'Na trenutak ti se čini da si se preselila u ovu bilježnicu, da u njoj najviše živiš, osjećaš kako ti krvotok oživi svaki dan, svaki put kad ovamo uđeš i koliko god se toj radosti razveseliš, bude ti žao da takvim životom i takvim žarom ne živiš i drugdje - na nekom putovanju, u nečijoj tuđoj kući, u nečijem krevetu', jedna je od 365 rečenica iz nove knjige hrvatske spisateljice i dramatičarke Marine Vujčić.

I ne samo na trenutak, nego se zaista ova autorica godinu dana 'preselila' u bilježnicu, pa u svom nesvakidašnjem pothvatu ispisala knjigu koja se sastoji od 365 rečenica. Te je rečenice, tu je rečeničnu godinu, bilježila svakog dana iznova i nastala je duboko intimna, topla, nježna filozofsko-sociološka studija. '365 rečenica' samo je naoko mala knjiga intimnog bivanja u prostoru i vremenu - napisana u slavu svakodnevnog života, nudi onom tko je uzme u ruke sjajan poticaj i za vlastito 'sagledavanje'. Ova je knjiga Marinu Vujčić učinila promatračicom vlastitog života i iskaz je neobično zahtjevnog posla. Kako je bilo pisati svakog dana jednu jedinu rečenicu, je li se mučila, što ju je proganjalo tijekom tog procesa i kako se dogodila knjiga od 365 rečenica, odgovara u intervjuu za tportal. I možda zaista i nema boljeg od ovog predblagdanskog vremena za ovakvu knjigu: stiže gotovo kao alarm koji upozorava kada je vrijeme da se stane i zastane.

'365 rečenica' je po svemu neobična, nesvakidašnja knjiga. Ne mogu se sjetiti da je na ovim prostorima nekad nešto slično objavljeno. Kako vam se dogodila ova knjiga? Ili ste vi dogodili njoj?

Ta mi se knjiga baš dogodila. Spontano i bez plana. Kad sam 1. siječnja 2023. donijela novogodišnju odluku da ću u toj godini pisati tek jednu dnevničku rečenicu dnevno, doista nisam imala knjigu na umu. Plan je bio samo da održim kondiciju pisanja dnevnika, koju sam zapustila nakon što je objavljena knjiga 'Stolareva kći'. Tek sam u kasno ljeto te godine, kad sam već prevalila polovicu puta, pomislila da zapisi nehotice prerastaju u rukopis pa sam svom uredniku Seidu Serdareviću povjerila što radim. On se odmah zainteresirao za koncept. Kad sam mu na kraju godine poslala svih 365 rečenica, još uvijek nisam bila sigurna da je to materijal za objavljivanje, ali on me uvjerio da jest. Imao je jasnu viziju buduće knjige, koju sam sama u potpunosti doživjela tek kad sam dobila probni prijelom. Zbog predivnog dizajna Milice Radojević napokon sam povjerovala da '365 rečenica' ima smisla objaviti.

Kakav je bio tempo pisanja? Jeste li svakog dana smišljali novu rečenicu?

Svaki dan pisala sam tu jednu rečenicu. Ponekad bih je napisala već ujutro, dok je dan još bio mlad, netaknut vanjskim utjecajima i dok je djelovao obećavajuće, a ponekad u gluho doba noći, kad bi me već razočarao ili oduševio. Katkad sam ostavljala neki započeti posao ili kuhanje ručka jer bi mi nadošla misao koja mi se činila vrijednom zapisivanja. Kad sam 31. prosinca napisala 365. rečenicu, čvrsto sam odlučila da im se neću vraćati jer mi se činilo da je najvažnije od svega da doslovno prenesem taj jednogodišnji ciklus razmišljanja i bilježenja, sa svim njegovim usponima i padovima. Tako su krhotine mog jednogodišnjeg misaonog života ostale autentične, a to mi se činilo važnijim od toga da rečenice imaju literarnu vrijednost.

Koliko vam je trebalo za svaku od tih rečenica?

Računam li vrijeme zapisivanja, vrlo malo. Ali bilo je puno dana u kojima bih buduću rečenicu cijeli dan prevrtala po mislima, vagala joj težinu, smisao i sadržaj prije nego što bih je sjela zapisati. Uzmemo li u obzir to vrijeme akumulacije, za neke rečenice trebali su mi sati. Bilo je dana u kojima mi se uopće nije ništa zapisivalo, ali moja mi bikovska tvrdoglavost nije dopuštala da odustanem. Kad se sama sa sobom nešto dogovorim, znam biti prilično rigorozna i isključiva. Da nije tako, ova bi knjiga vjerojatno ostala samo na ideji.

Je li zapravo teško pisati samo jednu jedinu rečenicu koja mora biti stilski, estetski, bez greške? Proza trpi greške, slabija i jača poglavlja, ali jedna rečenica je, u tom kontekstu, riskantna?

Vjerojatno bi bilo teško da sam si nametnula tu vrstu odgovornosti - da rečenice moraju biti stilski i estetski bez greške. Bilo mi je važnije svaki dan golom životu dati malo književnog smisla. Imam u knjizi i rečenicu o tome kako primjećujem kod sebe simpatiju prema takozvanim banalnim stvarima kao književnom materijalu, kako mi se čini da 'velike' teme vučemo u prvi plan ne bismo li zataškali stvari koje nas zapravo održavaju na životu i opslužuju ga - poput rezanja noktiju, iznošenja smeća, zamjene role WC-papira ili mijenjanja posteljine. I inače me u književnosti smatraju glasnogovornicom malog čovjeka, a u ovoj knjizi taj mali čovjek bila sam ja i moj običan svakodnevni život. Vjerujem da bi svatko od nas - damo li sebi priliku da zastanemo i obratimo pažnju na svoje misli - u tim mislima pronašao rečenicu vrijednu zapisivanja. I prve reakcije na knjigu to dokazuju jer su neki čitatelji već prigrlili taj koncept i počeli zapisivati svoju rečenicu dnevno. Meni je ta praksa stvarno pomogla prošle godine pa vjerujem da će i drugima, jer u nekim izuzetno teškim danima ta bi mi dnevna rečenica bila kao mali lampion svjetla u mraku i zbog nje bi mi se činilo da dan nije baš sasvim upropašten.

Kako ste odabrali teme i motive rečenica? Riječ je zapravo o dubokoj, intimnoj knjizi, koja pred čitatelja postavlja i neke filozofske, sociološke dileme i pitanja.

Jednostavno bih se prepustila onome što me taj dan zaokupljalo, što mi se činilo vrijednim pretvaranja u rečenicu. Iznenadilo me koliko mi se to puta dogodilo s naizgled običnim, prozaičnim životnim trenucima. Pospremanje, vožnja, pogled kroz prozor, hrana za mačku, sudoper... Ako me ovo autorsko iskustvo nečemu naučilo, onda je to da doslovno sve može biti književni materijal. Filozofske i sociološke dileme dogodile su se zato što moj mozak često ide u tom smjeru, ali nisam htjela zvučati 'prosvjetiteljski', pa bih povremeno čak i izrazila to u nekoj od rečenica - da nikoga ne želim ničemu poučavati i da zapravo i sama svaki dan iznova učim o životu, a i to je zapisivanje bilo neka vrsta cjeloživotnog školovanja. Već mi se više puta dogodilo da su neki moji romani koji uopće nisu pisani 's predumišljajem' self-helpa kasnije tako doživljeni i čitani, a čini se da se to događa i s ovom knjigom.

Ovo je vaša najintimnija knjiga dosad, intimnija i od 'Stolareve kćeri'. U njoj čitamo vaše strahove, nadanja, čežnje, neostvarene želje - gotovo lirska povijest žene i njezinih snova, ambicija...

Nikad se nisam usudila pisati poeziju, a čini mi se da sam joj se u ovoj knjizi malo približila jer neke rečenice djeluju kao stihovi prerušeni u prozu. Pored toga, zašla sam u godine u kojima sam se riješila svih inhibicija vezanih za svoju ranjivu žensku prirodu koju su me cijeli život učili skrivati. Raskrstila sam s tim da uvijek moram biti jaka, sabrana, snalažljiva, organizirana, marljiva i dobro raspoložena. Ranjivost je samo pitanje iskrenosti i hrabrosti da je pokažemo, a ja sam tu hrabrost napokon stekla i u ovoj sam je knjizi baš oslobodila. U godini u kojoj sam pisala ovu knjigu bila sam nezaposlena, siromašna, povremeno tužna i izgubljena i da sam je pisala kao osoba koja je svaki dan zadovoljna svojim životom, ona bi bila, kako bi se suvremenim rječnikom reklo - fejk.

Ovaj je intervju i blagdanski. Kako ćete ih provesti? Kako se vrijeme adventa doživljava iz vaše gornjosegetske perspektive i što ga razlikuje od ove urbane zagrebačke, splitske?

Blagdane se spremam provesti u potpunoj izolaciji, a kako volim izolaciju, ona mi je sama po sebi blagdan jer su u ovoj godini - za razliku od one u kojoj sam pisala 365 rečenica - prilike za samoću bile izuzetno rijetke. Za blagdane ću se napokon moći malo pritajiti. Budući da živim sama, ne vidim smisao u trudu koji bih uložila u božićno ukrašavanje stana ili u spremanje blagdanske trpeze pa ću to vrijeme upotrijebiti za čitanje i pisanje, koje mi je u ovoj godini najviše nedostajalo. Ipak, mislim da moju verziju blagdana najbolje opisuje 358. rečenica iz moje knjige:

'Ignoriraš sve što ima veze s blagdanima i malo likuješ jer ti ne moraš imati bakalar, ne moraš imati kolače ni odojka ni francusku salatu ni sarmu ni bor ni lampice ni poklone, ali najvećom pobjedom nad svim tim kolektivnim ipak smatraš svoju sposobnost da se uspiješ uvjeriti kako ti ništa od toga ne nedostaje.'

Tako da... Moj Božić bi vjerojatno izgledao sasvim drukčije da smo, da se tako izrazim, svi na broju. Ali nismo. Ovo je doba godine u kojem bismo trebali imati na umu i to da su blagdani izuzetno teški ljudima koji su izgubili voljene s kojima su ih nekad obilježavali. Imam sreću da imam svjetove u koje mogu pobjeći od te činjenice. Zato, kad me pitate koliko se gornjosegetski advent razlikuje od urbanog, nemam pravi odgovor jer je meni osobno to vrijeme u godini bilo isto i u Zagrebu i sad u Segetu Gornjem: vrijeme u kojem se praznina najjasnije vidi. Žao mi je što nemam na raspolaganju neku veseliju verziju blagdana, ali možda je baš potrebno podsjetiti na one koji će ih provesti sami. Bila bi lijepa gesta pozvati na blagdanski ručak ili večeru susjeda, prijateljicu ili rođaka za koje znamo da radost blagdana nemaju s kim podijeliti - to bi bilo u skladu s pravim duhom Božića.

Kakav je bio Božić u vašem djetinjstvu? Što ga je obilježilo? Koliko se dimenzija Božića, bez obzira jesmo li vjernici ili ne, promijenila?

Odrastala sam u vrijeme u kojem se, barem u mojoj obitelji i u mnogim obiteljima u našem okruženju, Božić, najblaže rečeno, preskakao i kad ga se moglo prepoznati najviše za trpezom. Za Badnjak se kuhao bakalar, za Božić bi se pekla patka ili purica, ali prava se proslava odvijala na Silvestrovo i za Novu godinu. Tad smo mi djeca dobivali poklone pod bor i tad se otvarao šampanjac. Kasnije sam kroz život usvajala sve tradicijske blagdanske običaje koji su svoj najveći zamah dobili dok je naš sin bio dijete. U mom djetinjstvu pokloni su bili skromni, u njegovom već više nisu. Teško je izbjeći uspoređivanje s drugom djecom i vrijednost poklona koje su oni dobili pod bor, mislim da gotovo svaki roditelj podlegne tom natjecanju u želji da oraspoloži svoje dijete. Čini mi se da je put od slikovnice ili pernice pod borom do najveće kutije legića ili mobitela postao put bez povratka.

Svodi li se najradosniji blagdan na Dubai fritule, odnosno potpuni konzumerizam, kič? Koliko u svemu tome ima bilo kakve duhovnosti?

I to je jedan od razloga zbog kojih preskačem Božić. Kad vidim tu kolektivnu histeriju prekomjernog trošenja i pretjerivanja u hrani, piću i ukrašavanju, pomalo se pretvaram u Grincha. Ne želim omalovažavati tuđe navike i doživljaj blagdana, ali ne mogu se oteti dojmu da je sve to otišlo u pogrešnom smjeru i da se pravi smisao Božića izgubio u pretjeranoj potrošnji. S druge strane, da su moje životne okolnosti drukčije, možda bih i sama podlegla toj atmosferi pa nemam pravo nikoga osuđivati. Ipak, voljela bih da barem u to doba godine kod svih nas malo više prevladaju duhovnost, empatija, misao o drugima – pogotovo onima koji trebaju pomoć bilo koje vrste.

Što želite u novoj 2025. godini, sebi, našem društvu? Čega bismo se trebali osloboditi, čemu radovati i što bi nas to sve skupa moglo uvijek tješiti?

Želim nam svima više solidarnosti. Sve više osjećam njezin izostanak i sve više me to rastužuje. Posebno me muči izostanak ženske solidarnosti, čega sam pišući roman 'Sigurna kuća' postala bolno svjesna još više nego ranije. Mislim da bismo se svi trebali osloboditi potrebe da komentiramo tuđe živote i stavove na temelju površnih zapisa na društvenim mrežama, da bismo se trebali osloboditi navike da mislimo da znamo sve o svemu samo zato što imamo osjećaj da online uživo pratimo prijenos iz tuđih domova, tragedija, ratova. Treba nam više empatije, više druženja uživo, više analognog umjesto digitalnog života, više kontakta s prirodom, više uživanja u takozvanim malim životnim radostima koje često zaboravljamo iščekujući nešto 'veliko'. Što se tješenja tiče, mene je u prošloj godini tješila jedna rečenica dnevno i slobodno mogu reći da sam u toj godini 365 puta bila utješena kad mi je bilo teško. Možda za 2025. smislim neki drugi model tješenja - a ako ne, uvijek mogu posegnuti za istim tim konceptom.