? Smatrate li da su dovoljno prepoznati kao suautori književnih djela u novim jezicima?

Općenito gledajući ima još dosta prostora za napredak. Sretna sam što Fraktura kao izdavač navodi ime prevoditelja na korici knjige i time slijedi pozitivan trend nominalnog isticanja prevoditelja. Rekla bih da nas izdavači danas sve više i bolje vide, ali svejedno ima onih koji i dalje nude uvjete stare 20 godina prevoditeljima koji ni sami ne znaju na što imaju pravo ili se jednostavno ne žele zauzeti za bolje uvjete. Tako su i honorari, kod nekih izdavača, okamenjeni u tom vremenu, uvijek s objašnjenjem da je sve ostalo poskupjelo, pa prevoditeljev rad ne smije biti skuplji. Dakle, troškovi života svima su porasli, pa prevoditelj mora raditi jeftinije… Malo mi ne štima matematika, jer bi to značilo da prevoditelji moraju raditi mnogo više nego ostali, možda stalno, preko svojih mogućnosti i na štetu svog zdravlja ne bi li postigli onaj mjesečni prihod koji će te troškove života pokriti. A to, nažalost, tako i jest. No da se vratimo autorstvu: suautorstvo ne priznaju čak ni neki prevoditelji, ni u svom slučaju, jer ne mogu ii ne žele pojmiti da je ono što stvaraju autorsko djelo, ostvarenje.

Srećom, zahvaljujući radu Društva hrvatskih književnih prevodilaca upućenost i vidljivost rastu, a na stranicama DHKP-a dostupni su tipski ugovor i popratni materijali koji će pomoći svima – prevoditeljima i naručiteljima prijevoda – da uspješno postignu pošten sporazum, na dobrobit svih. Naravno, mnogi izdavači, pa i sami pisci, svoje prevoditelje smatraju suautorima. Jedino je malo nezgodno što polako niču anonimni prevoditelji: nemaju autorstvo jer nemaju osobnost ni ime. Možemo im dati nadimak UI. Pitanje je to opće percepcije statusa prevoditelja, koje izravno vodi do pogrešne pretpostavke da se knjiga može prevesti alatom UI, bez ikakve ljudske korekcije, provjere, supervizije. Jer ako se knjiga može prevesti strojno, onda se može i napisati strojno. A opet – nijedno ni drugo ne može se bez čovjeka. Zasad. Pitam se samo, kad se ovih dana sprema promocija knjige koju je prevela UI, ne bi li bilo pošteno navesti i tog redaktora, nešto poput: UI feat. Redaktor…

Zbog toga već sad postoji strah da će prevoditelji uskoro postati suvišni. Kako vi gledate na UI, kao na prijetnju ili, naprotiv, alat koji bi mogao otvoriti nove mogućnosti? Kakvu budućnost svoje profesije zamišljate i hoće li to možda ipak biti neki oblik suživota s umjetnom inteligencijom?

Kao i kad su upogonili prve strojeve, UI nam može poslužiti kao alat ili stroj koji će za nas obavljati teške poslove – recimo, ispisivanja teksta, odnosno stvaranja teksta prijevoda na temelju velike baze, iz koje će možda brže izvući neki podatak nego čovjek. Stroj može imati i manje pogrešaka jer se jednostavno ne dogodi lapsus oka. Ali ipak, književnost se ne da tako lako. Barem ona kakvu ja prevodim. Poezija je možda posljednji bedem obrane od UI, ako gledamo na UI kao na osvajača iz novog svijeta. I dok među prevoditeljima ima raznih praksi, ja kažem da me baš zanima kako bi UI prevela 'Dobrostive'. I u konačnici, nije sporan toliko napredak tehnologije koliko stagniranje i nazadovanje ljudske kompetencije. Kao da se čovjek polako preobražava, olovku već teško drži u ruci, ali mu palci tipkaju brzinom munje, u glavi teško ili uopće ne može zbrojiti, ali zato ima kalkulator na mobitelu bez kojeg ne može živjeti jer brojeve telefona već odavno ne pamti, a zaslon i chatanje draže mu je od razgovora oči u oči s čovjekom pored sebe. No kad se vratimo u budućnost Skyneta, to ionako više neće biti važno. Tko zna čime ćemo se i kako tada baviti. A dotad imajmo na umu, kao što kaže Littell: 'Prava opasnost za čovjeka; to sam ja, to ste vi. A ako mi to ne vjerujete, nema smisla da čitate dalje.'