Donosimo pet novijih naslova naših nakladnika, a svoje predstavnike imaju Petrine knjige, Fraktura, Hena com, OceanMore i Vuković&Runjić.
'Papir tvoje kože', Lora Tomaš (Hena com)
'Posadila sam ovaj književni vrt, draga Priya, iako se još uvijek pitam je li dovoljno cvjetati papirnato', zapisat će protagonistica romana Papir tvoje kože. Rafiniranost rukopisa Lore Tomaš, prepoznata već u dokufikciji Slani mrak, u novom se romanu pojavljuje i kao alat strateške retraumatizacije tekstom. Vještina uspostavljanja paralelizma emotivnih registara davnih putnica i putopiskinja i žrtava obiteljskog nasilja, naime, vodi ovaj izniman roman u pravcu propitivanja toksičnih odnosa, no prije svega odnosa sjećanja i traume. Protagonistica romana dolazi u Indiju istraživati za književnu antologiju, upoznaje fotografa K i s njime se seli u Bangalore. U gustoj mreži teksta izranja i sjećanje na njezin prošli boravak u Indiji, kada je studirala hindski i putovala s bivšim mužem, a skriveni motivi uspostavljaju paralelizam s tragičnom pričom K-ove majke Priye. Papir tvoje kože čita se polako i pozorno, njegova unutarnja napetost čitatelja nagoni da otkriva što se doista dogodilo, tko tu govori, a tko piše. Tekst postaje prostor za ono što se pokušalo zaboraviti, ali ostaje pitanje može li sjećanje na tuđi život zaštititi od trauma vlastitog. Slojevitost i kolažiranje, intertekstualnost i citatnost, zametanje tragova u vremenu, prostoru i jeziku, herbarij i u njemu taj papir njene/tvoje kože, uzrokuju nešto poput kemijske reakcije, a ona bi mogla iznjedriti treću perspektivu jer, da, dovoljno je cvjetati papirnato. (Jagna Pogačnik)
'Istom rijekom dvaput: Putinov rat protiv žena', Sofi Oksanen, prijevod Hana Samardžija (Fraktura)
Tijekom sovjetske okupacije Estonije prabaka Sofi Oksanen uhićena je i ispitivana cijele noći. Trajno traumatizirana tim iskustvom, nikada više nije progovorila. U sjajnom i provokativnom eseju 'Istom rijekom dvaput: Putinov rat protiv žena' Sofi Oksanen razotkriva povijest ruske represije kroz prizmu nasilja prema ženama, počevši s potresnom pričom svoje obitelji. Od okupacije Estonije do današnjih ratnih zločina u Ukrajini, autorica istražuje kako su dokidanje ljudskih prava i seksualno nasilje postali normalizirani alati koji podupiru autoritarne režime. Oksanen prikazuje zločine koje je ruska vlada gotovo cijelo stoljeće činila nekažnjeno. Istovremeno, esej se bavi modernim fenomenom trolova i internetskog nasilja, razotkrivajući mračne sile koje danas djeluju u digitalnom svijetu. Oksanen vješto oslikava svijet ispunjen mizoginijom i manipulacijama, gdje se borba za moć odvija u svakodnevnom životu i na društvenim mrežama. Moćna i pravodobna, knjiga 'Istom rijekom dvaput: 'Putinov rat protiv žena' oštra je kritika i upozorenje koje ne smijemo ignorirati. Esej proslavljene autorice više je od povijesnog prikaza; on je poziv na budnost, otpor i djelovanje u svijetu iskrivljenih činjenica. Oksanen traži od nas promišljanje istine i pravednosti; da ne okrećemo glavu, da ne budemo ravnodušni.
'Mali čovječe, što sad', Hans Fallada, prevela Branka Grubić (Petrine knjige)
Roman 'Mali čovječe – što sad?' učinio je Hansa Falladu 1932. godine, u vrijeme najveće gospodarske i političke napetosti, svjetski poznatim autorom. Priču o malom prodavaču Pinnebergu i njegovoj supruzi Janjici autor je uspio pretvoriti u veliki roman o svojoj epohi, koji do danas nije izgubio ništa od svoje aktualnosti. Izvorni tekst njegova romana, koji je do sada objavljivan znatno skraćen (četvrtina originalne verzije romana nikada nije objavljena), napokon je tiskan u cijelosti, što nije nimalo umanjilo Falladin prepoznatljiv stil pisanja niti su se činili ikakvi ustupci političkoj ili gospodarskoj situaciji, kao ni strogom moralu vremena u kojem je nastao. Johannes Pinneberg i njegova djevojka Janjica mladi su par na početku života. Kada doznaju da će dobiti dijete, odluče se vjenčati, iako su okolnosti posve nepovoljne za njih. Igrom slučaja, presele se u Berlin koji početkom tridesetih godina 20. stoljeća nije izuzet od svega onoga što život maloga čovjeka čini teško podnošljivim, od financijske neizvjesnosti i nedostatka posla do političkih previranja i jačanja nacizma. Johannes jedva uspijeva prehraniti obitelj, ali Janjica hrabro uzima život očajnog supruga u svoje ruke. 'Brak izdaleka izgleda vrlo jednostavno: dvoje se vjenčaju, dobiju djecu. Svi žive zajedno, uljudni su jedni prema drugima, nastoje napredovati. Prijateljstvo, ljubav, ljubaznost, hrana, piće, spavanje, posao, kućanstvo, nedjeljom izlet, navečer kino. Gotovo. Ali izbliza se cijela priča raspada na tisuću pojedinačnih problema. Brak na neki način odlazi u drugi plan, to se razumije samo po sebi, to je uvjet, ali, na primjer, što će biti s loncem za pirjanje? I on još večeras treba reći gospođi Scharrenhöfer da odnese svoj skupocjeni sat iz sobe? To je to.'
'Ovo i druga mora', Antun Šoljan (Vuković&Runjić)
Kad je zbirka pripovjedaka 'Ovo i druga mora' prvi put objavljena prije pet desetljeća, bilo je to u biblioteci za djecu i mlade. Možda su djeca onda bila zrelija, možda smo mi odrasli danas djetinjastiji, ali u svakom slučaju, ova čarobna knjiga o morima, brodovima i mornarima klasik je književnosti s ove strane Jadrana i prikladna je za sve uzraste i dobne skupine. Jer nema toga djeteta, a ni toga odrasloga – bio on stari morski vuk ili netko tko se cijeli život sigurno drži kraja – kojeg Šoljanove majstorski ispisane rečenice neće dirnuti ravno u srce. 'Ovo i druga mora' knjiga je koja se sva prelijeva od ushita pred svijetom i prema pisanoj riječi, nikla iz iskrena prijateljstva dvoje majstora svojih umjetničkih zanata, zaljubljenih u pustolovna obećanja plavog horizonta. Barba Tonko i barba Bato iz pripovijetke 'Pošta za Lastavicu', zapravo su autori ove knjige, Šoljan i Brešić, dugogodišnji prijatelji koje je spojila ljubav prema moru, brodovima i Rovinju, obojica pripadnici nekad slavne, a danas gotovo zaboravljene rovinjske Umjetničke kolonije, i jednom vlasnici broda Lastavica koji, kao i oni, odavno bordiža po nekoj beskrajno mirnoj zlatnoj stazi. Pripovijedajući o čežnji za neznanim daljinama, misterioznim mapama i markantnim mornarima, ova je knjiga maestralno pisan, prekrasno ilustriran bezvremeni klasik književnosti koja se čita cijeli život.
'Na neljudskoj zemlji', Józef Czapski, prijevod Adrian Cvitanović (OceanMore)
Sovjetski zločin nad tisućama zarobljenih poljskih časnika i vojnika u proljeće 1940. jedno je od najtraumatičnijih poljskih iskustava, ne samo tijekom Drugoga svjetskog rata nego uopće. Uz znanje i izravno odobrenje Staljina i cijele sovjetske političke vrhuške pripadnici tajne policije NKVD-a likvidirali su oko 15 000 zarobljenika iz tri logora: Kozelsk, Starobelsk i Ostaškov. Od zarobljenika smještenih u rujnu 1939. u ta tri logora smrt je izbjeglo samo oko četiri stotine onih koji su bili prebačeni u neke druge logore. Među njima je bio i Józef Czapski, autor ove potresne knjige o potrazi za svojim sudrugovima iz zarobljeništva koju je vodio 1941. – 1942., tijekom stvaranja poljske armije u SSSR-u poznate po imenu njezina zapovjednika, generala Władysława Andersa. Knjiga je nastala iz autorovih bilježaka koje je vodio tijekom rata, skrivajući ih od sovjetskih funkcionara, i naknadnih prisjećanja na te naporne i nesigurne mjesece svoga putovanja po SSSR-u i razgovora s nadležnima, kao i s običnim sovjetskim ljudima te poljskim supatnicima. 'Kao priča o poslijeratnim vladama koje nastoje zažmiriti na sovjetske ratne zločine i opsežno svjedočanstvo o brutalnosti sovjetskih vlasti, Na neljudskoj zemlji nagoviješta poznatija djela kao što su Solženjicinov Arhipelag Gulag (1974.) i Kolimske priče Varlama Šalamova (1978.). No usporedba Czapskoga sa Solženjicinom i Šalamovim mogla bi njegova potencijalnog čitatelja navesti na krivi trag. Czapski je bio gurnut u novo poglavlje europske povijesti, ali sa sobom je ponio onaj stari dio sebe koji se oblikovao u Parizu. U svojim djelima on vidi svoj svijet koji se silovito mijenja očima esteta, u isti mah pronicljivo i snoliko.' (Boston Review)
