U književnosti Ivice Prtenjače uvijek odzvanja jedan tihi, ali postojani puls svijeta u kojem osjetljivost nije slabost, nego forma otpora. Njegovi su romani, pa i pjesme, kronike unutarnjih krajolika, a likovi često hodači rubom – između grada i prirode, prošlosti i sadašnjosti, između govora i šutnje. Njegov novi roman 'Odeon' (V.B.Z., 2025.) intimna je elegija za svijet koji odumire, rekvijem ispisan nadom, empatijom i nenametljivim, ljudskim dostojanstvom. U mitologiziranom Parizu, gradu nakon Bataclana, u vremenu koje kao da je iskliznulo iz povijesti, zagrebački pjesnik Daniel postaje glas onih koji hodaju rubovima, koji gledaju pažljivo, govore tiho, a osjećaju duboko.

U 'Odeonu' ništa nije spektakularno, a sve je važno: jedan pogled, jedna gesta, jedna šutnja. Prtenjačin protagonist – plah, umoran, u krizi stvaranja – ne traži heroizam, nego smisao u svakodnevnim susretima, u skrivenim pokretima solidarnosti, u malim oblicima dobrote. Dok se svijet oko njega prelama i preslaguje, on, poput sjenke, lebdi kroz pariške četvrti, daleko od turističke buke, u društvu neznanaca koji postaju privremeni saveznici. I upravo tu, u toj polusjeni, roman pronalazi svoju svjetlost. U razgovoru koji vodimo u povodu njegove nove knjige, s Ivicom Prtenjačom razgovaramo o pisanju iz ruba, o vjeri u ljepotu i jednostavnost, o Parizu kao unutarnjem pejzažu, o pjesnicima koji nestaju iz javnosti ali ostaju u jeziku, te o tome zašto su upravo nježnost i pristojnost danas možda najradikalnije književne geste koje jedan pisac može odabrati.

Vaši protagonisti često su osamljeni promatrači, ljudi na margini koji upravo zbog te pozicije vide jasnije. Što vas privlači takvim likovima? Je li distanca, bilo fizička ili unutarnja, nužna za dublje razumijevanje stvarnosti?

Osnova svim mojim romanima jest sudbina jednog lika koji se nalazi u stanovitoj životnoj tranziciji. Očito je to meni kao piscu izazovna tema i za nju nalazim riječi i rečenice. Kad me pitate o odrazu vremena, svjedoci smo nevjerojatnom i kaotičnom ubrzanju povijesti kao i odsustvu bilo kakve vizije budućnosti osim one tehnološke. Svima je jasno da će se svijet nastaviti razvijati kao kasnokapitalističko igralište za neobuzdanu djecu i njihove pohlepne, neutažive osobnosti. Mislite li da će takvi ljudi biti na oprezu s umjetnom inteligencijom, veličanjem totalitarizma, uvođenjem novostarih varijanti fašizma? Naravno da neće. Dok se to događa, ja pokušavam ispisati neku svoju intimističku i ljudsku bajku.

U vašim romanima prostor igra ključnu ulogu – bilo da je to planina, more ili nepoznati grad, on oblikuje likove jednako koliko i njihove unutarnje dileme. Kako doživljavate odnos između čovjeka i okoline?

Prostor je ono što umnogome određuje moj osjećaj bivanja; u jednoj sam davnoj pjesmi napisao da živim 'po oku'. Promatrač sam i hodač, ali poput mog lika iz romana 'Odeon', i strastveni vozač. Nisam i ne mogu ostati hladan na recimo izlazak iz tunela Sveti Rok u pravcu mora, ili na pogled na pučinu s nekog od naših otoka.

Daniel je pjesnik u stvaralačkoj krizi, netko tko živi za riječi, ali ih ne uspijeva pronaći, što mu oduzima ne samo osjećaj identiteta, već i svrhe. Je li to u nekom smislu i roman o nestajanju poezije, ne samo kao umjetničke forme već i kao načina gledanja na svijet? Može li se u doba buke i ubrzanosti uopće još uvijek živjeti poetski?

Da, Daniel je u stvaralačkoj krizi s pisanjem pjesama, one jednostavno više ne dolaze i on piše romane. Na jednom mjestu zaključuje kako će pred smrt pisati mikroeseje. Ne bih rekao da poezija nestaje; ona je neuništiva zato jer je s ljudima povezana na drevan i suštinski način. Na kraju, nema umjetnosti bez poetskog. Vrijeme jest vrlo okrutno, ali poezija će postojati s ljudima, sve do njihova kraja.

Kako vidite budućnost književnosti u doba algoritama, TikToka i beskonačnog doomscrollinga? Postigli smo ubrzanje do točke u kojoj se ponekad čini da roman više nema vremena čekati svog čitatelja… Hoće li književnost postati luksuz ili posljednja oaza sporog mišljenja?

Evo, ne znam, najtočnije bih rekao da tu budućnost ne vidim. Ljudi su se uvijek prilagođavali tehnološkom razvoju, učili su se služiti strojevima i ostalim, ali meni se čini da smo sad dosegli ozbiljno zasićenje tehnologijom, da se taj proces događa previše munjevito da bi ga ljudi mogli pratiti. I zato se događaju devijacije svih mogućih vrsta. Književnost ne smije postati luksuz, bez njezine široke baze, ona i nema prevelikog smisla.

Kada pišete, osjećate li nostalgiju za prošlim vremenima?

Sjećanje mi je oduvijek bilo važno, s protokom godina sve više. Osjećam dug spram svoga vremena i svojih ljudi i, naravno, svojih priča. S druge strane, o budućnosti znam samo to da je neće biti, a to mi je premalo za pisanje. Nostalgija? Prije bih rekao da je melankolija osjećaj koji me posjedne za kompjuter. I, naravno, potreba da obnovim svoj svijet.

Danas se često govori o "smrti autora" u kontekstu umjetne inteligencije, ghostwritera i književnosti koju generiraju algoritmi. Mijenja li se definicija "dobre" književnosti? Što je vama – dobra književnost?

Ona koju takvom osjetim. U kojoj osjećam užitak čitanja i intelektualnu dobrodošlicu, skoro poziv. Kako će se stvar razvijati – ne znam, ali se bojim da nas od naleta lakih rješenja nitko neće moći zaštiti. Svejedno vjerujem da će pravi čitatelji pružiti otpor tom tipu prevare.

Odeon donosi atmosferu 'međuprostora' – grad postaje kulisa u kojoj se brišu jasne granice između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je stvarno i onoga što se samo naslućuje. Kako ste gradili taj osjećaj lebdenja između stvarnosti i nečeg gotovo snovitog?

Ovo je pitanje pravog znalca! Da, 'Odeon' je upravo to, izmišljeni prostor za izmišljenu priču. A opet, prepoznajemo toponime Pariza, a i mene kao pjesnika, ali opet postoji pomak koji omogućuje čitanje i po nekim drugim osnovama. Ovu ravnotežu o kojoj me pitate najviše sam uvježbao pišući roman 'Sine, idemo kući'. U ovom romanu toga nije bilo; jednostavno sam se prošetao kroz neke svoje misli, sjećanja i teme, kao što sam šetao pariškim ulicama. Lakonog i razdrljene košulje.

Ovaj se roman može čitati i kao tihi rekvijem za neki bolji, umnogome poražen svijet. Istovremeno, u njemu postoji i nježna nada – da su ljepota i ljudskost još uvijek mogući, premda skromni i neupadljivi. Kakvu nadu, ako uopće, želite ostaviti svojom književnošću? Koliko je danas teško čitatelja uvjeriti da se istinska magija krije u običnome?

Pa nemam neku volju ikoga uvjeravati u bilo što. Ne treba podilaziti previše niti čitateljima, jer bi to značilo i podcijeniti ih na neki način. Roman je objavljen, i sad je više njihov nego moj.

Mora biti moguće ne voljeti svoje likove u umjetnosti, a da umjetnost ipak ne dođe u pitanje, napisala je Virginia Woolf. Kako je s vama? Morate li ipak voljeti sve svoje likove?

Imam ja cijeli razred likova koje ne volim, točnije, cijeli popis osobina i ponašanja. Nije književnost slastičarna pa ćemo samo odabrati kolač. Ili okus sladoleda. Književnost je počesto i bojno polje ili neki klaustrofobični ćumez.

Postoji li u vašem pisanju tema ili perspektiva o kojoj ste razmišljali, ali ste ipak odlučili da 'nije vaša priča za ispričati'?

Dugo sam čekao ovo životno razdoblje; uvijek sam mnogo radio druge poslove koji s pisanjem nisu imali veze. Nisam se mogao na ovaj način baviti sobom, nije bilo vremena. Sad je drugačije, i ja imam još nekoliko priča koje želim ispričati. Sigurno će biti i onih za koje još ne znam da postoje. Naravno da sam od nekih stvari odustao, ali to je normalno, pisac mora imati i taj blentavi prvotni zanos, onu iskru. Kasnije, ta se iskra razgori ili utrne.

Hrvatska je društvo u kojem se često govori o prošlosti, a sve manje o budućnosti. Je li to zato što nam nedostaje jasna vizija smjera u kojem idemo?

Mislim da mi nismo nikakva iznimka. Amerika je po drugi put izabrala Trumpa, dala svijet u ruke ljudima poput Muska i sličnih. Sve je to posljedica decenijske zablude o demokraciji i njezinoj snazi. Vidimo kako se u samo nekoliko mjeseci može srušiti baš sve. Ja se nalazim među ljudima, u njihovom kaosu i tragediji. S druge strane imam svoje pisanje, koje onda ponekad stavi zavoj na pokoju ogrebotinu. Ali smjer je vrlo poražavajući, u svakom društvu, ljudskoj zajednici, kao da postoji trenutak u kojem počinje autodestrukcija i ljubav za samouništenje. Mislim da se to upravo događa, suvremeni svijet upravo odbacuje ono što ga čini modernim. Na kraju, ljudi se ne žele niti cijepiti protiv ospica. To je budućnost.

Kako u takvim okolnostima uspijevate ne postati cinični? Vaša proza kao da se uporno odupire cinizmu – kroz jednostavne geste i tihe trenutke empatije pokazujete da su bajke moguće čak i u okruženju koje ih sustavno razgrađuje. Je li to vaš svjestan odabir, neka vrsta književnog humanizma, ili vam takav pogled na život dolazi prirodno?

To dolazi iz moje potrebe da živim bolje, da se pokušam obraniti i samostvoriti u okolnostima koje, kako i sami kažete, uopće nisu tome naklonjene. Ako će netko od čitatelja prepoznati to bolje, ja sam zadovoljan, znači da smo uspjeli stvoriti malo slobodnog prostora za naše okupljanje. Pisanje i čitanje su uvijek otpor besmislu i propasti. To je srž, čini mi se.

Koliko vam je pritom važno zadržati sposobnost da se nasmijete, i sebi i drugima?

Ima onaj stih srpskog boema (Vladislava) Petkovića Disa: Ja se svemu smejem, pa me sve i boli. To vrlo često osjećam, ali i znam da bi me bez tog smijeha boljelo i puno više. Tako da se nastojim što je moguće više naceriti tom ludilu oko sebe.