U hrvatskoj književnosti malo je onih koji s tolikom preciznošću znaju zagrebati ispod kože svakodnevice, otkrivajući tragikomične slojeve ljudske intime i naše kolektivne povijesti. Zoran Ferić piše onako kako drugi izbjegavaju misliti – s neugodnom iskrenošću, mračnim humorom i nježnošću koja se ne nudi na prvu. Njegova nova knjiga 'Spiderman' (V.B.Z., 2025.), premda formalno zbirka priča, čita se kao roman razlomljen u vremenu – mozaik kroz koji se probija isti glas, isti pogled, ista tjeskobna nježnost prema svijetu. Priče su tematski raspršene – od intimnih raspada do kolektivnih trauma, od Komiže do Čilea – no ispod njihove površinske raznolikosti struji zajednička emocionalna logika, fino tkan osjećaj za život u njegovim najčudnijim i najranjivijim oblicima. Ferić se ovdje, dvadeset i pet godina nakon 'Anđela u ofsajdu', vraća kratkoj priči, ne iz nostalgije, nego iz potrebe da se precizno, jezično rafinirano i emocionalno zgusnuto ispišu trenuci koji često ostanu neizgovoreni. U 'Spidermanu' se još uvijek čuje onaj poznati, ironični Ferićev ton – ali sada u njemu ima više tišine, više topline, više prostora za lice drugoga. S autorom smo popričali o tome kako se ova knjiga pisala, što je sve u nju stalo, i zašto se i dalje isplati vjerovati književnosti kao načinu preživljavanja.

Dvadeset pet godina nakon 'Anđela u ofsajdu', sa 'Spidermanom' se vraćate formi kratke priče. Što ste u tih četvrt stoljeća naučili o pripovijedanju?

Naučio sam da kratka priča i ne mora biti tako kratka. Ono što prvo primjećujem kod ove moje tri knjige priča jest da su te priče sve duže. U 'Mišolovci Walta Disneya' najduža je bila možda desetak stranica, u 'Anđelu u ofsajdu' neke imaju i preko 30 stranica, dok se u 'Spidermanu' može naći i priča s osamdesetak stranica. Ono što se pitam je mogu li se one još zvati kratke priče, ili je to stvarno neka međuforma, pripovijest. Iako, od realističke inačice pripovijesti razlikuju se zato što nemaju jedinstvenu fabulu, nego su segmentirane, pa se, recimo, naslovna priča sastoji od deset manjih. I one, variraju, pa ih ima od jedne do tridesetak kartica. Sastoji se od dužih i kraćih fragmenata i tu se stvara nekakav ritam, odnos dugo-kratko, od nečega što je blisko pjesmi u prozi, do kompletne priče sa zapletom, likovima i, nadam se, kompleksnim odnosima. I ne radi se tu o tome da sam odlučio trošiti više papira i čitateljskog strpljenja, nego i o tome što mi se čini da razvijanje karaktera i odnosa treba više prostora. Za stvaranje neke kompleksnije situacije pak, treba nam i više fragmenata koji su i likovima i pričom i atmosferom dosta različiti, a ipak govore o nečem zajedničkom.

Pretpostavljam da su se i vaši književni uzori mijenjali kroz vrijeme, od prvih autora koji su vas oblikovali do onih čiji utjecaj možda osjećate tek danas?

Prvo me je pisanju priča učio Hemingway, onda Carver, od naših autora Tribuson i Slobodan Novak, a u novije vrijeme uče me Alice Munro i Olga Tokarczuk. Od prve dvojce nastojao sam naučiti dijaloge i pokazati što stvarnije životne situacije, u Tribusonovim pričama fascinirala me je fantastika i intertekstualni odnosi, a Novaku sam zahvalan na ironiji. Alice Munro pokazala mi je kako se razvija duža priča i kako se dobro moraju složiti svi segmenti od dijaloga do atmosfere da bismo se približili mogućnosti različitih interpretacija ili nekoj konačnoj životnoj ironiji. Olga Tokarczuk pokazala mi je kako se detalji pretvaraju u udarne elemente priče i da ljudi mogu živjeti u starom ormaru, ili da je svijet puno luđi od psihičkog bolesnika sa svojim deluzijama. Recimo, Dubravka Ugrešić s romanom 'Baba Jaga je snijela jaje' i Julian Barnes s knjigom priča 'Stol od četrunovine' ohrabrili su me da se u jednom opsežnom romanu, 'Kalendar Maja' koji se sastoji od brojnih priča, upustim u pripovijedanje o starijim ljudima. Recimo, i od Ugrešić i od Barnesa može se lijepo učiti fragmentiranje, stilska različitost i bravurozno korištenje provodnim motivima.

Je li danas teže ili lakše napisati priču koja udara u želudac, a istovremeno 'miluje dušu'?

Mislim da je uvijek bilo jednako teško napisati dobru priču. Tu koja udara u želudac, ali nas raduje svojom vještinom, uvidima, nečim što smo odjednom osvijestili, a nije do tada u nama postojalo. Aktualni trenutak, to što živimo, za nas je često misterij, a priča onda mora biti put u to nepoznato.

Naslov knjige, 'Spiderman', priziva ikonu pop-kulture, ali i simbol mreže, povezivanja, možda čak i zatočenosti. Zašto baš taj naslov i ima li on neku skrivenu autobiografsku notu? U svojoj se književnosti rijetko – ako ikad – posve udaljavate od sebe…

Lijepo ste to primijetili. Priče u ovoj knjizi povezane su i tvore nekakvu mrežu koja nije nužno klopka, pogotovo ne za čitatelja, a nadam se da nije ni za autora. Neke su povezane gotovo direktno, kao da se nastavljaju jedna na drugu, dok druge povezuje samo jedan signal, neki detalj ili nešto što se spominje kao usputno. Ovaj naslov mi se sam nametnuo dok sam gledao kako prilično krupni paukovi trče po površini vode u bazenu. I umjesto da se uplašim ili da mi se zgade, fascinirali su me. Volim ih promatrati kako se spretno kreću po vodenoj površini. A onda se pokazalo da oni itekako mogu nositi i neka kompleksnija metaforička značenja, ali i da se sam pripovjedač nekako pretvorio u čovjeka-pauka. Kukci su od Kafke, preko Cărtărescua do Maše Kolanović zahvalni likovi priča. A što se tiče biografskih elemenata, tu ste u pravu. Teško bih pisao ono što je potpuno udaljeno od moga života.

Svojevrsna 'antička tragedija' u Komiži, putovanje po Čileu, masakr u Domovinskom ratu – priče u Spidermanu pokrivaju širok vremenski i prostorni raspon. Što vas vodi na te putanje? Treba li pripovjedač biti nomad, istraživač, sakupljač priča? Gdje se 'pronalaze' najbolje priče?

Priče se često pronalaze tamo gdje nas nešto muči ili fascinira i po tome su možda slične snovima: odražavaju strah ili želju, muku ili ugodu, često i oboje. Budući da priče ove knjige nekako sabiru dugo životno iskustvo, nije čudno da se događaju u različito vrijeme, na različitim mjestima i nadam se da svaka od njih ima neku svoju posebnost. Nešto samo njeno što sam zamislio kao njen adut. Recimo, prva među njima, Noć Iguane ima elemente putopisa iz Čilea, ali govori i o drugim ozbiljnim stvarima koje su vezane uz trenutak u kojemu živimo, 'antička tragedija' pak govori o jednom festivalu na Visu, ali se i pita o našim suvremenim tragedijama. Tim više što se temelji na tragičnom nesporazumu. Kad se pokušate sjetiti što ste sve radili i gdje ste sve bili u posljednjih 15 ili 20 godina svoga života, nakupit će se tu puno različitih mjesta i putanja, čak i čovjeku koji ne voli putovati, kao što sam, recimo, ja. A ako ste pritom i pisac, evo odjednom i priča. Crkva građena od zemlje iz 16. st. u Čileu, neke vedute ili doživljaji s Palagruže, kao i jedan umjetnički performans, iskustvo snimanja filma, ili neki ludi tulumi u bazenu, odjednom se pretvore u priče.

Vaše priče često istražuju rubne prostore ljudskih odnosa; erotiku, bolest, smrt, opsesiju, grotesku. Ovaj put svoje likove, rekla bih, tretirate nekako nježnije, lirskije. Je li ta nova liričnost odraz osobne promjene ili svijeta koji je postao suroviji pa imate potrebu ponuditi više empatije? Ili se, možda, s vremenom ipak više vezujete za one koje stvarate?

Na razini cijele knjige neke su priče pisane doista s puno više razumijevanja za likove, nekako su mekane prema ljudima koji u njima žive, a neke su pak ostale brutalne i groteskne. E sada, kako ja to sebi tumačim? Najčešće kombinacijom više razloga. Recimo duhom vremena – ako se nastojite baviti umjetnošću trebaju vam i neke antene, kao kukcima, kojima ćete osluškivati vibracije vremena (Dalí je, recimo, tvrdio da su to njegovi brkovi kojima prima signale iz svemira); zatim, trenutkom i kontekstom u kojemu nastaju, periodom života. Ne vidimo svijet isto u nekoj mlađoj srednjoj dobi i na pragu starosti. A onda možda i najvažnije; pokušao sam u knjizi ponuditi različite aspekte ljudskih života, i ono nježno, ali i ono brutalno, što itekako postoji. Pokušao sam i tu stvoriti neku dinamiku, ne samo dužinom i kratkoćom, za što su potrebne različite čitalačke strategije, nego i kontrapunktom mekano – tvrdo, lirsko i naturalističko. Možda sam nježniji prema nekim likovima baš zato da pružim neku cjelovitiju sliku. Ali da me pitate sutra, možda bih odgovorio drugačije. Možda bih spomenuo i tu sintagmu, 'osobna promjena' od koje se inače ježim.

Jedna od priča u 'Spidermanu' bavi se ratnim zločinom iz perspektive umjetničke interpretacije same tragedije. Je li pisanje o ratu danas drugačije nego devedesetih, s obzirom na vremenski odmak, ali i na recentne globalne sukobe koji iznova otvaraju pitanja traume i kolektivnog sjećanja?

Normalno, drugačije je ako uzmemo u obzir vremensku distancu od ovih naših ratova na Balkanu. Prije su priče o ratu bile vrlo ideološki obojene, ponekad nacionalno isključive, a kasnije, od sredine devedesetih, javlja se i drugačije ratno pismo. Univerzalnije, umjetnički kompetentnije, ne govori se samo iz pozicije žrtve, nego iz neke univerzalnije pozicije, pa čak i pozicije zločinaca. Prvo su se pisci manje-više bavili srpskim zločinima u Hrvatskoj i Bosni, a onda i hrvatskim zločinima, recimo u Lori. Podsjetio bih na projekt portala Kritike HDP Svaki rat je drugačiji, svaki rat je isti, gdje je prvo i objavljena ta priča s naslovom Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira – projekt čiji naslov dobro sažima ono što se o ratovima govori i piše. Uzroci, povodi, mjesta, vremena, povijesne i političke konstelacije su različite, ali ono bitno uvijek ostaje isto: ubijanje, zločini, traume, nepravda, stradavanje nevinih, bogaćenje politički umreženih mrcina i strašna kolektivna nesreća koja se sastoji od tisuća i tisuća individualnih nesreća. Zato ta priča i završava pjesmom u kojoj je zadnja riječ 'neizrecivo'.

To 'neizrecivo' sad ponovo gledamo, svuda oko nas…

Zato je pisanje o ratu danas potrebnije i važnije nego u prošlom desetljeću, kad smo se prisjećali nedavnih ratova na Balkanu. Sada su nam stalno pred očima, Ukrajina i Gaza užasni su podsjetnici da je rat uvijek aktualna tema. Napad Rusije na Ukrajinu otrijeznio je Europu, pa čak i iznenadio, iako nije trebalo. Počelo je to puno prije veljače 2022. A onda napad Hamasa na Izrael i strahovit napad Izraela na Gazu. Politička vrhuška naroda koji nosi duboke traume holokausta, dijaspore, mjestimičnih pokolja tijekom povijesti Europe, svrstali su ga među zločince. Bit će to nesumnjivo još jedna trauma za Izraelce, a za Palestince u Gazi je tragedija ravna genocidu. Napori Amosa Oza i niza Izraelaca za postizanjem trajnoga mira i suživota uništeni su u trenutku. Zavladali su fanatici. Učinilo se da je svijetom odjednom, u trenutku, zavladalo zlo. Ali ne, ono je stalno prisutno. I zato simboli poput Auschwitza i Hirošime postaju danas tako strašno aktualni. Baš sam prošloga tjedna djeci na nastavi kreativnog pisanja pročitao jednu pjesmu nizozemske spisateljice Marije Barnas o Hirošimi. Točnije, sjenama Hirošime. A te sjene, one samo izgledaju kao sjene na ostacima zidova i pločnika toga grada, a zapravo se smatralo da su to ljudi koji su se pretvorili u garež. Druga je hipoteza da je jaka svjetlost detonacije poslužila kao ogromni blic na jednom jezivom fotoaparatu i da su tako nastale sjene/negativi. Ali u svakom slučaju, ljudi su nestali. Važno je prisjetiti se toga u vremenu kad se u medijima svako malo spominje atomski rat.

Ponovo, kao toliko puta do sad, neke su priče složenih kompozicija, prepliću se unutar sebe i ulaze jedna u drugu, tvore labirinte… Koliko u tome ima intuitivne igre, ‘rukopisa koji se otima kontroli’, a koliko arhitektonskog promišljanja? Je li ta strukturalna igra za vas izazov, potreba – nešto treće…?

Pisanje takve, složene priče i počinje kao intuitivna igra, a nema ništa ljepše nego kad se rukopis i likovi otmu kontroli. Međutim, ono što je počelo kao intuitivna igra i nekakav jezični labirint, ono što se otelo kontroli, treba ipak vratiti pod kontrolu. I tu treba upravo ovo, ozbiljno arhitektonsko promišljanje, kao u priči 'Priče Marije Barnas', koja je i najduža priča u zbirci. I da, ta je strukturalna igra bila itekako izazov, ne samo meni, nego i uredniku, Dragi Glamuzini. No, nastojao sam pokazati kako na fikcionalnoj radionici kreativnog pisanja za gimnazijalce i studente u jednom dalmatinskom mjestu iz te fikcionalne stvarnosti nastaju priče jedne polaznice koje uzimaju tu fikcionalnu stvarnost za svoju građu. Zanimala me ta igra preplitanja 'stvarnosti' i 'fikcije' unutar fikcije. Inače mi metafikcija nije baš svojstvena, ali ovdje me je zaintrigiralo. A ta se preplitanja nastavljaju i na neke druge priče iz knjige tvoreći već spomenutu mrežu.

Bračni odnosi i muško-ženske dinamike vaši su česti motivi. U ovoj knjizi, jedan od lajtmotiva je stabilan, 30-godišnji brak – što je gotovo subverzivna tema u književnosti, koja uglavnom istražuje strasti, nevjere, pucanja odnosa. Što vas je privuklo toj dugotrajnoj, tihoj dinamici? Čini se da je danas teško uopće napisati ljubavnu priču a da ne bude ironična ili cinična, no vama to ipak uspijeva…

Drago mi je da mislite da mi to uspijeva u pisanju. Ali možda mi uspijeva u pisanju upravo zato što je uspjelo i u životu. No, ovaj brak iz knjige, iako traje 30 godina, i nije baš tako stabilan, svašta se tu događa, u nekim pričama njih su dvoje na rubu 'pucanja', a onda ipak vidimo da su ostali zajedno. To se možda malo eksplicitnije objašnjava u jednoj od cjelina zadnje priče, Spiderman, gdje se pojašnjava priroda stabilnih bračnih odnosa. Kad su jednog majstora pripravljanja čaja na kineskom dvoru na umoru pitali za recept stvaranja najboljeg čaja na svijetu, da recept ostavi nasljednicima, rekao je samo dvije riječi: 'Više čaja.' Kad biste danas pitali koji je recept dugotrajnog i relativno stabilnog braka, moglo bi se to izreći isto tako u dvije riječi: 'Više tolerancije.' Ne znam koliko je stabilan brak subverzivna tema, ali mogla bi biti dosadna. Drago mi je da mislite kako ova možda nije.

Poznato je da volite erotiku u književnosti, ali nikada banalnu ni jeftinu. Je li teško pisati o tijelu i želji u svijetu koji je istovremeno hiperseksualiziran i puritanski osjetljiv?

Teško je pisati o erotici, tijelu, želji u prvom redu zato što je jako puno toga ispisano i osuđeni smo na ponavljanje i varijacije. Prvi poljubac u životu za dvije mlade osobe otkriće je i doživljaj za pamćenje, iako u tome nije bilo ničeg posebnog. Ali prvi poljubac za dvije osobe u književnosti mora imati i neke specifične dodatke, kako bi čitateljima bio uvjerljiv i po nečemu zanimljiv. Život je premijera, a literatura ponavljanje. Stvar je u tome da prikažemo jezičnim sredstvima da to nije ponavljanje, i da se to za čitatelja događa prvi put. Druga je teškoća upravo ova kombinacija hiperseksualiziranosti i puritanske osjetljivosti. Odjednom sve što kažete, napišete ili učinite nekome može biti uvreda. Svijet se ideološki, moralno, socijalno, rasno, kulturno toliko podijelio da je bilo kakvu cjelovitost nemoguće zamisliti.

Ako gledamo reklame za sredstva za uljepšavanje, parfeme ili odjeću, vidjet ćemo jedan sustav vrijednosti koji seksom i željom prodaje proizvode, kao što ih prodaju influenceri i influencerice. Nerijetko, koristeći svoje tjelesne atribute, muškarci mišiće i pločice, žene recimo grudi ili kosu. Prije desetak ili petnaest godina bilo je moderno govoriti da je seksi nešto što uopće sa seksom nema veze, recimo bicikl ili mikser. To je to prodavanje seksualnosti. S druge strane svjedoci smo vrlo puritanskih aktivističkih pokreta koji proganjaju sve što imalo miriši na erotiku. Svjedoci smo da se prepravljaju školski kurikulumi, da se neke knjige stavljaju na indeks nepoželjnih… I ti ljudi na raspolaganju imaju snažno oružje, društvene mreže. Nikada do sada toliko verbalnih agresivaca, bijesnih aktivističkih komesara, luđaka, zlobnika ili najobičnijih budala nije imalo svoj glas u javnosti kao što ga imaju danas. I vidimo da to ima ozbiljne političke posljedice.

Referirate se, naravno, na konzervativni lov na vještice protiv 'pedofilske lektire' koji je uključivao i vaše romane 'Mišolovka Walta Disneya' i 'Anđeo u ofsajdu'… Priznajete li ipak prednost svoje muške pozicije u razgovoru o seksu?

Što se tiče prednosti moje muške pozicije, siguran sam da to danas uopće nije prednost. Naime, u tako ideološki podijeljenom svijetu nitko nema prednost. Ako govorimo o književnosti, prednost nemaju ni žene ni muškarci. Često se danas može čuti da je ženama lakše pisati o seksualnosti i da postoje ekskluzivne teme u koje se muškarci ne bi smjeli upuštati. Da nemaju pravo pisati o ekskluzivno ženskim temama, ili rasnima. To je, dakako, glupost. Ali isto bi tako bila glupost da se ja, recimo, upustim u avanturu pisanja nečega o čemu po prirodi stvari pojma nemam. Dakle, ja nemam to žensko iskustvo odrastanja, buđenja seksualnosti, straha od silovanja noću na ulici. Ali imam vlastito iskustvo, recimo ono iz mladosti, straha da ne budem prebijen dok noću prolazim kroz neki kvart. Naime, i spisateljice i pisci bivaju brutalno napadani od one druge skupine, s druge ideološke pozicije. I tu govoriti o nekoj prednosti čini mi se iluzija.

Crni humor uvijek je bio jedno od vaših prepoznatljivih oružja. No, kao što ste rekli, živimo u vremenu osjetljivosti, političke korektnosti, 'cancel' kulture. Jesu li zbog toga danas ugroženi i neki oblici humora? Pišete li s više opreza nego prije? Zapravo, postoji li još uvijek prostor za istinsku književnu subverziju – može li crni humor uopće funkcionirati u vremenu u kojem se čini da je realnost često bizarnija i apsurdnija od fikcije?

Crni humor, groteska i satira i danas se opiru pretjeranoj osjetljivosti, političkoj korektnosti koja guši kreativnost, 'cancel' kulturi koja i s desna i s lijeva briše ljude, knjige, filmove, stvarajući neku vrstu ideološke diktature. Kad kažem da se humor opire smrtno ozbiljnom ideološkom diktatu mislim da se to sve manje čini u mainstream medijima, u nekoj oficijelnoj javnosti, a sve više na marginama. Na specifičnim portalima, u nekim kazalištima i u mnogim vrstama satire. I što taj politički korektni diktat bude snažniji, snažniji će biti i otpor. Pa i u književnosti. Zato itekako postoji prostor za istinsku subverziju, a u vremenu bizarne i apsurdne stvarnosti, dovoljno je iz stvarnosti 'prepisati' karikature oko nas. S druge strane, humor, a pogotovo crni humor, danas je toliko na zlu glasu da ne znamo čemu se više smijemo smijati.

Knjiga o zabranjenim knjigama postoji, ali postoje bome i knjige o zabranjenom smijehu. Ispisivali su ih Harms i kompanija iz ruske avangarde uz znatno veći rizik. Biti canceliran je neugodno, frustrirajuće svakako, ali završiti u logoru još je kudikamo gore. Umjetnost, ako je bila prava, uvijek se borila protiv okova koje su joj nametali. Dapače, iz svojih ograničenja crpila je snagu i vlastito značenje. Lagao bih da kažem da ne pišem s više opreza. Ali taj oprez tiče se vrijednosti u koje vjerujem i za koje sam se spreman zalagati. Siguran sam da u ideološkom ratu koji postaje sve gori i koji se, kako vidimo, pretvara u prave krvave ratove, i mi koji mrčimo papir imamo svoju ulogu. Razlikuju se samo sredstva i strategije. Netko s bubnjevima na ulici prve subote u mjesecu, a netko, poput Vedrane Rudan, Ante Tomića ili Dežulovića, tekstovima svakoga tjedna, uporno, i godinama.

Ove priče ponekad ulaze u dijalog s velikim književnim uzorima, ali kroz svojevrsnu igru 'primijenjenih motiva'. Kroz tu, nazovimo ju, intertekstualnu zafrkanciju, osobito s Kunderinim Lažnim autostopom, suptilno tražite neuhvatljivu granicu između željenog i neželjenog, moći i nemoći. Što ste otkrili iz tog 'razgovora s tradicijom'; može li se iz igre izaći kad poželimo, ili nas ona na kraju 'proguta'?

Mislim da čim napišemo prvu rečenicu razgovaramo s tradicijom, iako nismo toga svjesni. Ja sam u ovoj knjizi pokušao razgovarati s tradicijom i kroz tu zafrkanciju s Kunderinim Lažnim autostopom, jednom od priča iz knjige Smiješne ljubavi. Samo posezanje za Kunderom danas je pomalo subverzivno jer je prokazan kao seksist. Ali on je dio mog književnog obrazovanja i 'ljubavi' , a taj Lažni autostop ima i svoju malu povijest. Naime, prvo je spomenutu priču počeo koristiti moj prijatelj i prvi urednik Miroslav Mićanović kao vježbu na radionicama kreativnog pisanja. Onda sam tu vježbu preuzeo od njega i modificirao je, pa uloge dečka i cure više nisu bile vozač i autostoperica, nego mladić, mamac za trgovinu ljudima i naivna djevojka. A onda sam, pišući Priče Marije Barnas odlučio svojim likovima, profesoru i polaznici radionice dati izvorne Kunderine uloge, vozača i autostoperice – postao sam samome sebi polaznik radionice pisanja. Naravno da čitatelji ne moraju znati tu moju osobnu igru i povijest vježbe i priče, ali nadam se da sam uspio pronaći tu neuhvatljivu granicu i da me igra s tradicijom nije progutala.

Neke su vam teme gotovo opsesivne – bolesti, propadanje tijela, starenje, fizička ranjivost čovjeka… Živimo u vremenu opsesije zdravljem, dugovječnošću i ‘biohackingom’; kako se nosite s potrebom da nadmudrite vlastito tijelo i produljite mladost? Postoji li i u tome neka vrsta groteske? Je li, paradoksalno, lakše pričati o smrti nego o starenju?

Teme o kojima govorite nametnute su mi mojim životnim iskustvom. U periodu od desetak godina izgubio sam djeda, baku i majku uz koju sam bio izuzetno vezan, pa mislim da su me te smrti i bolesti žigosale za cijeli život. I od tih tema naprosto ne mogu pobjeći. To iskustvo stvorilo je kod mene i pretjerani strah od bolesti i smrti, koji me mučio čitavog života i koji sam prerađivao u svojoj književnosti oslobađajući se humorom i šegačenjem. A s potrebom da nadmudrim vlastito tijelo ne nosim se dobro. Nastojim živjeti zdravo, a onda pojedem kolač, iako sam šećeraš. Obećavam sebi da ću se više kretati, ići na Sljeme ili hodati u Maksimir, a onda je ili prevruće ili prehladno, ili pada kiša, ili moram odgovarati na pitanja za intervju i eto. Ništa od zdravog života. Ali to moje ponašanje je možda i nesvjesno ili polusvjesno opiranje općem diktatu zdravog života i optužbi koja nam visi kao mač nad glavom: da smo za većinu svojih bolesti sami krivi. To je subverzija na vlastitu štetu. I tu bi umjesto nutricionista, endokrinologa ili kardiologa bio potrebniji psihijatar. A je li lakše pisati o smrti nego o starenju ne znam. Napisao sam opsežan roman o starenju, 'Kalendar Maja'. Možda sam u samom sebi iscrpio tu temu, a smrt je ono što se logično nadovezuje.

Budući da je Spiderman ‘superheroj’, povezujući književnost i život, moram pitati: kad biste morali definirati svoju supermoć u književnosti, što bi to bilo? Postoji li ‘kriptonit’ koji bi vas mogao odvratiti od pisanja?

Supermoć u književnosti koju bih volio imati definitivno je ono što je imao Saleem Sinai u romanu Djeca ponoći Salmana Rushdieja, a to je sposobnost da ulazim u misli drugih ljudi i tako kreiram uvjerljive, stvarne likove. A taj kriptonit, se u našem svijetu zove Alzheimerova bolest, moždani udar ili neočekivani metak u glavi. Ljudsko biće je puno krhkije od Supermana.

I za kraj, da se slučajno sretnu, što bi vaš Spiderman rekao onom tinejdžeru iz Anđela u ofsajdu?

Ostani u ofsajdu, to je jedina dobra pozicija za anđele. Raširi krila i imaj malo više razumijevanja za slaba, sirota i grešna ljudska bića.