'Čitanje je čin razaranja i ponovnog stvaranja.' Ova misao, koja se može pripisati mnogim književnim teoretičarima, od Rolanda Barthesa do Umberta Eca, sažima paradoks suvremenih čitateljskih praksi: s jedne strane, nikada nismo bili izloženiji tolikoj raznovrsnosti tekstova, a s druge, nikada nismo čitali toliko brzo, često reduciranjem smisla na njegovu funkcionalnost ili trenutni afektivni učinak. No, što se događa kada usporimo? Kada čitanje prestane biti puko dešifriranje sadržaja i postane prostor susreta – s tekstom, s njegovim nijansama i šutnjama, ali i sa samima sobom?

Upravo to u svojoj knjizi 'Pohvala odriješenim rukama' (2025., Naklada Ljevak), zagovara književna kritičarka i teoretičarka književnosti Nataša Govedić. Njezino je polazište jasno: čitanje je po definiciji demokratski proces, stoga, umjesto da dramimo oko budućnosti pisane riječi u svijetu u kojemu mladi 'sve manje i sve lošije čitaju', vrijeme je da shvatimo da ih ne treba opterećivati kanoniziranim interpretacijama i zadanim kodovima čitanja, već im otvoriti prostor za dijalog s tekstom, u kojemu je svaka interpretacija vrijedna. Jer ako književnost išta može, onda je to upravo stvaranje polifonije značenja – a u njoj je uvijek presudna ona naša, osobna nota.

U zagrijavanju za ovogodišnju nagradu tportala, s Natašom Govedić razgovaramo o tome kako danas čitamo i kako bismo mogli čitati, kako se obraniti od tzv. komercijalizacije kulture i istodobno prihvatiti njezine utjecaje, te što književne nagrade zapravo vrednuju i kako sudjeluju u oblikovanju domaće književne scene i ukusa javnosti.

U svojoj najnovijoj knjizi, 'Pohvala odriješenim rukama', bavite se suvremenim praksama čitanja, zagovarajući emancipatorski pristup – nasuprot elitističkog, kanoniziranog, unaprijed zadanog. Prvo ću vam postaviti pitanje koje i sami postavljate u knjizi: Kako danas čitamo i što to govori o nama?

Čitamo mahnito, otkad otvorimo oči dok ne zaspimo (a i onda čitamo svoje snove). Jer u 21. smo stoljeću ušli u zenit duple pismenosti, verbalno-vizualne: svuda oko nas stalno su bujice poruka. Čitamo znakove od tiskanih knjiga do jumbo-plakata, od portala i mrežnih televizija do mobitelskih dopisivanja. Utipkavamo na dnevnoj bazi gomile rečenica, šeramo brda fotografija.

U Europi se spajanje slike i teksta krenulo zahuktavati već od srednjovjekovne kulture katedrala kao ilustracija biblijskih tekstova, a i u Aziji je dvostruka pismenost isto stara stvar: japanska kultura je verbalno-vizualna od 9. stoljeća kad su pjesnici pisali stihove za slike na paravanima u aristokratskim odajama carskog dvora. Ali sad smo u epohi kada od te nabrijane hiperkomunikacije nema odmora. Zato je moj fokus sporo i dubinsko čitanje, koje čini protutežu mrežnim gomilama slikovno-tekstualnih bujica.

'Odriješene ruke' su i knjiga o zajedničkim vrstama čitanja, kojih ima jako puno. Ne zanima me debatni pristup, u kojem je cilj pobijediti sugovornika polemički borbenim stavom, nego istražujem dijaloški pristup ili toplinu uvažavanja i finog nijansiranja zajedničkih pristupa tekstu. Neposredni poticaj za knjigu dala je još jedna vizionarka čitanja, Ivana Ljevak iz Naklade Ljevak, kojoj je bilo stalo da sa srednjoškolcima u sklopu projekta Čitanje u fokusu radim na kritičkim kompetencijama, koje također "usporavaju" čitanje i udubljuju nas u tekst. Imala sam i osobne razloge za rad s tinejdžerima: volim drskost i inovativnost te dobne skupine. Inspiriraju me.

Sugerirate da književna teorija treba biti oslobođena strogih interpretacijskih okvira kako bi se potaknula slobodnija, osobnija čitateljska iskustva. Što time dobivamo? Kako pomiriti autorsku intenciju, urednički rad i čitateljske interpretacije bez nametanja jedinstvenog tumačenja teksta?

Teorije nemaju samo teoretičari, nego njima vrve i sami umjetnici. Recimo, meni je jedna od najboljih teorija vokacije replika Billa Murrayja na račun njegovih filmskih kritičara: 'Opustite se. Kanim u ovom pozivu provesti jako, jako puno vremena.' Točno tako: nema užitka u glumi, čitanju, slikanju ili pisanju ako niste spremni za maraton učenja od svih mogućih interpretacija: uredničkih, kritičarskih, kolegijalnih, informacija šire publike oko toga što se smatra značajnim ili iritantnim. Temeljno je da osvijestimo tu zajedničkost iskustva umjetnosti.

Osim toga, ako je cilj neke kreativne prakse, recimo čitanja, isključivo analitička distanca (još manje ako je cilj 'didaktičan'), onda gubimo senzualnu dimenziju susreta s umjetnošću, način na koji djelo ulazi u nas i emocionalno nas preoblikuje. I ne manje važno: literarni kapital, samo djelo, uvijek je pluralno, ne guši razlike, nije isključivo po pitanju interpretacije. A nije ni banalno, na način na koji to pokušavaju prikazati korporativni mediji, gdje je kultura plitki bazen senzacionalizma.

Mislim da kvalitetno čitanje ne počinje ni od Olimpa teorijske diskusije ni od plitke močvare prvih dojmova, nego se uspostavlja kroz osjetljivi 'zajednički mozak' izgradnje vokabulara svih članova čitateljske grupe, čija heterogenost otvara tekst na puno načina, baš kao što recimo otvaramo i ljudski odnos. Pažljivo, zainteresirano, bez želje da dominiramo ili namećemo svoje stavove. Čitanje je način da naučimo tuđe emocionalne i intelektualne jezike i da postanemo neka vrsta… emocionalnih poliglota.

Koliko je u današnjem vremenu uopće moguće zadržati individualnu autonomiju u čitanju, s obzirom na to da algoritmi, društvene mreže i književne nagrade često unaprijed usmjeravaju što će čitatelji percipirati kao vrijedno?

Postoje 'snobovi žutila' koji čitaju samo bestselere, ali većina čitatelja koje poznajem čita šaroliko i duboko autonomno. Nagrade isto postoje sve od antičke Grčke, ali do danas kao klasici nisu preživjele samo drame-pobjednice na Dionizijskim natjecanjima. Odmjereni Sofoklo je dvadesetak puta pobijedio Euripida, zakletog inovatora, dakle Sofoklo je osvojio više nagrada, ali kroz povijest je ipak sačuvano mnogo više Euripidovih no Sofoklovih drama. To znači da postoji mnoštvo 'društvenih spremnika' književne vrijednosti teksta: akademska i kritička analiza jedan je od najvažnijih, dok su nagrade signal toga što je u nekoj epohi zavodljivo, popularno.

Književna vrijednost teksta vrlo se polako oblikuje kroz brojna i dugotrajna institucionalna, prvenstveno mislim akademska čitanja, istraživanja i vraćanja tekstu. Široki krug čitatelja često se oduševljava knjigama koje brzo padnu u zaborav. Književnost isto ima svoje mode. Literarna vrijednost, međutim, znatno je kompleksnija od popularnosti knjige. Neki od najvažnijih autora u trenutku svoje smrti nisu imali ni najmanju ideju da bi mogli postati slavni: Gogolj, Kafka, Emily Dickinson, Sylvia Plath… Da ne govorimo o tome da ni Matoš ili Kiš nikad nisu dobili aklamacijsko društveno priznanje i to ih nije nimalo obeshrabrilo kao pisce: dapače.

Može li se čitanje promatrati kao oblik emancipacije i otpora, osobito u vremenu sveopće digitalne medijatizacije? Na koje se načine književnost suprotstavlja ubrzanom, fragmentiranom načinu konzumacije informacija?

Čitanje je ono što nijedan zatvor ne može kontrolirati: arhipelag naših misli. Čitanje se još može nazvati i 'strukturiranje mišljenja' jer nam omogućuje da se izrazimo. Nepismeni čovjek ključa, ali unutarnji svijet samo ispari u gustoj magli nemuštosti. Što smo bolji u čitanju, bolji smo i u tome da imamo imunitet na površnost, na brzinu, teror plitkih informacija. Čitatelji prednjače i u kvaliteti međuljudskih odnosa: imaju dublje veze, prijateljstva, odnose s djecom. Zašto? Jer se znaju finije izraziti, osjetljivije približiti drugima.

Pri tom je važno naglasiti da postoje različiti slojevi čitanja: neki ljudi brzo prelijeću sve tekstove, love najpovršnije signale. Drugi rade strogu selekciju tekstova kojima će se posvetiti i imaju raspored čitanja godinu dana unaprijed. Treći čitaju isključivo ono što im 'za nešto treba'. Četvrti sve čega se taknu čitaju pažljivo, kao da je u pitanju slaganje herbarija. Peti čitaju nekoliko knjiga istovremeno. A ima i onih koji čitaju isključivo radi zabave i opuštanja, kao da su u pitanju čaj i kolačići. Prakse čitanja su ludo (za mene i predivno) raznolike.

Kako se oblikuju čitateljske zajednice koje promiču kritičku pismenost i slobodno čitanje, a da pritom ne podliježu dominaciji trendova i tržišnih očekivanja? Koja je u tome uloga književnih nagrada i gdje u tom kontekstu smještate nagradu tportala?

Čitateljske zajednice ili klubove obično vodi jedan megaentuzijast čitanja, evo recimo ambiciozan klub u sklopu Frakturine knjižare vodi kritičarka Marija Ott Franolić. Čitateljske zajednice danas bujaju u školama, u domovima za umirovljenike, na fakultetima (ja vodim jedan klub poezije i jedan dijaloški klub na Akademiji dramske umjetnosti). Te su zajednice demokratske: čine ih ljudi koji žele razgovarati o knjigama. Užitak je u inkluzivnosti, u razmjeni iskustva. S nagradama je drugačije, one igraju na ekskluzivnost. I, u svojim najboljim izdanjima, nagrade doista pomažu da se otvori rasprava o kriterijima književnog teksta.

Ali u nagrade je uvijek upisana i zamka 'sretnog slučaja', što samo po sebi nije loše: baš ta selekcija, baš te godine, izrodi prioritete iz vlastitog bubnja. Obzirom da pričamo za tportal, meni se recimo čini važnim da je nagrada tportala prepoznala Želimira Periša, koji je napisao fantastičan (žanrovski i kvalitativno) eksperimentalni roman 'Mladenka Kostonoga', ali isti portal je nagradio i Magdalenu Blažević, koja bi recimo mogla biti zvijezda Oprahina književnog kluba, s obzirom da piše hipersentimentalni tip teksta, pun jezičnih klišeja i spomenarskih truizama, još k tome s jakom patinom traume, što je za mene kombinacija koju ne bih izabrala za nagradu. Srećom, nisam bila u žiriju.

Ali što ove dvije, dijametralno suprotne reakcije jedne profesionalne čitateljice i spisateljice na dobitnike iste nagrade govore o samoj nagradi? Da je nagrada pametnija od mene, jer o njoj je razgovarala grupa ljudi koja je došla do druge vrste skupnih kriterija od onih koji ima samo jedna stručna osoba. To je i razlog zašto duboko poštujem žirije. Kristalno mi je jasno da oni zbilja stoje iza svojih odluka i da su itekako razmislili na koji će ih način javno argumentirati. Osim toga, u oba slučaja, kultura će nezavisno od nagrada vrednovati i Periša i Blažević kroz jako, jako puno kritičarskih filtera. A za godinu dana Magdalena Blažević možda napiše roman koji će i meni biti genijalan, jer će kroz procese recepcije sazrijeti. Realno, nagrade koriste i piscima i medijima koji ih pokreću. Druga je stvar što trajni ugled pisaca daleko ozbiljnije oblikuju kritike i studije. I drugi pisci.

Iz retrospektivne perspektive, koje su književne nagrade opravdale svoju ulogu u prepoznavanju relevantnih autora i djela, a koje su se s vremenom pokazale kao promašene ili preuranjene odluke? Postoje li primjeri knjiga koje su nagrađene, ali su ubrzo pale u zaborav?

Kultura nije sport. Nagrade nisu odraz 'najveće izvrsnosti' u precizno izmjerenom skoku u vis ili plivanju kraula, niti su čarobne ulaznice u svijet slave. Kad pogledate listu bestsellera New York Timesa kroz dvadeseto stoljeće, gomila knjiga koje su bile na listi najčitanijih knjiga nikad nisu postale klasici. A iste te knjige dobile su brojne nagrade. Isto vrijedi i za Pulitzera. To znači da je ukus jedne generacije čitatelja često fasciniran nečime što idućoj generaciji uopće nije napeto.

Nagrade su vrsta trendovskog profiliranja autora, kao i način stjecanja prestiža za same institucije koje ih dodjeljuju. One su, dakle, prvi pečat popularnosti koji se može vrlo lako potpuno rasplinuti nakon što je nagrada dodijeljena. Ali ne mislim da ih ima previše ni da su beskorisne. Da imamo jasnu kulturnu politiku usvojenu od Ministarstva kulture i da su njome zaštićeni književni autori, prevodioci i izdavači kao "narodno blago" ove zemlje, što bi bila promućurna kulturna politika, onda obilje nagrada ne bi bilo potrebno. Ali nemamo je - i nagrade to kompenziraju.

Može li književna nagrada autentično ‘otkriti’ autora i učiniti ga trajno vidljivim na književnoj sceni, ili uglavnom funkcionira kao katalizator za već prepoznate autore? Postoji li u novijoj hrvatskoj književnosti primjer pisca čija je karijera značajno oblikovana osvojenom nagradom?

Nagrade mogu pokloniti jaču vidljivost novim autorima. Recimo Tea Tulić je napisala odličan roman Kosa posvuda, no postala je kulturalno vidljiva tek nakon tportalove nagrade za roman Strvinari starog svijeta. Nagrade mogu biti i katalizator popularnosti već uvaženim autorima. Primjerice, Slobodanu Šnajderu, opet kad govorimo o nagradama ovog portala.

No, mislim da ne postoji primjer hrvatskog pisca kome je karijera bila "određena" osvojenom ili neosvojenom nagradom. Jer vi kao pisac morate i prije i poslije nagrade nešto stvarati iz svoje duboke potrebe (a ne iz želje za nagradom) i vaš rad se gleda u stalnom kontinuitetu motivacije koju sami održavate: nagrada je kratkotrajna, dok je vokacijski napor stalan. Prošlogodišnja Nobelova nagrada otišla je južnokorejskoj spisateljici koju iznimno cijenim kao književnicu (unatoč tome što je dio kritike rogoborio da je premlada), ali Han Kang će zbog nje vjerojatno biti pod još većim pritiskom nego prije nje. Znam pisce kojima su nagrade odmogle, zato što su krenuli pisati "u nagrađenoj maniri". Znam i pisce koji izakulisno lobiraju za nagrade kao da im o tome ovisi život, i oni su mi naročito odbojni.

Ove je godine za nagradu tportala prijavljeno 46 naslova; što oni govore o suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji?

Hajde da se malo maknemo iz samo svog dvorišta: Woody Allen u filmu Annie Hall kaže da su nagrade u takvoj inflaciji da čak i Hitler ima nagradu za najvećeg svjetskog fašista. Poanta je da nagrada prelako postaje prazni trofej. I da treba raditi na tome da tako ne bude: kroz analitičke tekstove o autorima koji su ušli u selekciju, primjerice. Osim toga, ne želim generalizirati o književnosti. Vjerujem da ima puno više smisla govoriti o konkretnom autorskom opusu nego o grupi ljudi koji po mjestu stanovanja i jeziku spadaju u hrvatsku književnost. Najbolji pisci su ionako već dugo egzilanti, nomadi, ljudi s više domovina (barem unutarnjih, ako ne geopolitičkih).

Što uopće čini korpus suvremene hrvatske književnosti i kakav je unutar nje omjer tzv. klasika i 'mladih' pisaca?

Na sceni poezije idealan. Na teritoriju proze dobar: iako nema samoproklamiranih nasljednika Dubravke Ugrešić (eventualno u tom smjeru spajanja esejistike i proze kroz ultrakritičnu prizmu ide Marija Andrijašević), imamo mlade glasove koji mi se čine moćni. Recimo Glorija Lujanović, koja piše iz perspektive duboke pobune nad obiteljskim i društvenim nasiljem. Nasljednica majstorske Irene Vrkljan po mom je mišljenju Tatjana Gromača, a kad to kažem onda mislim da je jako važno shvatiti da se pisanje nikada ne događa u vakuumu.

Odmjeravanje starog i novog moćan je katalizator kvalitete. Novi se tekstovi uvijek naslanjaju na prethodno uspostavljene literarne tradicije. Ne vidim mlađe varijante ili nastavljače Kristiana Novaka i Damira Karakaša, a nema ni generacije koji bi pokazivala 'ponornu' lucidnost autora poput Semezdina Mehmedinovića, Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona ili Bekima Sejranovića.

Možda i zato što aktualne prozaistice i prozaisti mahom dolaze iz privilegiranih konteksta mira i pišu tekstove 'kraljevića na zrnu graška' (u društvu obilja, sve im je grozno teško i sve ih živcira). Ivan Vidić napisao je odličan roman koji baš kritizira tu vrstu žalopojke nad tobože nedodirljivo svemoćnim kapitalizmom pod nazivom 'Sat koji otkucava samo tik'. U dramskom kontekstu, ponovno je omjer dobar: imamo Espija Tomičića i Doroteu Šušak kao vrlo različite, ali jake mlade dramske glasove, a imamo i Tomislava Zajeca i Matu Matišića kao suvereni glas zrelih dramskih opusa.

U svojoj knjizi govorite o 'novom tinejdžerskom kanonu čitanja' – što je s novim tinejdžerskim kanonom pisanja? Piše li itko u Hrvatskoj tako da se doista obraća mladim generacijama?

Danas je vrlo lako postati mladi pisac – objavit će te već netko. Ali jednako ćeš tako lako biti i zaboravljen. To je igra na brzo upadanje i brzo ispadanje. Srednjoškolske generacije čitaju uglavnom na engleskom i imaju ogromno tržište koje im je namijenjeno. Mislim da će kod nas tek stasati autorice i autori koji zrcale čitateljske potrebe suvremenih adolescenata. Imali smo dosad samo jednu: Milenu Benini, koja je nažalost umrla prije pet godina, a bila je "fantastičarka" koja lovi frekvenciju i svjetskih trendova fandoma i fanfica, kao i suvremene izvanžanrovske proze. Trebali bismo joj posvetiti festival koji bi putovao kroz srednje škole, kao i bar jedan trajni književni simpozij.

U kojoj mjeri nakladnici, književni kritičari, akademska zajednica i tržišni mehanizmi sudjeluju u oblikovanju suvremenog književnog kanona? Može li se govoriti o jasnoj hijerarhiji utjecaja ili se ta dinamika neprestano mijenja?

Srećom, kritičari se međusobno ne slažu. Kao ni teoretičari. Kultura nije mjesto konsenzusa, nego žestokog pregovaranja oko međusobnih razlika. Dinamika utjecaja se stalno mijenja, kao što se i kanoni mijenjaju. Govoreći o utjecaju, činjenica je da ima portala koji jako dobro znaju da čitanost ovisi o kvaliteti analitičkog teksta, a ne o senzacionalističkim naslovima. Ne možete imati jednog novinara u kulturi i imati kvalitetnu kulturnu rubriku; to je smiješno i pomisliti. Da bi neko mjesto postalo relevantno mjesto kulture, da bi zbilja stvorilo kulturni kapital, mora biti mjesto dubokog čitanja mnoštva kvalitetnih autora. Časopis Zarez je bio takvo mjesto i još uvijek mislim da je sramota što je ukinut i što nakon odlaska Hasanbegovića kao njegova egzekutora nije obnovljen. Razlog zašto nije je opet u tome što politika jako voli da kulture ne bude.

U sve glasnijim debatama oko 'lakog' i 'teškog' čitanja, postoji li opasnost da će se zahtjevniji književni tekstovi pretvoriti u stvar akademskih rezervata, dok će tržište favorizirati pristupačne, brzorazumljive narative? Je li to nešto samo po sebi loše? Kako u takvim okolnostima "sačuvati" vrijednu književnost?

Zahtjevni tekstovi jedini preživljavaju komercijalizaciju kulture i čine to s velikom elegancijom i lakoćom. Shakespeare je i najzahtjevniji i najpopularniji. To dosta govori o lažnom stavu da će te pristupačnost daleko odvesti. Samo će te slojevitost daleko dovesti.

Ako biste morali odabrati jednu suvremenu knjigu koju bi trebalo uvesti u obaveznu školsku lektiru, koja bi to bila i zašto?

'Lijevu ruku tame' Ursule Le Guin. Zato što je riječ o klasiku spekulativne fikcije koji imaginira drugačije društvene odnose i samim time može čitatelje lektire naučiti da je drugačiji svijet moguć samo ako je zamisliv.