Dobitnica tportalove nagrade 2021. za roman Zemlja bez sutona, te nagrađivana pjesnikinja koja je debitirala pjesničkom zbirkom davide, svašta su mi radili za koju je nagrađena Goranovim vijencem za mlade pjesnike 2007., u Ligi ribara, napisao je urednik Kruno Lokotar, okuplja sve ono zbog čega je i čitamo: kompleksne likove, gibak i raskošan jezik, uvjerljive dijaloge i priče koje će vas diskretnim humorom uloviti na svoju udicu. Liga ribara je istodobno i humorna i sumorna knjiga, a njene junake i junakinje prepoznat ćete ako malo bolje promotrite u susjedstvo, u same sebe. U razgovoru za tportal, Marija Andrijašević govori o novoj zbirci priča, feminizmu u književnosti, klasnim pitanjima, te otkriva što joj kao autorici danas znači rodni Split, a što Zagreb.

Liga ribara vaše je novo prozno ostvarenje, zbirka kratkih priča koje imaju određenu romanesknu strukturu. Ovo vam je prva zbirka priča. Zašto kratke priče?

Priče jesu pisane kao neke komprimirane novele, mrvicu odudaraju od svega onoga što mislimo da kratka priča je, ali nekako kad se sve slože, one su tu jedna za drugu i stilski i strukturni. Imala sam prijedloge nekolicine kolega da je „pretvorim“ u roman, kao isplativije je sada na književnoj sceni, kud knjiga poezije pa knjiga priča nakon romana, ali priča hoće to što priča hoće, na nekoj unutarnjoj razini. A počelo je na poziv moje sad kolegice u Skribonautima, Luize Bouharaoue, da za knjigu priča „Nastavi priču“ napišem priču prema motivima zatvorenica iz požeške Kaznionice. Nastavila sam jednu priču, predzadnju iz Lige ribara koja se zove Što Dule zna i prije negoli sam se okrenula, u dvije godine imala sam tri priče koje su motivski stajale jedna pokraj druge, a u punih pet godina i čitavu knjigu priča o ljudima iz Splita, ljudima koje je oblikovao prostor u kojem su, ljudima koji gotovo uvijek služe drugima i koji se protiv toga ne bune jer u tome pronalaze svoju svrhu, ili će se pobuniti, ali polako, kad se potroše.

Ključni motiv zbirke Liga ribara je, uz Mediteran, i klasa, odnosno, klasna osviještenost i priče o ljudima koji žive tako da iz mjeseca u mjesec preživljavaju. Splitski se arhipelag, sav od sunca, mora, sav od ljepote, pretvara u jednu sumornu sliku s portretima ljudi koji su na ivici siromaštva zapravo?

Svjesna sam ja svoje nekad i sad klasne pripadnosti, koliko su moji junaci i junakinje svjesni svoje, to bi bilo spekuliranje. Neki možda jesu, neki možda vide ono što bi nazvali nepravdom ili „nije se to tako desilo“ situacijom, ali mislim da to u osnovi njihove živote ne čini sumornima i da to nije primarni ton knjige, nego upravo vedrina, ili oni bljeskovi koje vidimo dok sunce pritišće more kako jedino zna dok i samo sebe sklanja od dana. Oni su svoju svrhu pronašli, kako sam i gore rekla, u službi gradu i tome koliko su i u kojoj mjeri oblikovani prostorom u kojem žive, a grad se prokazuje kao grad koji nije do kraja ispisao svoje priče.

Vaši su likovi ljudi koji žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima, ljudi koji nemaju osjećaj za druge, ne zato jer ga ne žele imati, nego nemaju vremena, volje, isuviše su opterećeni vlastitim životima u kojima pokušavaju sastaviti kraj s krajem? Određuje li naša financijska i egzistencijalna pozicija i odnos prema drugom čovjeku?

Ovo sam više ja, nego moji likovi! Ali, rekla bih da moji junaci i junakinje, kad ih ovako redom promatram, zapravo žive opterećeni željom da doprinesu, i to isključivo drugim ljudima. Goranka svojim pisanjem, nakon što se izbori za svoje obrazovanje, Alma za svoju prvu ljubav, nakon što riješi klasični sapuničarski zaplet sa svojom prijateljicom koja stoji na putu toj ljubavi, navijač Rade svojim talentom za elektromehaniku i književnost, patronažna sestra Tereza koja radi non-stop za sve ljude i iako je taj posao jede, ne može ga napustiti, Koraljka čiji je talent za fotografiranje i prijateljstvo prepoznala druga talentirana fotografkinja i njena školska kolegica, prognanica iz Bosne, Tino Talentino koji nas vodi kroz Vranjic i industriju koja je na više načina potopila tu „Malu Veneciju“ misleći da ide u bolju budućnost, a svi znamo što je Salonit azbestom napravio ljudima tamo, Kamila koja nas vodi kroz propast ženske ambicije da se iščita samo kao dobar sidekick nekom tamo liku koji utvara da je pisac, već spomenuti Dule, kasnije i Kata i Lucija u svojoj strastvenoj romansi u rizortu „S“ nakon što jedna od njih doživi osobnu krizu i pokuša nanovo osmisliti sebe i shvati da ipak zaslužuje ljubav i da bude junakinja s pravim protagonističkim putovanjem. To što oni imaju priključne vrtove, krojačke radionice na balkonima, rade na benzinskoj, kao knjižničarke u knjižnici ili konsijeržice u hotelu, ili će tako zauvijek, itd. itd., nije nužno ili uopće stvar siromaštva, nešto je od toga dio radničke i radničko-seljačke kulture i običaja, nešto tranzicijskog limba, nešto stvar izbora u mjestu koje nudi to što nudi, nešto stvar želje i ambicije... Iako ima nekih čija su djetinjstva bila provedena u oskudici (Goranka i Dule, recimo). Svejedno, čini mi se, nitko od njih nije se sakrio od svijeta, dapače, grade ga tako da svi u njemu živimo bolje!

Premda sumorna i opora, Liga ribara je vrlo duhovita, humorna knjiga, prepuna zanimljivih dijaloga i jezika koji osvaja. Pišete li najbolje kada izvas progovori jezik u kojem ste rođeni i odrasli, kada pišete tu autentičnu i pretpostavljam, poznatu vam, sredinu i njenu atmosferu, kontekst?

Treba se izboriti sa svojim junacima, njihovim pripovjednim glasovima, i time što oni meni žele reći jednom kad ih postavim u prostor i napokon dobiju svoj glas. Čakavski dijalekt koji je u „Mojoj sestri Kamili“, recimo, uopće nije meni prirođen jezik. Nešto sam izmišljala, nešto naslanjala na čakavski govor, i dobila, ono što bismo mogli nazvati „prikomuorjskim“ govorom. I meni jednu od najdražih priča!

U podtekstu ove knjige su i nasilje, položaj žena, položaj radnika, te jedna sveopća nemogućnost da se stane u kraj prijevarama, nepravdama. Koliko vam je bitna vaša feministička pozicija u književnosti i što u stvaralačkom kontekstu crpite iz nje?

Bitna mi je, posebno jer iz te pozicije jasnije vidim društvene, ekonomske, rodne i ostale nepravde, ali i pravde, život kakav treba biti, kakav svi zaslužujemo živjeti, uvjete u kojima zaslužujemo raditi. Naslanja se ta pozicija i surađuje sa svim mojim ostalim što pod prisilom preuzetima i nametnutima što pod logikom zdravog razuma zauzetim pozicijama. Nekako, i kad radim na svojim junacima, nikad o njima ne mislim samo u kontekstu knjige u kojoj nastaju, i mislim da se vide priče koje rade tu medvjeđu uslugu svojim likovima. Tek nas oni drže na pravim distancama, i za te priče često kažemo: Joj, bila mi je dobra, ali nešto mi fali. Fali prepoznavanje, fali svijet koji istovremeno oboje možemo nastaniti i kad se ugledamo, povjerovati si da postojimo. A u stvarnosti smo najstvarniji kad nam netko kaže: Ti kao da si iz nekog filma ispao/la.

Što je Split danas za vas, što vam je Zagreb? Koliko su jake veze pisca i njegovog grada?

Zagreb mi je nužnost, i na dane ga volim, na dane ne, pogotovo kad su prometne gužve i kad nas „civiliziraju“ i „standardiziraju“. Malo žugam pa se priviknem. Dao mi je najljepše godine života kao studentice na Filozofskom, učinio da mislim da i iznimno pravilno izgrađene zgrade mogu nastaniti iznimno nahero ljudi, i po tome posebni. Svi moji dragi ljudi su tu, grad se vrti i centrifugira što mu treba i što ne treba. U dvorištu nekadašnjeg doma Moša Pijade gdje sam živjela prvu godinu fakulteta kad se već dugi niz godina zvao Ivan Meštrović, u zgradi koja je prokišnjavala, raspadala se i prijetila svima oko sebe, formirala sam ili nekako začela sve svoje današnje umjetničke, političke i životne stavove. Kad mislim o Zagrebu negdje iz daljine, mislim na zlatne ribice koje su prerasle sebe same u malim potocima u dvorištu te zgrade, a ostavljali smo ih mi studenti na odlasku doma preko ljeta. Isto sve mogu reći i za Split, samo u tim formativnim godinama. Neki su dijelovi grada isti kakvima sam ih prvi put vidjela kao djevojčica, i njima najradije bježim, ili me to samo sjećanje vara, ali i ako je tako, nije možda dobro za mene, ali za konfabuliranje je.

Liga ribara funkcionira i kao kritika društva, kao zbroj neuralgičnih točaka. Što vama kao autorici danas najviše smeta u kontekstu vaše pozicije spisateljice i umjetnice?

Smeta mi malo što jer ti smeta ona dosadna mušica na koju odmahneš rukom pa se privikneš na nju. Ali ljuti me štošta i tek sam se nedavno počela ljutiti. Zanimljiv osjećaj! Ljutnja je ono zbog čega se pokrenem, ponekad i očaj, i onda iz te pozicije mogu ponekad poduzeti neke stvari, a ponekad napraviti inventuru. Po prirodi sam više deskriptivni nego proskriptivni tip, ali ne zaboravljam. Ne zaboravljam drugarstvo, posebno žensko, pošteno plaćen rad, kolege i kolegice koji su shvatili da trač nema političku snagu koliko javno djelovanje, nadahnutost tim djelovanjem ili knjigama koje su potpisali/e, davanje prostora za rad, pružanje prilika čak i ako stvari nisu išle isprve, mlađe generacije koje smatram iznimnom političkom i kreativnom snagom, poslovi u umjetničkom polju koji su mi osigurali staž i zdravstveno, ma što god da se sa mirovinama kasnije desi, mi smo sve napravili/e... No, osim toga, većinu stvari koje me nekako intrigiraju i preokupiraju i u umjetničkom i u društvenom smislu obradim u Vrzinom kolu u Novostima, i to mi je zadnjih godinu dana neprocjenjiv i kreativni i društveni ventil.