'Odeon', Ivica Prtenjača (VBZ)

Svojim nas je romanima Ivica Prtenjača odavno uvjerio da su bajke moguće te da mogu biti stvarnije od stvarnosti. Od 'Brda', preko 'Tihog rušenja' do 'Alberta', ovaj prije svega pjesnik nježno, ali dosljedno mrvi naše cinizme i blaziranosti, blokade i obrambene, često beskorisne mehanizme, okreće nas humanističkim idealima i, najvažnije, jedne drugima. Tako se i ovdje, u romanu koji se odigrava na vrhuncu europske dekadanse, i to baš u mitologiziranom Parizu, među potpunim strancima događa ljepota običnosti svakodnevice, empatije i solidarnosti, ukratko - magija života samog. Mjesto radnje je Pariz nakon Bataclana, ali ova profinjena priča kao da se odvija u međuprostoru, izvan vremena; središnji protagonist, zagrebački pjesnik na festivalskom gostovanju, poput palog anđela leluja kroz paralelnu stvarnost, a pritom sa svojevoljne margine vidi jasnije od svih nas uvjerenih da smo u središtu zbivanja. Shvatit ćemo brzo da se oko njega takvog, plahog heroja malih stvari, vlasnika svih riječi u stvaralačkoj krizi, vrti svijet, dok je on, kao Pekar iz 'Brda', predan svojim meditacijama i pasijama dok tuguje za poezijom koja mu znači sve, ali više ne uspijeva pisati. No junak 'Brda' vraća se kući, a Daniel nije siguran ima li se kamo i kome vratiti pa ostaje, promatra, razgovara, pomaže, hoda i živi taj Pariz daleko od turističke vreve, nekako utišano i nenametljivo, a opet svrsishodno i ponosno. Udarajući takt rekvijema za neki bolji, umnogome poražen svijet, Prtenjača ispisuje i intimistički omaž pjesnicima, tim divljim detektivima života. Upravo zato 'Odeon' pulsira od začudnih slika, humora, naposljetku krasno stiliziranih i neočekivanih uvida, svega onoga zbog čega volimo njegovu prozu. Čitamo je strasno i posvećeno kao jednu, neprekinutu priču, kao ono u što vjerujemo.

'Pokora', Eliza Clark, prevela Mirta Jurilj (OceanMore)

'Ova je knjiga studija ubojstva tinejdžerice Joan Wilson, a koje su 2016. godine počinile tri djevojke iz iste srednje škole. Napisao ju je novinar Alec Z. Carelli i objavljena je u ožujku 2022. godine.' Ovako Eliza Clark započinje svoju vrtoglavu priču o zločinu koji je potresao gradić Crow-on-Sea na istočnoj obali Velike Britanije. Kad kontroverzni novinar dolazi na lice mjesta kako bi sakupio građu za knjigu o tom slučaju, žanr istinitih zločina već je postao sveprisutan i vrlo profitabilan. Iz razgovora s obiteljima uključenih, intervjua s počiniteljicama, brojnim svjedocima, sugrađanima i prijateljima, Carelli je rekonstruirao događaje koji su u noći referenduma o Brexitu doveli do tragedije. Tako će se iz istraživanja o motivima zločina ispresti s jedne strane priča o životu u malom gradu, u kojem vladaju korumpirani lokalni moćnici, dok se s druge strane oslikava uznemirujući svijet današnjih tinejdžera i njihovih neuroza, prepuštenih vlastitim problemima i demonima, a koji nalaze utočište u nerijetko izopačenim i nasilnim internetskim zajednicama. Ali ključno pitanje koje autorica vješto provlači ostaje otvoreno: kako se proizvodi i što je istina u žanru istinitih zločina?

'Tužni tigar', Neige Sinno, prevela Ivana Šojat (Petrine knjige)

'Tužni tigar' potresna je autobiografska priča o nasilju, šutnji i moći književnosti da iznese neizrecivo. Neige Sinno bez zadrške progovara o zlostavljanju koje je doživjela u djetinjstvu, ali njezin tekst nadilazi osobnu ispovijest - on postaje minuciozna analiza trauma koje se prenose kroz generacije, društvenih mehanizama koji omogućuju takva zlodjela, kao i snage jezika da ponovno uspostavi kontrolu nad vlastitom pričom. Kroz precizan, ali lirski stil, Sinno nas suočava s pitanjima o prirodi zla, moći narativa i otpornosti ljudskog duha. Bez patetike, ali s bolnom iskrenošću, istražuje mrežu laži, šutnje i društvene ravnodušnosti koja okružuje nasilje te načina na koji se žrtve s njime nose - ili ne uspijevaju nositi. Roman koji ne ostavlja prostora ravnodušnosti, 'Tužni tigar' istodobno je bolan i nezaobilazan. Inspiriran pjesmom 'The Tyger' Williama Blakea, izazvao je široke društvene rasprave, osvojio brojne nagrade i postao obavezno štivo za sve koji žele razumjeti duboke traume i proces iscjeljenja kroz književnost.

'Kultura - nova svjetska povijest', Martin Puchner, preveo Vedran Pavlić (Naklada Ljevak)

Martin Puchner u veličanstvenoj knjizi 'Kultura - nova svjetska povijest' tvrdi da je priča o globalnim civilizacijama zapravo priča o miješanjima, dijeljenjima i posuđivanjima. Umjetničke forme stoljećima su se ispreplitale među kontinentima, stvarajući umjetnička remek-djela. Od Nefertitina izgubljenog grada i islamskog zlatnog doba do modernističke poezije i nigerijskog kazališta, Puchner pokazuje kako su dodiri između pojedinih naroda tijekom cijele povijesti poticali umjetničke inovacije, za razliku od pokušaja kontrole i kulturnog purizma koji su često podrivali društva koja su naizgled štitili. Putujući kroz antičku Grčku, Indiju, Kinu u doba dinastije Tang i brojna druga razdoblja, čitatelj otkriva sjecišta koja nisu samo nadahnula humanističke znanosti, već su nas i oblikovala kao ljude. Puchner predaje englesku i komparativnu književnost na Sveučilištu Harvard kao profesor na Katedri Byron i Anita Wien. Autor je nagrađivanih knjiga o filozofiji i umjetnosti, a njegova antologija svjetske književnosti u šest svezaka 'Norton Anthology of World Literature', kao i otvoreni kolegij na daljinu Harvard X MOOC predstavili su četiri tisuće godina književnosti studentima diljem planeta. Živi u Cambridgeu u američkoj saveznoj državi Massachusetts.

'Kaj je bilo', Tihomir Ponoš (Fraktura)

Knjiga 'Kaj je bilo' zagrebačkog novinara i publicista Tihomira Ponoša svojevrstan je povijesni leksikon. Njezina je arhitektura kalendar, a sadržaj čine povijesni događaji koji su se zbili svakog pojedinog dana u godini. No Ponoš se u 'Kaj je bilo' ne bavi poviješću koja se uvriježeno smatra velikom i važnom. U knjizi se ne sukobljavaju vojske, ne pregovaraju političari i diplomati, ne pomiču se državne granice, u njoj nema prevrata, državnih udara, revolucija ni parlamentarnih rasprava. Doduše, katkad se spominju, ali tek kao pozadinski šum, kao pozornica na kojoj se zbiva nešto neusporedivo važnije za svakodnevicu, za sudbinu svakog pojedinca i čovječanstvo u cjelini. 'Kaj je bilo' otkriva nam kako je nastao plišani medvjedić, kako je unaprijeđena proizvodnja šampanjca i pamuka, govori o otkriću penicilina, streptomicina i inzulina, o prvoj transplantaciji, nastanku margarina, slavljenju Božića, zaboravljenim požarima i poplavama, o izumu bakelita, pisaćeg stroja i vješalice, o ženskom nogometu, društvenoj važnosti sporta, ali zadire i u ono što se uobičajeno smatra 'velikom' poviješću kada se posvećuje emancipaciji žena, crnaca i homoseksualaca. 'Kaj je bilo' humana je knjiga i nešto sasvim novo. Značajan je iskorak hrvatske historiografske publicistike jer usmjerava pažnju na bit povijesti: naše živote možda determinira visoka politika, ali događaji koje Ponoš opisuje čine ga udobnijim, samim time slobo­dnijim, a nama, pojedincima i čovječanstvu - što je jednako važno - mijenjaju uvriježenu perspektivu i potiču nas da promatramo i tumačimo povijest sa zdravom skepsom.