Hrvoje Šalković jamačno je jedan od najpopularnijih domaćih pisaca. Nakon dugih devet godina izbivanja s naše književne scene, uoči Interlibera vratio se s novim romanom pod rukom. 'Babići' su, stoji u blurbu, nešto između bildungsromana i obiteljske sage, no fokus je autora u ovoj knjizi na temi (ne)pripadanja, odnosno na imigrantskom iskustvu u svim mogućim varijantama.

Potaknut svojim avanturama u bijelom svijetu i priljevom novih sugrađana u Hrvatsku iz tog bijelog svijeta, Šalković je još jednom demonstrirao da mu je srce na pravom mjestu, a pokazao se i iznimno pristupačnim za dogovor oko ovog intervjua, otkrivši da je unatoč svom statusu daleko od dive. Čak se i našalio sam sa sobom rekavši da je uživo neupotrebljiv i da će biti bolji ako razgovor odradimo elektroničkim putem, što je želja koju smo mu uslišili. Piscu smo postavili širok raspon pitanja - od toga gdje se skrivao posljednjih devet godina sve do planova za nove knjige, s posebnim naglaskom na 'Babiće', pogled u retrovizor vezan uz minuli spisateljski rad i mjesto koje zauzima na sceni.

Na našoj književnoj sceni nije vas bilo dugih devet godina. Gdje ste se skrivali u međuvremenu?

Nisam se nešto previše skrivao, maknuo sam se s društvenih mreža, prestao hodati po društvenim događanjima, gledao sam svoja posla i brao svoju brigu. Bavio sam se odrastanjem i odgojem svojeg djeteta, bio sam vlasnik restorana, upogonio neke apartmane na moru, djedovinu u Zagorju, razvio turističku priču. Usput sam putovao, zabavljao se, zaljubljivao se i odljubljivao. Bilo je to zapravo normalnih devet godina, osim što nisam ništa pisao, ne samo romane, nego ni tekstualne poruke, samo sam slao one glasovne i time prijateljima skakao po živcima. U tih sam devet godina napisao možda neki prigovor Elektri zbog pogrešnog očitanja brojila i možda neki prigovor županiji zbog nepoštenog javnog natječaja, to je sve.

Vratili ste se s romanom 'Babići' pod rukom. Možete li ga ukratko predstaviti?

Imamo dva brata koji su prije deset godina otišli u Nizozemsku trbuhom za kruhom, tipična imigrantska šema. Onda im umre baka, moraju se vratiti u Zagreb radi ostavinske rasprave, ali draga bakica je malo zašiljila stvari. Da bi dečki preuzeli imovinu, moraju ispuniti određene zahtjeve koje je postavila. To je neki fabularni kostur te obiteljske sage. Ali pravi saft romana čini odnos prema imigrantima, odnos koji putuje u dva smjera. Meni je to već dugo interesantna tema za razmišljanje - kako mi gledamo na sve te ponizne i vrijedne Nepalce i Filipince koji jure Zagrebom s dostavljačkim kutijama na leđima, a kako na nas gledaju svi ti Irci i Nijemci kad smo mi u njihovim državama u cipelama imigranata. Sigurni ste da nas bajkovito percipiraju kao naciju?

Imamo dugu i tešku tradiciju emigracije, a odnedavno je stvar obrnuta - postali smo mjesto na koje ljudi dolaze trbuhom za kruhom. Što možemo učiniti da se naši novi sugrađani osjećaju ugodnije?

Za početak bi bilo dobro da ih kreteni prestanu mlatiti, hajmo krenuti od toga. Svako malo pročitam da su buzdovani opet prebili nekog novog Indijca s dostavljačkom kutijom. Devedeset i devet posto tih ljudi su skromni, ponizni vrijedni ljudi koji se na drugom kraju svijeta bore za svoje obitelji. A opet ih dobar broj Hrvata prezire i mrzi. Ne govorim samo u supkulturi, o socijalnim grupama niže naobrazbe od kojih očekuješ zatucanost i loše reakcije. Govorim o intelektualcima iz centra Zagreba, i od njih sam znao čuti rečenice tipa - ne naručujem hranu dostavom jer bi mi se gadilo da mi takav obojeni donese ručak. Strašno... Kad sam počeo intenzivno putovati, tamo prije trideset godina, naštimao sam svoj mozak na prave frekvencije, u duhu prihvaćanja i tolerancije. Hrvati su u to vrijeme bili solidno zatucani i mislio sam da je to zato što slabo putuju. Međutim u posljednjih deset ili petnaest godina Hrvati su dali gas i počeli naveliko putovati, ali čini mi se da su, usprkos tome, sve zatucaniji. Nema tu štimanja na prave frekvencije, nema prihvaćanja i tolerancije. Zašto? Nemam pojma. Tužno? Oh da.

Čini mi se da je središnje pitanje romana ono doma, odnosno (ne)mogućnost da ga se nađe u suvremenom svijetu. Što koči svjetske babiće u tome?

Ma naši Babići su se skroz pogubili, ali ta je pogubljenost određena obiteljskom tragedijom, da sada ne otkrivamo previše o romanu i kvarimo doživljaj svima koji ga imaju namjeru pročitati. U suvremenom svijetu teško je pronaći mir, spokoj, a to su stvari koje bi trebale biti temelj svakog doma. Nemam pojma, svijet se skroz savio skoro do točke pucanja, netko ima dom u vidu kućerine, unutra divna supruga i troje divne djece, firme mu rade dobro, obilje se prelijeva preko ruba čaše, a čovjek opet - duboko nesretan. Sve je pobenavilo.

Pri kraju romana javlja se lik ugostitelja koji neodoljivo podsjeća na vas. Je li to posveta Alfredu Hitchcocku, redatelju koji se volio pojavljivati u svojim filmovima?

Istina, uvalio sam sebe na kraju romana u mikroscenu, pojavim se kao epizodist i izgovorim nekoliko rečenica. U pravu ste, hičkokovski je to potez i baš mi je sjelo. Ali to je samo mala caka - čitav roman i nitko od glavnih junaka nemaju veze sa mnom, baš nikakve. Ako baziraš radnje romana na svojim iskustvima, onda ti, frajeru moj, samo štancaš biografije. Po meni, ako se želiš nazivati punokrvnim piscem, onda moraš znati izmisliti cijeli novi svijet sa svježim ljudima u njemu.

Kako vam je bilo surađivati s urednikom Ivanom Tomašićem, književnim kritičarem u mirovini?

U pravilu sam biram urednike s kojima ću raditi na rukopisu i uvijek odaberem nekog zločestog i zeznutog, naravno u književnom smislu. Princip je jednak kao u sportu. Nogometašu ne treba trener koji će mu tepati na treninzima i štedjeti ga. Treba mu tiranin koji ga tjera do granica, koji ga maltretira do otrči još jedan ekstra krug, pa taman bio i na izmaku snaga. E isto je tako i s dobrim urednikom, a Ivan je takav. Nakon prvog čitanja čovjek te izlupa po egu, izmasakrira ti rukopis, baca ti likove, mijenja ti strukturu i onda te tako pokislog pošalje doma da u miru sjedneš i hrpu toga pišeš iznova. Nakon nekoliko mjeseci posla i četiri ili pet rundi preslagivanja rukopisa, ti i tvoj trener (urednik) spremni ste za utakmicu. A utakmica se zove - objava romana i izlazak na tržište. Ivan je odličan urednik i super frajer, a nadam se da ćemo opet surađivati.

Iza vas je preko 20 godina spisateljske karijere. Što vidite kad bacite pogled unatrag, kako vam se čine vaša ranija djela?

Napisao sam dvanaest knjiga, od toga devet romana. Prvu sam zbirku priča objavio prije 23 godine, prvi roman prije 22 godine. Nemam pojma... Neki frendovi mi kažu da sam prije dvadeset godina pisao bolje nego sada i da sam tada napisao svoje najbolje stvari. S jedne su strane u pravu, s druge nisu. Naime svoje najsrčanije i najuzbudljivije stvari napisao sam još u srednjoj školi. Ali to su kruške i jabuke. Jedno su srce, žar i strast, a drugo je tehničko znanje pisanja. U zadnjih dvadeset godina radio sam s mnogim urednicima koji su mi skakali po kičmi, derali rukopise, učili me, učili i učili, sve dok valjda nekog vraga nisam i naučio. Od pokojnog frenda i prvog urednika Sime Mraovića do Ivana Tomašića. Sa svakim novim romanom sve bolje i bolje pišeš, urednici te nauče strukturi, motivaciji, svim malim i velikim cakama. Sada bih one prve romane, koji su bili dječački zaigrani i prštali od energije, sada bih ih napisao tehnički sto puta bolje, jednostavno bi bili bolji za tri police na vitrini. Ali ne ide to tako. Srećom, za razliku od već spomenutog sporta i nogometa, s pisanjem stvari idu drugačije - što si stariji, to si bolji, a govorim o pedesetim ili šezdesetim godinama života. Mislim da su 'Babići' (2024.) nešto tehnički i zanatski najbolje što sam napisao. A mislim da su 'Pravi se da ovo nisi vidio' (2006.) i 'Zec na mjesecu' (2007.) najbolji energetski.

Rekao bih da ste domaći pisac jedinstvenog statusa - kritika vam nije sklona, no publika vas iznimno voli. Kakav je to osjećaj?

Stvarno nemam pojma, ne pratim tko me voli ili ne voli, tko mi je ili nije sklon, tako da zaista nemam nikakav osjećaj oko toga. Što se 'Babića' tiče, urednik mi je poslao prve reakcije književnih blogera, koji su u startu svi super reagirali, a Alis Marić, čiji književni blog na Facebooku prati 600 tisuća ljudi, napisala je da su 'Babići' najbolji domaći roman u 2024. S obzirom na to da nemam vremena kopati po internetu i guglati ludorije, ako i izađe nešto loše o 'Babićima', ja to ionako neću vidjeti, pa ću jednog dana umrijeti u blaženom neznanju.

Vaše se knjige po običaju dobro prodaju. Je li kod nas moguće ugodno živjeti isključivo od književnosti?

Pokojni Simo Mraović mi je prije dvadeset godina rekao ovo: 'Mali, od knjiga nećeš dobro živjeti, ali uspješni romani su ti kao neonke - svijetle i privlače druge poslove, kolumne, nastupe, gostovanja, a sve se to da dobro naplatiti.' Znao je moj Simo znanje, jer bio je u pravu, i na kraju je to tako i ispalo. Premda, s obzirom na to da sam zaista visokotiražni pisac, ne mogu se požaliti, zaradim dobru lovu.

Što je sljedeće za vas, postoji li kakav rukopis u ladici?

Imam neke ideje na horizontu, jašu prema meni, vjerojatno ću u jednom trenu i ja krenuti prema njima, da se nađemo na pola puta i pružimo si ruke.