'Fikcija je laž kroz koju spoznajemo istinu.' Ova misao Alberta Camusa mogla bi poslužiti kao ključ za razumijevanje nove knjige Ivane Bodrožić, znakovito naslovljene 'Fikcija' (Fraktura, 2025.). Što je to fikcija u koju vjerujemo, a što stvarnost koja nas oblikuje i lomi? Gdje se nalazi ona tanka crta između istine i onoga što si pričamo da bismo mogli nastaviti dalje? Kroz šesnaest priča dubinski povezanih finom pripovjedačkom armaturom, autorica se bavi ženama u njihovim svakodnevnim bitkama, identitetima koji nisu nikad posve fiksni, ulogama koje su im nametnute i onima koje same biraju.

Ivana Bodrožić i ovoga puta piše slojevito, britko i bez patetike, nudeći priče koje su istinitije od stvarnosti. Koliko god da je tematika njezinih djela teška i izazovna, Bodrožić piše stilom koji je istovremeno oštar i lirski, realističan i introspektivan, a njezin književni glas ne odustaje od društvene odgovornosti. Nakon još jednog velikog uspjeha njezina prethodnog romana 'Sinovi, kćeri', uvrštenog u uži izbor Književne nagrade Europske banke za obnovu i razvoj, u povodu nove knjige, s autoricom razgovaramo o fikciji, o pisanju kao prostoru slobode, o granicama koje književnost može, ali i mora pomaknuti. Može li se istina uhvatiti u fikciji – ili je možda fikcija jedini način da je doista izgovorimo?

'Fikcija' je zbirka priča, ali sve protagonistice nose tragove vašeg identiteta – spisateljice, majke, rastavljene žene. U kojem trenutku lik prestaje biti vi, a postaje netko drugi? Može li pisac ikada napisati nešto potpuno izvan sebe?

Centralno pitanje književnih poetika od antike do naših dana jest – što je to fikcija? Aristotelov odgovor glasio je da su umjetnost u cjelini, pa tako i fikcija, istinitije od stvarnosti, odnosno od historiografije, jer nam govore o svemu što je moglo biti, a ne samo o onome što je bilo. Na tom tragu fikcija je univerzalnija i govori nam daleko više o nama i svijetu u kojem živimo. Svaki moj lik koji sam ikad stvorila nosi tragove mog identiteta, to je ono što mu daje na uvjerljivosti, to je ono što mene veže uz lik. Sumnjam da možemo nešto dobro napisati izvan vlastitog iskustva, ali to iskustvo ne treba shvatiti doslovno i isključivo kao proživljeno, mislim da mi, ljudi, imamo daleko veći kapacitet za razumijevanje drugih iskustava posredstvom analogije i suosjećanja. Naravno, ukoliko to želimo. S druge strane, sumnjam da postoji stvaran interes za pisanje o nečemu što je sasvim izvan našeg emocionalnog dosega. No, s ovom knjigom pomalo me je i zabavilo to ostavljanje intimnih tragova, ponajviše jer se teško riješiti 'prokletstva' prvog autofikcionalnog romana, nakon toga sve što napišete dio čitatelja smatra autobiografskim. Sada sam to odlučila prigrliti i s time se, na neki način, poigrati.

Naslov knjige gotovo ironično sugerira da je riječ o nečemu što nije stvarno, dok su teme duboko osobne i društveno relevantne. Kako ste došli do tog naslova i koliko je za vas važno to poigravanje granicom između fikcije i stvarnosti?

Da, ima ironije u naslovu, ali i potpune, ozbiljne predanosti žanru. Prva, naslovna priča, 'Fikcija', nastala je baš iz želje da razumijem tu poroznu granicu između takozvane stvarnosti i priče koju si pričamo. Jer, ne radi se tu samo o književnosti, tu se prije svega, radi o tome da mi živimo, donosimo odluke, mišljenja i stavove o sebi i drugima, opravdavamo neshvatljive izbore, upravo na temelju priče koju smo si ispričali. Čitav svijet funkcionira samo zbog fikcije, odluka da idete u rat za neki fiktivni identitet, da stupite u celibat, da želite potrošiti bogatstvo na predmet s određenim logom, da ne vjerujete u klimatski kolaps, da se odreknete nečega ili prigrlite nešto sasvim drugo posljedica je takozvanog identiteta koji pak počiva na priči koju su nam ispričali o nama, ili mi sami sebi. Mislim da u toj velikoj i prešućenoj istini u kojoj dobro ispričana priča diktira našu stvarnost, leži odgovor na puno pitanja, nesporazuma i patnji.

Pišete o majčinskoj krivnji, o osjećaju da što god žena učinila, nije dovoljno. Koliko je ta krivnja proizvod društva, a koliko dolazi iznutra? Mogu li žene uopće pobjeći iz tog začaranog kruga?

Vjerujem da mogu, ali sigurno taj bijeg nije lagan, a ni slučajan, zahtjeva puno preispitivanja i dug vremenski period mirenja sa samom sobom. Prvi dio te krivnje je nametnut, mada ga mi često ne osjećamo takvim, on je više normaliziran. Dobar primjer je kad ljudi kažu: pa žene odgajaju muškarce. Želeći valjda naglasiti da žene same kreiraju patrijarhat, posve zanemarujući činjenicu da majke velikim dijelom igraju prema pravilima patrijarhata. To fragmentarno gledanje na iskustvo zaklanja pravu istinu. S druge strane, jednom kad ponutrimo tu krivnju, ona samo povratno učvršćuje sistem u kojem živimo, zato je izlazak iz začaranog kruga težak. Ali razgovor o tome, pisanje, čitanje, činovi solidarnosti u svakodnevici mogu pridonijeti unutarnjoj ravnoteži i oslobađanju od krivnje da je sve tvoja odgovornost, posebno sreća i tuga tvoje djece, zauvijek.

Patrijarhat ženama često dodjeljuje fiksne uloge – majke, mučenice, preljubnice. Vi u svojim pričama pokazujete žene koje se otimaju tim narativima. U isto vrijeme, svjedočimo konzervativnim retradicionalizacijama i pokušajima da se ženama smanji izbor – od napada na reproduktivna prava u SAD-u do odnosa prema ženama u javnom prostoru u Hrvatskoj. Ima li u tom kontekstu uopće prostora za oslobođenje ili se borba nikada ne završava?

Očigledno je da ljudska priroda u sebi sadrži određene tendencije, kako one bezazlenije; postići što više linijom manjeg otpora, prepustiti se letargiji, tražiti odgovornost u nekom drugom, i slično, tako i one ponekad fatalne; podčinjavanje slabijih, gomilanje bogatstva, pohlepa, eksploatacija bez posljedica, agresija. Ne želim sugerirati da su muškarci lošiji od žena, ali naprosto kroz povijest imali su taj privilegij proizašao iz fizičke nadmoći koji je onda ustanovio određenu društvenu hijerarhiju koja je, pak, u velikoj većini svijeta dovela do radikalne rodne neravnopravnosti. To je nešto što se ne može ispraviti u nekoliko generacija, očito takve tendencije treba stalno imati na oku i blagotvorno djelovati na njih: edukacijom, društvenim ustrojem, dijeljenjem iskustva, povezivanjem, jačanjem političkih mehanizama koji će onemogućiti da se promjenom vlasti zatru sva teško izborena prava. Ukratko, borba ne završava.

Jedna priča u 'Fikciji' secira femicid kroz osam koraka vremenske crte ubojstva. Hrvatska bilježi porast nasilja nad ženama, dok institucije često zakažu u zaštiti žrtava. Koliko je to posljedica nefunkcionalnog sustava, a koliko društvenih vrijednosti koje još uvijek toleriraju nasilje nad ženama? Vjerujete li da država uopće želi riješiti taj problem, ili joj je status quo prihvatljiv?

Kad kažemo ili pomislimo: država – najčešće intuitivno mislimo o nekom administrativnom aparatu, procesima duboko odijeljenima od nas samih, nečemu što ima svoj vlastiti život, nalazi se u nekim institucijama, sustav koji nije briga za nas. U stvarnosti, državu čine njezini građani, izvan toga, države nema, pa kad osvijestimo da u Saboru imamo tek 25 posto zastupnica, u vladi tek tri žene (a i one vrlo često moraju usvojiti pravila patrijarhata da bi uopće opstale), nije neobično da marginalizacija pitanja poput zaštite žena od nasilja, rodne ravnopravnosti i svega ostalog o čemu govorimo, velikim dijelom proizlazi iz ove matematike. Dokle god građani ove zemlje budu za svoje predstavnike birali ljude koji to ne prepoznaju kao problem, ili dokle god budemo u situaciji da više od polovice građana ne izlazi na izbore, uzaludno je kriviti sustav ili državu. Mi smo ti koji izlučujemo sustav vrijednosti kroz naš svakodnevni život i građansku odgovornost. Nažalost ili nasreću. Što ćemo učiniti s tim, ako nas nije briga, zašto bi bilo državu?

U vašem životu i književnosti susreću se Vukovar i Beograd, osobna i kolektivna povijest, nacionalni i intimni identitet. Kako se nosite s tom slojevitošću? Je li ljubav najjači oblik otpora nacionalnim podjelama ili je i ona opterećena prošlošću?

Za mene je ta slojevitost oslobađajuća zato jer mi je dala priliku da je vidim i u drugima te na taj način postanem svjesna da nitko nema monopol nad istinom i da smo svi mi, na neki način, zbir uvjeta našeg života. Toga možemo biti svjesni ili ne moramo, ali to neće promijeniti činjenicu da često te uvjete ne biramo, a da se spram drugih odnosimo kao da su ih birali. Mjesto rođenja, obitelj u kojoj rastemo, tragedije kojima smo izloženi, naprosto život koji svakome uzme mjeru. Također, mislim da ljubav može izdržati razna opterećenja, iako ne treba kreirati neku idealiziranu sliku, ali ono što je moje iskustvo, za razliku od drugih emocija koje nas znaju poharati, u ljubavi, čak i kad je pod velikim opterećenjem, nismo ogorčeni. A biti bez ogorčenosti, čini život puno lakšim.

Kao feministkinja i aktivistkinja, koliko vjerujete u moć književnosti da mijenja svijet – ili je to tek iluzija onih koji pišu? Živimo u vremenu u kojem paralelno pratimo ratove, ekološke katastrofe, porast autoritarnih režima i krize identiteta. Može li književnost danas išta učiniti osim svjedočiti?

Da se nadovežem na nešto što sam već prije rekla, iako to možda nekome može djelovati banalno, priča je uistinu jedina koja mijenja društvo i svijet u kojem živimo. Ne brojke, ne statistike, čak niti znanost, njoj treba dugo da je ljudi prihvate ako se kosi s njihovim uvjerenjima, s njihovim pričama koje si pričaju. Jer svaka povijest neravnopravnosti, svako društveno uređenje, svaka religija pa čak i ljudska prava, posljedica su priče u koju vjerujemo. Donedavno je vrijedila priča da su, primjerice, žene inferiorne pa nisu imale pravo glasa i sudjelovanja u političkom životu, a onda se ta priča promijenila, u smislu da se nije psihofizički ustroj žene promijenio, on je s biološke, duhovne, intelektualne strane posve isti, no sada žene u ovom dijelu svijeta mogu biti birane za premijerke, predsjednice. Taj zaokret ovisi samo i isključivo o priči u koju društvo bira vjerovati, a ne o objektivnim istinama, ta priča ponekad nastaje pod pritiskom, ali i dalje je fikcija podložna promjeni. Zatim društvo tako odgaja najmlađe pa nešto što je nekad djelovalo kao bajka, najednom je samorazumljivo. Književnost te priče zapisuje i onda ih još dublje ukorjenjuje, ja ne znam što drugo ima takvu snagu.

Vaše junakinje pokušavaju ostati dosljedne sebi, ali to često znači sudar s očekivanjima društva, obitelji, ljubavi. Koliko je vama osobno važna dosljednost? Je li moguće ostati vjeran sebi, a ne izgubiti dio onoga što volimo?

Pitanje dosljednosti sebi je vrlo kompleksno i možda ga treba sagledati s više strana. Za mene dosljednost sebi ne znači da trajem u ovom svijetu recimo četrdeset, pedeset svjesnih godina i da uvijek o svemu moram jednako razmišljati ili se truditi sačuvati neki okamenjeni identitet da bih sebi ili nekome dokazala da imam integritet. Razmišljati s dvadeset i četrdeset godina jednako o svemu nije moguće, čak je i problematično ako uzmemo u obzir jedinu nepromjenjivu činjenicu, a to je da se sve oko nas, pa i mi same s vremenom mijenjamo. Naša okolina, bližnji, naš mozak i tijelo, naše sazrijevanje, sve su to stavke identiteta koje se mijenjaju. Pa što bi onda bila dosljednost? Možda dosljedna otvorenost ka svijetu i drugima, njegovanje svijesti da je moja osobna perspektiva tek jedna od mogućih, snažno uvjetovana načinom života. Pokušaj da ne prianjam grčevito uz ono što podilazi mom egu i egu moje zajednice, to onda vodi u propitivanje, a propitivanje ponekad u sudar koji ste spomenuli, ali i on može biti blagotvoran.

Vaša osobna priča, ali i književnost, često se bave nasljeđem rata i njegovim posljedicama. S obzirom na trenutne geopolitičke tenzije u Europi – od rata u Ukrajini do porasta nacionalističkih politika – mislite li da Hrvatska i dalje živi u sjeni devedesetih? Je li moguće istinski se odmaknuti od rata ili smo osuđeni na njegovo ponavljanje u drugačijim oblicima?

To je teško pitanje, mislim da bi približno dobar odgovor na njega mogao dati netko tko, recimo, proživi barem dvjesto godina. Mi trajemo relativno kratko i naša percepcija pa time i sud vrlo su limitirani s nekoliko životnih ciklusa. Ako proučavamo povijest, možemo naslutiti kako se ti ciklusi ponavljaju i što im pogoduje. Budući da nisam takva stručnjakinja mogu se voditi samo ograničenim životnim iskustvom i intuicijom, a oni mi govore da se društva od rata teško oporavljaju, da se takvi tektonski poremećaji prenose transgeneracijski, i da se zapravo ne radi o ratu Rusije i Ukrajine, Srbije i Hrvatske, uvijek se radi o toj ljudskoj prirodi unutar koje tinja konflikt koji prijeti da se prelije – prvo na užu zajednicu, zatim širu, državu, kontinent, svijet. Nitko nije imun na taj virus, ali je možda moguće povremeno evoluirati.

Vaša književnost uvijek je duboko uronjena u realnost, a opet poetska, ogoljena i emotivna. Pišete li s idejom da trebate nešto ostaviti čitatelju – neku emociju, katarzu – ili je pisanje isključivo osobna potreba?

Možda bi točan odgovor bio kombinacija; artikuliranje teme, onoga o čemu želim ili nastojim pisati proizlazi iz osobne potrebe, teško mi je zamisliti da pišem po diktatu neke teme koja me baš ne progoni iznutra. No, kada počnem pisati, posvećujem pažnju budućoj čitateljici i čitatelju, stalo mi je da pružim taj nagrađujući osjećaj u čitanju, da dam najbolje od sebe što mogu u tom trenutku, ljudski i estetski.

U kontekstu knjige čije se glavne protagonistkinje – ili protagonistkinja, ovisno u kojoj ih mjeri smatramo različitim inačicama jedne te iste osobe – bave pisanjem, a istovremeno su uronjene u svakodnevni život, majčinstvo, rastave. Mislite li da je pisanje danas i dalje privilegij, ili su žene napokon izborile pravo da budu umjetnice bez kompromisa?

Mislim da je i dalje privilegij, osim u slučajevima kad se ne morate brinuti o zadovoljavanju materijalnih potreba, vođenju kućanstva, odgoju djece. No takvih je slučajeva malo, većina nas koja stremi profesionalizaciji svog umjetničkog rada nema neophodno vrijeme za to, a najčešće niti podršku. Međutim, s vremenom sam i na to navikla gledati kao na nešto što nije samo negativno, naime, ta tenzija uronjenosti u svakidašnju borbu itekako dobro može djelovati na pisanje. Frustracija, otpor, spoznaja, udah, kratko blaženstvo, ponovo pad, uvijek isti problemi, sve je to neprocjenjiva književna građa, a od života se ionako ne može pobjeći. Dakle, ideja blaženog mira i potpune osiguranosti svakog segmenta života dok sjedim u svom vrtu i pišem, možda je nešto čemu stremim, a možda je posve nerealno i nepotrebno. Naravno, to ne znači da zagovaram drugi kraj spektra, muke, konstantne strepnje i trapljenja da bi se došlo do inspiracije. Samo, sve je to život, treba mu se i opirati mudro.

Pisali ste o izbjeglištvu, o traumi, o ženama koje traže svoje mjesto u svijetu. Ima li ta potraga kraj? Može li žena u današnjem društvu ikada reći – sada sam svoja i sada sam mirna? Ako biste mogli dati jedan savjet ženi koja se želi osloboditi okova u koje ju je društvo stavilo – što biste joj rekli?

Možda je stvar u tome da taj trenutak kraja potrage i očekivanog smiraja zapravo ne postoji. Možda postoje samo te stanice predaha, trenuci u kojima si možemo dati oduška, odmoriti i onda nastaviti dalje s malo više mudrosti i iskustva. To mi se čini sve izvjesnije, a ako je to tako, jedni savjet je bivati u tom trenutku, kakav god da je, biti radikalno prisutna.