Kad je prije dvije godine u izdanju nakladnika OceanMore objavljen roman Želimira Periša "Mladenka kostonoga", kritika je njegov zaigrani ep o vještici Gili jednoglasno proglasila književnim događajem godine, očaravajućim, impresivnim i revolucionarnim romanom čija je glavna junakinja najčudesnija žena ikada izmaštana u knjigama. Knjiga je autoru donijela Nagradu Kočićevo pero Zadužbine Petar Kočić Banjaluka-Beograd i književnu nagradu tportala za najbolji hrvatski roman 2020.

Iz literarne radionice ovog zadarskog pisca sada je stiglo novo čudo domaće književne produkcije, zbirka priča "Gracija od čempresa", također objavljena pod egidom OceanMora, pisana u istoj maniri neodoljivo duhovite žanrovske mutacije bajke, satire i stripa, koju sam autor opisuje kao "dramu Nicka Cavea s karakterima Toma Waitsa" ili slikovitije, "Hermannov Jeremiah susreće Zekana Lewisa Trondheima. Tarantino se potukao s Tarkovskim. Schiele ugledao Dylana Doga. Flannery O’Connor piše o vuku iz Crvenkapice".

Želimir Periš (1975.) napisao je još knjigu priča "Mučenice" (2013.), kriminalističke romane "Mima i kvadratura duga" (2014.) i "Mima i vaše kćeri" (2015.), zbirku poezije "X" (2016.), društvenu igru "Strašne žene" (2018.) i slikovnicu "Straška postavlja teška pitanja" (2021.), za koje je dobio nekoliko relevantnih nagrada i bio uvršten u nekoliko finala nagrada za najbolji roman godine. Tekstovi su mu više puta adaptirani za kazalište, a priče prevođene na niz jezika.

Zbirku "Gracija od čempresa" čini šest priča koje se protežu od srednjeg vijeka do postapokaliptičnog futura. Različiti pripovjedači(ce), koji se uglavnom ne libe komentarima pokazati svoju prisutnost u tekstu, progovorit će o svijetu u kojem korumpirani i kvarni svjetovni i duhovni vođe manipuliraju i eksploatiraju druge, slabije – posebice žene – sve s agendom "Božje volje". Utoliko će u galeriji likova, raznih grofova, knezova, opata, ali i seljaka i siromaha, iskočiti portreti u krupnom planu nekoliko buntovnica, revolucionarki, čak utopistica.

U povodu izlaska nove knjige, s autorom smo popričali o distopiji i apokalipsi, o tome kakvu umjetnost želi stvarati a kakva ga pokreće, o pravilima, konformizmu i neposlušnosti i, naravno, o ostavštini njegova nagrađenog romana i potencijalu lakoće za udomiti najsubverzivnije ideje.

Nakon "Mladenke kostonoge", stiže zbirka priča koje stilski kao da se nadovezuju na taj vaš nagrađivani roman. Znači li to da se Želimir Periš pronašao i udobno smjestio u "vlastitom" žanru neke vrste pseudopastoralne satirične bajke?

- Zapravo suprotno. Nisam presretan što je moja nova knjiga atmosferično slična prethodnoj. Jako volim svijet tih malih nazadnih zajednica, no jednako tako sam ga se zasitio i bio spreman ići dalje. Ipak, teret koji sam nosio od prethodnog romana naprosto me vukao natrag. Riječ je o nekim pričama koje su prethodile mom pisanju "Mladenke kostonoge" i koje su usmjerile taj roman, a i o nekim koje sam maštao za Kostonogu ali se naprosto nisu mogle uklopiti u roman. Jednom je Zoran Žmirić svoju zbirku pjesama "Zapisano metkom" opisivao kao emocije koje su ostale nakon pisanja svog ratnog romana "Blockbuster". Vrijeme, koncentracija i emocija pisanja romana toliko su duboki da, jednom kad je roman i završen, ne može se tek tako izaći umom iz njega. Ovu zbirku doživljavam kao svojevrstan oproštaj od pseudopastoralnih satiričnih bajki.

Je li vas ipak bilo pomalo strah kako dalje nakon tako opsežnog projekta kakva je bila "Mladenka"? Muči li vas ponekad, baš kao i pisca Želimira iz posljednje priče ove zbirke, pitanje recepcije? Za stvarnoga pisca to naravno nije pitanje pukoga opstanka kao za onoga iz priče, no možda na neki način ipak i jest… Plašite li se da ćete nam "dosaditi", da ćemo vas "prozreti"?

- Problem recepcije me počeo mučiti nakon što je Mladenka doživjela toliko čitanja. Odjednom su svi moji telefoni počeli zvoniti i sa svih strana su mi se javljali oduševljeni čitatelji, a ja sam mozgom već bio u nečem drugom, nečem potpuno suprotnom i ništa od onoga što su čitatelji voljeli u Mladenki nema u romanu o kojem sam počeo razmišljati. Tu me zateklo mišljenje o tome kako slijedi razočaranje svih onih koji su voljeli Mladenku. S jedne sam strane želio zahvaliti svim tim ljudima koji su voljeli Gilu i napisati nešto slično, a s druge strane, bio sam svjestan da razmišljam o nečem posve različitom i da slijedi hladan tuš. Srećom, taj razočaravajući roman je vrlo kompleksan i potrajat će godine i godine dok ne bude gotov, a u međuvremenu priče iz "Gracije od čempresa" dolaze spasiti stvar i kupiti još malo vremena i meni i čitateljima. Nije da se plašim da ću dosaditi i biti prozret, dapače, jasno mi je da taj trenutak neumitno dolazi i ja mu se već veselim. Pisci su zamjenjiva roba, svijet je sam po sebi vrlo varljiv i promjenjiv, ne treba se uzdati niti u to da će stvari uklesane u kamen opstati, kamoli tisak na papiru. O tome govori priča o piscu Želimiru koji ima priliku razmišljati o vječnosti u trenutku u kojem ne postoji ni budućnost.

Čitajući vaše knjige, rekla bih da bez sumnje posjedujete "gen za pripovijedanje". No, je li doista tako, dolaze li vam riječi, rečenice lako, tečno, ili se nad svakom mučite, zdvajate? Jeste li "rođeni" kao pisac?

- Nisam rođen, godinama sam ispisivao stotine stranica teksta dok mi muscle memory prstiju nije uhvatio ritam rečenica. To nije došlo bez troška; kao što danas lako pišem priče, tako teško pišem intervjue, posve sam nesposoban napisati esej, jako sam se srozao i u dijalektičkim vještinama, da ne spominjem degradirani društveni život i gotovo nepostojeće socijalne vještine. Cijena pisanja je visoka. No u kreiranju književnog teksta jesam na svom terenu. Tu uživam. Kad me priča uvuče, kad se osjetim da sam uronio u nju, onda i pisanje ide glatko. Divan je osjećaj suživjeti se s pripovjednim glasom, tada je i proces pisanja lagan i tečan, a rezultat divan. To se, na žalost, ne događa tako često. Nerijetko tekstove čupam iz sebe na silu, pa iza njih ostaju ožiljci i rane. To i nije toliko ugodno, ali se ipak trudim da se to ne osjeti u tekstu, da čitatelji nemaju nikakav osjećaj težine, da im je tekst lagana zabava, a ideje iza njega golicave. S vremenom mi se iskristaliziralo što zapravo želim od književnog teksta. Želim da mi ponudi nešto novo, nikad čitano. Želim osvježenje u smislu umjetničkog izričaja. Želim i da me iznenadi, ne volim knjige od kojih ne dobijem išta više od onog što piše na klapnama, išta više od onoga što od njih očekujem. Izuzetno mi je važno probijanje okvira očekivanja. Takvu umjetnost želim i stvarati.

Vjerujete li u čaroliju kad je književnost u pitanju?

- Dobra knjiga mijenja moje stavove o svijetu i to je najbolje i najvrjednije što mi literatura nudi. Neke od knjiga koje najviše volim promijenile su me trajno. No taj stalni udarac na moje stavove s vremenom postaje naporan. Život je dovoljno težak, često nemam snage obračunavati se s teškim temama. Gore od toga, starim, a stari ljudi teže prihvaćaju nove stavove, teže se preispituju, teže donose teške odluke. Tako s vremenom i sadržaji koje konzumiram postaju sve lakši i prijemčljiviji. Sve sam sličniji svojoj mami koja je, pamtim, u doba dok me slala u videoteku da joj posudim neki film za večer, uvijek naručivala "nešto lagano." No, lagano ne znači glupo, dapače. Baš lakoća ima veliki potencijal za udomiti najsubverzivnije ideje.

Postoje li neke vaše priče koje su se u međuvremenu udaljile od vas?

- Mnoge stvari koje sam ranije pisao danas su mi daleke i strane. Ostavio sam te knjige i tekstove iza sebe i neki su se posve odlijepili od mene. Kad ih ponovo vidim nekad se čudim onom Želimiru koji ih je pisao, nekad se malo i sramim općih mjesta, a povremeno se i divim uvidima u životne tajne ili vještinama u izražavanju koje više nemam. Pjesme koje sam pisao kao da su ostale u vremenu u kojem su napisane. Nije da su se vremena toliko promijenila, valjda više u sebi ne pronalazim onaj žar iz kojeg su se potpalile. To su pjesme koje pozivaju da se čitaju na ulici, na preokrenutoj kištri piva. Danas sam preumoran da bi se penjao na kištre.

Prvo što primjećujem čitajući ove vaše priče jest to da se od njih šest, pet – pisanih u kvazi-mitološkom tonu – odvija u nekoj manje-više neodređenoj prošlosti. A onda na kraju dolazi ta šesta, distopijska bomba koja se odvija u budućnosti. Gdje je sadašnjost? Zar pisac Želimir Periš nema što reći o sadašnjosti iz koje njegov književni alter ego biva prognan u postapokaliptično sutra?

- Općenito, za bolje razumjeti neki problem treba se malo odmaknuti, pa ga sagledati iz druge perspektive, možda se iz daljine više vidi, a možda, naprosto, što smo bliže temi koju promatramo ona više utječe na naš sud. Kad sam izmjestio sadržaj priča u neko drugo vrijeme dobio sam tu željenu daljinu. Zapravo, sadašnjost jest upisana u zbirku, nekad doslovno, a nekad kroz refleksiju događaja u nekim drugim vremenima. Priče jesu raspoređene u raznolika vremena, nekad definirana, nekad posve fantastična, a ono što ih povezuje je to da se sve događaju unutar malih zaokruženih zajednica. Bio to zaselak od deset kuća ili preseljeno selo skriveno od ratova ili pak farma na kojoj žive samo žene, prostor te zajednice je uvijek malen i ograđen, udaljen od svijeta, pa se drama rađa baš u toj izoliranosti i trvenju između skupine i vanjskog svijeta. Mala sela, zabite zajednice koje same sebi nameću pravila života i konformizam koji upravlja njihovim odlukama u fokusu su svake od priča.

Rat u Ukrajini, inflacija, pandemija, energetska kriza ... strahujete li od apokaliptičnog scenarija u ovom trenutku u povijesti? Kako stvarnost trenutno izgleda iz vašeg "kutka" svijeta?

- Užasno. Literatura mi je u tom smislu prilika za bijeg. Jedno vrijeme literatura mi je bila budnica, osvještavala me za društvene probleme i osobne sudbine, no ta svijest je postala teret. Probleme sam upoznao, hvala lijepo, sad mi treba nešto da me smiri i opusti dok u svom tajnom laboratoriju planiram kako idućom knjigom zatomiti zlo u svijetu.

U "Graciji od čempresa", kao i u "Mladenki", poigravate se stilovima, tehnikama. U naslovnoj priči, ali ne samo u njoj, javlja se snažan lik žene buntovnice. Što vas toliko privlači likovima "neposlušnih" žena, koje se odbijaju pokoriti društvenim pravilima, koje se ističu i traže – zahtijevaju – svoju slobodu? Što vam one omogućuju, što neki drugi lik ne bi mogao ili ne može?

- Neposlušni općenito, ne samo žene, zahvalna su književna tema i vrijedan umjetnički motiv. Oni koji se opiru nepravdi trebaju biti likovi naših spomenika. Oni su heroji. O njima volim pisati, to je jako ispunjujuće. Takve junakinje su naslovna Gracija, nedovršena Ida ili neimenovana junakinja iz središnje priče zbirke koja jedina u selu zna koristiti vibrator.

Iz toga proizlazi još jedna tema koja se vezuje uz likove buntovnica, naime, seksualnih (ne)sloboda. Kako određujete granicu prema političkome, angažiranome? Vaše se junakinje čitaju u feminističkome ključu… Jeste li feminist?

- Feminist sam, naravno. Pitanja osobnih sloboda, jednakosti, ravnopravnosti, sestrinstva i bratstva ljudi svih statusa, rodova, vjera, boje kože, boje kose, visine, debljine i bilo kojih drugih kategorija podjele nije uopće pitanje o kojem razmišljam. Ali znate što, seksualne slobode danas su zbilja passe tema. Stravično je što se one i danas preispituju i koče, no pravno, javno, društveno i znanstveno stvar je posve jasna i, kao književnik koji bi se bavio rubnim temama, tu zbilja nemam što novo reći. No, na primjer, strašno sam želio napisati priču o ratu između muškaraca i žena. Kakav suludo uzbudljiv koncept: doslovan rat spolova. A kako uopće postaviti taj koncept a da se jeftino ne politizira, trivijalno angažira ili prvoloptaški podvlači pod feminizam? Tako je nastala Ida koja će povesti vojsku žena u konačnu bitku. Da bi ovakve ideje iole dobile na uvjerljivosti trebao mi je okvir koji drži vodu. Tako sam reciklirao jedno staru ideju koju sam obilato koristio u ranijoj zbirci priča "Mučenice", o zabranjenoj povijesti.

Tragedija, smrt, patnja, praznovjerje, zatucanost i konformizam… sve to dio je habitusa vaših junaka. Parodirajući sve to, pisac u vama izvrće pravila i poigrava se čitateljskim očekivanjima. Koja vas ideja najviše angažira, je li to sloboda, otvorenost, potreba za osjećajem neprekidnog kretanja prema naprijed, igra?

- Igra, uvijek igra. Igra je zatvoren sustav s definiranim skupom pravila. Igram se svojim likovima, igram se pravilima priče, igram se samim procesom pisanja i naposljetku - igram se sa samom igrom, i ta mogućnost rušenja pravila igre, to je sloboda. Fasciniran sam i procesom gamifikacije koji danas uzima maha u poslovanju i edukaciji. Bilo koji životni, poslovni ili društveni koncept možemo apstrahirati do razine igre ili predstaviti kao igru, i u tom trenutku on postaje jasniji, a problemi lakši za riješiti. Igra uz sebe često veže i zabavu. To mi je razumljivo, rješavanje rješivih problema u kontroliranim uvjetima ljudima predstavlja veliko zadovoljstvo. Naravno, kad je stvarni život, život izvan igre, toliko kompleksniji, pravila nejasna, problemi nerješivi a životna igra naprosto - nepravedna. Literatura ipak imitira život, ne igru. Život je pun nepravde, a u igri ona ne postoji (vara li itko, to više nije igra, to se život probio kroz okvir pravila igre.) Osjećaj nepravde jedna je od najsnažnijih emocija koju često upisujem u tekst. Divan je za literaturu, kreira dramu, snažno se prenosi na čitatelje i katarzičan je, pa čitatelju ostane neki benefit od čitanja takvih nevolja koje priredim svojim likovima.

Posljednja je priča ove zbirke, "Zanimanja u doba Velikog sranja", postapokaliptična distopija. Posljednjih godina raste popularnost "apokaliptične kulture", nekadašnje utopije zamijenile su mračnije alternative, što je možda posljedica općenitog osjećaja pesimizma i približavajuće apokalipse koji već nekoliko godina vladaju svijetom, ili barem Europom. Kako pokušati razmišljati o boljoj budućnosti u svijetu "bez jamstava"?

- U literarnom smislu, utopija nije iskoristiv materijal. Zapravo i ne postoji zanimljiva literatura o uspješnoj utopiji, naravno. Distopija je oduvijek dominirala knjiškim svijetom, a posebno je apokaliptično okruženje bilo jako dobra scenografija za simplificirati stvari i vratiti se na promišljanje temeljnih vrijednosti. Moram ipak reći da mi je apokaliptična literatura bila puno ugodnije štivo prije Trumpa, covida i ruske invazije u veljači. Što je ta sudbina izvjesnija to mi je, u književnom smislu, mrskija. Moja priča se pak, više od same apokalipse i zloslutne vizije budućnosti, bavi istinskim vrijednostima unutar ljudskog društva. Budućnost mi zapravo nije u fokusu, već sadašnjost. Koliko i kako svatko od nas tom društvu doprinosi? Koliko djelujemo za sebe, a koliko za zajednicu oko sebe? Koliko je današnji sustav vrijednosti uopće održiv? Da bi ponudio odgovore koristim ranije spomenutu tehniku: moram se udaljiti od problema da ga bolje sagledam. Jedan od načina za udaljiti se od društva je zamisliti da ga više nema.

U tom smislu, koje tri stvari bi piscu Želimiru svakako dobrodošle u postapokaliptičnom svijetu?

- Pisac Želimir iz priče o piscu Želimiru nije mi ni nalik. Slično kao što nisam ni nalik guslaru Želimiru iz prethodnog romana. Nije da baš moram upisati svoje ime u svaku svoju knjigu, ali izuzetno je zabavno pratiti kakav autoritet ima osobno ime autora u tekstu i kako uvjerljivo zvuči ton ispovjedne proze, pa makar je očito posve izmaštan. Nakon prethodne knjige stotine sam puta morao reći: ne znam svirati gusle. Piscu Želimiru iz priče o piscu Želimiru i Velikom sranju vrlo je stalo do vlastitog imena, pa bi on u postapokalipsu ponio nešto što mu omogućuje da to ime negdje zapiše. Autor Želimir, to jest ja, autor knjige u kojoj je priča o piscu Želimiru, umjesto stvari, u postapokalipsu bi poveo svoje dvoje djece. Ako maštamo o budućnosti, djeca jesu garancija budućnosti, pa ih treba uključivati u taj kontekst. A za treću stvar, da čuva djecu bih poveo svog psa, malenog čivavu Relju koji je u stanju pojesti demone stostruko veće od sebe, što je također opisano u spomenutoj priči. Takvog zaštitnika svatko treba.

Na široj razini, pretpostavljam, pisac se uvijek nada da će pridonijeti promjeni neke paradigme, stvoriti pukotine, proširiti svijest ljudi, ispraviti svijet. Što vama omogućuje književnost, pisanje?

- Ali zašto bi to bila odgovornost pisaca? I meni se učinilo, kad sam počeo pisati, da je to neki strašno moćan alat: bit ću u izlozima, bit ću u novinama, moj tekst će biti na noćnim ormarićima i ljudi će čitati moje ideje pred spavanje, moram iskoristiti tu moć za dobrobit sviju. A onda, izlog se promijeni, novine završe u smeću, knjiga na noćnom ormariću ostane nepročitana, par stranica pred spavanje, pa se vjeđe sklope, dan je bio dug, posao težak, sutra je novi dan, još duži i još teži, što pisac tu može? Kao spisatelj često pišem o malima i gubitnicima, dugo mi je trebalo da mi sine da su i sami pisci književnosti gubitnici. Kao onomad kad je video killed radio stars, tako je danas jasno da je pop-kultura ubila knjige. I moja izdavačica u šali kaže da poimence zna svoje kupce, toliko je elitistički proizvod knjiga postala. Pa makar knjiga gubi publiku, književnost je i dalje vrlo utjecajna. Ponajviše zbog interpretacija u drugim medijima kroz koje se sve više konzumira. Pisci možda nemaju zadnju riječ, ali njihova je prva.

U ovoj knjizi ponovo otvoreno kritizirate crkvu, licemjerje popova, lažnost ispraznih obećanja kojima religije od pamtivijeka manipuliraju ljudima kako bi ih držali pod kontrolom. Ipak, za mnoge ljude vjera je nešto što se ne propituje. Ima li religija i neku korisnu funkciju u društvu?

- Ne bih rekao da išta kritiziram, pišem o stvarima kako ih doživljavam i kako ih zamišljam. Lažnog autoriteta je vazda bilo i vazda će ga bit. U kontekstu mojih priča koje se događaju prije stotinu godina apsolutni kraljevi licemjerja su crkva i svećenici pa ih takve i opisujem, ali u pričama smještenim u novije doba veće zlo je licemjerje zajednice, a u pričama iz budućnosti licemjerje nas samih. Vidite, kao da na neki način evoluiram negativce kroz vrijeme: prvo crkva, na kraju mi sami. Znači li to da sam optimist u smislu licemjerja religije? Pa, donekle. Crkva danas nema moć kakvu je imala prije stotinu godina i društvo je značajno napredovalo u smjeru osobnih sloboda i prosperiteta. Ne sumnjam, svaki vat moći koji crkva izgubi korak je prema boljoj budućnosti. Moć, čemu teže i zakoni termodinamike, treba disipirati. Fizika je neumoljiva, entropija izvjesna, pa će se to jednom svakako dogoditi, samo treba biti strpljiv.

Poigravanje formom, parodija, ironija, ludizam… Dosadi li vam ikada humor? U kulturi smijeha u kojoj živimo, čini li vam se da je inteligentan humor sve manje na cijeni?

- Ne.

Pričajmo malo o strahovitim zvjerovima. Kao u klasičnome hororcu, protagonisti ove priče plaše se onih koji su drugačiji od njih – u tom smislu, ona se može čitati i kao autorska kritika društvenih predrasuda. Može li se o zvjerovima govoriti kao o metaforama prijetnje neke nove "čudovišne normalnosti"?

- Priča o zvjerovima događa se u svijetu u kojem sile prirode napastuju nevoljene. Već je ta postavka stravična, a priča će se onda potruditi da poput klasičnog horora izvrne pozicije. Zvjerovi su bili težak motiv jer se interakcija s njihovom rodno uvjetovanom zvjerskom prirodom može tumačiti i na neprimjerene načine. Dugo sam se lomio oko prave prirode odnosa zvjerova i žena. Na kraju sam, žanrovski, pobjegao u strah da se sam ne bih morao suočiti s demonima. Format bajke mi je to dopustio. "Gracija od čempresa" može se čitati i kao zbirka bajki. Odlika bajki je prvenstveno jasna motivacija njenih karaktera. U bajkama nikad nema sivih lica, likovi su ili dobri ili zli. Tako je i u mojoj zbirci. Likovi su jednostrani, priče jednostavne, a dio vrijednosti, poput bajki i mitova, skriva se u interpretaciji.

Svoje priče volite smještati u prošlost. Priče iz prošlosti oblikuju naš identitet, s obzirom na način na koji prepričavamo i preoblikujemo svoje priče, moramo li pronaći novu vrstu identiteta kako ne bismo završili u svijetu kakav anticipira posljednja priča vaše zbirke? Je li to, dijelom, ono što vi činite u svojim knjigama?

- U "Mladenki kostonogi" puno sam se bavio identitetom, a malo i u "Graciji". Smatram da je fluidni identitet jedini koji može opstati i dati nam sigurnost u varljivom svijetu. Više od potrebe da definiramo nove identitete korisnije mi se čine ideje odbacivanja identiteta kao takvog. Odbijanje participiranja u toj neurotičnoj predstavi: tko je što. Što god da si, nije me briga. Samo budi dobar.

I na kraju, što se dogodilo s Idom?!??

- Ida je pobijedila, naravno.