Andrea Milanko pripada onoj rijetkoj vrsti tumača književnosti koji tekst ne promatraju samo kao predmet analize, već kao živo tkivo kulture. Rođena u Splitu 1983., a školovana u Zagrebu, gdje je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost, svoj je znanstveni i nastavnički put započela već 2008. godine u dodiru s poezijom ne samo kao estetskom formom, nego i kao misaonim izazovom. Njezina sklonost nijansama teksta vodila ju je dalje, prema teoriji književnosti, u kojoj doktorira 2014. godine. Ondje gdje se forma susreće s idejom, gdje se rečenica počinje pitati o vlastitim granicama, tu je njezin istraživački prostor. Od 2012. članica je Katedre za teoriju književnosti Katedre za Kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a od 2019. nosi zvanje docentice.

Njezin rad prožet je osjećajem za povijesne slojeve jezika i značenja, za tekst kao trag epohe, ali i kao izazov interpretaciji. U žiri tportalove nagrade unosi znanje, ali i onu tihu osjetljivost za rečenicu koja ne želi ništa dokazati, osim da književnost još uvijek ima snagu biti istinita.

Kako biste opisali svoju vezu s književnošću - na koji su vas način vaša iskustva, interesi i znanja oblikovali kao nekoga tko razumije književnost u njenim nijansama, utjecali na način na koji čitate, vrednujete i promišljate književna djela?

Književnost je integrirana u moju ličnost na način da ne mogu sebe zamisliti bez čitanja i ne mogu posredovati svakodnevna iskustva bez osvrta na rečenice iz književnih djela. Književnost mi je ujedno potreban višak; mogu i dalje razumjeti ljude koji ne osjećaju potrebu za čitanjem, ali ispriječi li se štogod između mene i knjige na više sati, to počinjem osjećati kao nemir i patnju. Međutim, sofisticiranost vještine čitanja stekla sam na fakultetu: profesor Vladimir Biti imao je u tome formativnu ulogu, a profesor Cvjetko Milanja zainteresirao me za poeziju. Beskompromisnošću u prosudbi zasigurno me zarazio kolega Tomislav Brlek, a krivudavost i uzbudljivost zečjih rupa u koje vas tekst može baciti ako ste istovremeno dovoljno nepristrani da ih uočite i hrabri da ih pratite otkrila mi je profesorica Morana Čale.

Što vas je najviše oblikovalo kao čitatelja – određeni autori, žanrovi, životne okolnosti ili možda neki specifični trenutak kada ste shvatili da vas književnost trajno privlači? Postoji li neki konkretan autor ili autorica koji su vam otvorili vrata prema dubljem razumijevanju ili ljubavi prema čitanju, možda čak i promijenili način na koji doživljavate književnost?

Kod mene se ljubav prema knjizi doslovno dogodila kao ljubav na prvi pogled - u knjižnici sam posudila roman 'Emil i detektivi' i to je bilo to. Slijedilo je gutanje dječjih avanturističkih romana i krimića, u srednjoj ljubića, povijesnih romana i ljubavne poezije. Kako sam bila okružena uglavnom starijima od sebe, do mene su došli naslovi za kojima sama, u toj čitalačkoj fazi bezumnog prepuštanja tekstu, zasigurno ne bih posegnula, ali tako su mi se dogodili 'Derviš i smrt', 'Gospodar muha', 'Ime ruže', 'Kvaka 22', 'Doživljaji dobrog vojaka Švejka' te poezija Pabla Nerude i Charlesa Bukowskog. Na posljednje pitanje o promjeni doživljaja književnosti odgovorit ću ovako: svaki autor, ako je pisac u pravom smislu riječi, promijeni moj doživljaj književnosti - Krleža, Marinković, Camus, Danijel Dragojević, Slobodan Novak, Annie Ernaux, samo su neki.

Koji biste događaj u hrvatskoj kulturi ili književnosti iz posljednjih deset godina izdvojili kao posebno značajan – bilo zbog njegovog utjecaja na književnu scenu, društveni dijalog ili vaše osobno poimanje kulture?

Mislim da je film Sigurno mjesto (2022.) Jurja Lerotića jedan takav događaj, ne samo zato što je potaknuo rasprave o mentalnom zdravlju i boljkama domaćega zdravstvenog sustava, nego ponajprije zato što odgaja gledatelja filma da neprestano odvaguje između dokumentarnog i igranog. Drugi događaj, ovaj put u književnosti, recentni je prijevod romana 'Dobrostive' Jonathana Littella, napose u svjetlu vremena u kojem živimo. Littell je opremio roman činjenicama i podacima, ali on u prvom redu testira moć fikcije i naše imaginacije: jesmo li kadri gledati bez skretanja pogleda vlastite strahove, pristranosti, samoobmane i izlike ili je to ipak strano ljudskoj prirodi, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas...

Čemu se u 2025. godini najviše radujete kada je riječ o kulturnim događanjima – postoji li neka izložba, film, knjiga ili koncert koji s posebnim nestrpljenjem iščekujete?

Od najavljenih događaja u 2025. ne mogu izdvojiti neki koji me posebno raduje, ali potiho u sebi, neovisno o 2025. godini, jako me zanima kako će izgledati roman koji će možda jednom napisati Marko Pogačar i koncert Michelle Gurevich, ako nas ponovno počasti svojim dolaskom.

Postoje li knjige koje vam uvijek stoje na noćnom ormariću – one kojima se vraćate, koje vas nadahnjuju ili umiruju? Kada biste mogli ponijeti samo jednu knjigu na pusti otok, biste li odabrali neku od njih ili biste se odlučili za nešto sasvim drugo?

Mislim da bih Marinkovića i Novaka mogla čitati uvijek i svugdje, ali najviše, očekivano, na pustom otoku. Kad god bih napravila kakav izgred zbog ljudske gluposti oko sebe, utješan mi je Krležin roman 'Na rubu pameti', da dvaput promislim, a kad mi se pod rukom zaredaju loše knjige, vjeru u čovječanstvo vrate mi satiričari kao što su Jonathan Swift i Laurence Sterne. Osjetim li potrebu za ženskom mudrošću, okrenem se Annie Ernaux, Jane Austen, Virginiji Woolf, Alice Munro, Rachel Cusk i Flannery O'Connor. Dugo sam razmišljala o jednoj knjizi na pustom otoku, da bi mi odgovor došao sam od sebe, pa ne osjećam obvezu obrazložiti ga: 'Stoner' Johna Williamsa.