'Bečki roman' Dragana Velikića prije nekoliko dana objavljen je i u Hrvatskoj, kod zagrebačke Meandarmedije, autorovog nakladnika već godinama. I možda je baš u ovom slučaju Zagreb, puno više nego Beograd, pravi grad za ovu knjigu iz vrlo jednostavnog i praktičnog razloga: kilometarska udaljenost između Zagreba i Beča manja je nego od Beograda do Beča.

Ipak, kilometraža nije presudna. 'Bečki roman' je priča o čovjeku koji je presuđen i prije okončanja sudskog postupka, priča o pojedincu koji pokušava dokazati ne samo vlastitu nevinost, nego i izboriti se za dostojanstvo vlastite osobe. U vrijeme u kojem je u stvarnosti trajao slučaj mladog liječnika, optuženog za trovanje i uhođenje, malo je bilo onih koji su poštovali presumpciju nevinosti u javnosti, malo je bilo onih koji su oslobađajuću presudu dočekali radosno, naprotiv. Iz nekog se razloga po ovdašnjim medijima, eto, zaboravilo objaviti da je oslobođen. Nije se, naravno, zaboravilo objaviti skandal – da je uhićen.

Velikićev 'Bečki roman' jest intimna knjiga, knjiga koju je pisac i otac proživio, ali nije njena snaga samo u pukom svjedočenju, nego u stilu, jeziku, atmosferi. 'Bečki roman' je knjiga koju ćete voljeti ako ste ikada osjećali sram, knjiga koju ćete čitati ako su vas, barem jednom u životu, optužili da ste krivi za nešto što zaista niste učinili. O 'Bečkom romanu' i okolnostima njegova nastanka u ekskluzivnom intervjuu za tportal govori Dragan Velikić.

Gospodine Velikiću, vaš 'Bečki roman', gotovo istodobno objavljen i kod beogradskog i zagrebačkog nakladnika, autofikcijsko je djelo. Koliko ste ga dugo pisali i kako je nastajao?

Od trenutka u kojem sam odlučio da taj nemio događaj koji se dogodio mome sinu transponiram u roman, pa do trenutka u kojem sam to okončao prošle su četiri godine. Možda bi pravilnije bilo reći da sam četiri godine živio u retorti tog događaja i prošao kroz razne faze, od pokušaja da precizno objasnim sebi što se dogodilo, da ustanovim makar i posrednu vlastitu odgovornost, pa do uronjavanja u pravosudni sustav Austrije, koju dobro poznajem, u kojoj sam živio i koju volim. Važno je bilo savladati određene animozitete prema sredini koja je proizvela taj kafkijanski događaj. Do tog trenutka meni je Austrija bila idealna zemlja, a Beč grad u kojem sam se osjećao kao kod kuće. A onda se sve preokrenulo. Dugo mi je trebalo da oslobodim pisca u sebi svakog utjecaja vlastitog alter ega. U početku je to izgledalo kao nemoguća misija, međutim s vremenom sam stekao mirnoću kirurga i bivao sam netko drugi kada bih ušao u roman kao u operacijsku salu. Rukopis je u jednom času oživio i nije ovisio samo o volji pisca, već se nametnuo kao inokosni subjekt.

Ovo je jedna od onih knjiga u kojoj mi se, kao čitateljici, učinilo da nema ni riječi više nego što je potrebna. No imala sam osjećaj da ste se 'mučili' dok ste pisali. Kao da, ako smijem reći, niste bili sigurni, ne u ono što i kako pišete, nego zašto uopće pišete.

Od početka sam bio svjestan da samo literarno relevantna knjiga može postati službena verzija tog mračnog događaja. Ako u tome ne bih uspio, odlučio sam ne objaviti 'Bečki roman'. Jer nameće se taj 'zašto' koji navodite. Mene nije zanimalo da pišem izvještaj o sudskom procesu. Koga bi to zanimalo? Namjera mi je bila da napišem roman čiji je sinopsis stjecajem nevjerojatnih okolnosti već stvoren mimo mene. A nije lako bilo istovremeno ostati objektivni promatrač, koji ne abolira svoje junake, i nositi se s vlastitim alter egom.

U 'Bečkom romanu' sjajno je opisana druga Austrija, ona koju ne vidimo i ne osjetimo ako nismo u njenim zatvorima i bolnicama, Austrija u kojoj je lijepo biti turist i fizički radnik koji nijednom Austrijancu ne otima nešto njegovo. Kako se izboriti protiv osjećaja manje vrijednosti koje ta država i njeno društvo nabija onom koji nije njihov integralni dio?

Poznajem iznutra Austriju, i sam nosim dio tog identiteta odrastanjem u Puli, u okruženju arhitekture koja pored Mediterana nosi i duh Austro-Ugarske. Aveti bivših država odumiru dugo, dugo nakon službenog nestanka. Bliska mi je ta kultura. Mnoge austrijske pisce doživljavam kao svoje pretke, kao što su Jozeph Roth, Broch, Canetti, Bernhard... Što se zatvora tiče, ne znam, ali zdravstvo im je izuzetno uređeno i jedno od najboljih u Europi.

Junak vašeg romana je osumnjičen, optužen te na koncu oslobođen optužbi da je kolačima otrovao kolege liječnike, ali i uhodio svog emotivnog partnera. Je li ova knjiga zapravo o Pavlovom partneru koji se nije u stanju u takvom, navodno europskom otvorenom društvu izboriti s tabuom vlastite seksualne orijentacije, i to pred vlastitim ocem?

Pogodili ste u živac. Jozef je najtragičniji lik ovog romana jer se nije uspio osloboditi tjeskobe u kojoj živi. Njegov otac, za razliku od Pavlovog, mračna je figura, pravi predstavnik onog konzervativnog dijela austrijskog društva koji se ne želi suočiti s biseksualnom prirodom svog sina.

Radnja se odigrava u sjeni pandemije koronavirusa, a na marginama tih velikih svjetskih drama ostaju tolike pojedinačne traumatične priče, neispričane, nepoznate. Mislite li da bi i ljudi, ali i likovi 'Bečkog romana' reagirali bolje, da ne kažem razboritije da toga nije bilo?

Sigurno je to izvanredno stanje dovelo do određenog usijanja unutar obitelji i profesionalnih kolektiva. Bilo je mnogo straha, neizvjesnosti, nepovjerenja u službene odluke, dezinformacija... Uostalom, svi se dobro sjećamo, ljudi su različito reagirali. U konkretnom slučaju, radilo se o iscrpljujućim smjenama u konstantno istom krugu ljudi. Znamo da su mnogima živci popuštali. Rađale su se teorije zavjere na svakom koraku, mogli ste ih slušati i od obrazovanih ljudi za koje ste vjerovali da su razumni. Da, bilo je mnogo iracionalnosti u tom razdoblju. Svakako da je pregrijanost korone uzela maha. Međutim ono što je strašno jest činjenica da u vrijeme epidemije korone prvo pomisliš na trovanje.

'Bečki roman' je i roman o zlu, međusobnom nerazumijevanju, ali i raspadu jedne obitelji. Može li književnost dati odgovore, pomoći u boljem razumijevanju obiteljskih trauma, konkretno strogog i autoritativnog oca, brižne majke, ali majke – kukavice, te na koncu i samog čovjeka koji je odrastao kao dijete razvedenih roditelja?

Književnost i umjetnost važne su jer zahvaljujući njima možemo bolje shvatiti život, oduprijeti se samosažaljenju, čak i onda kada imamo nesumnjive razloge za to. Zapravo, baš onda. Nije majka iz romana kukavica, ona je konformist. Mislim da ona sama to jasno i kaže u jednom trenutku, dok razmišlja o sebi. Gradio sam je tako da joj je lakše u nekim situacijama da drugome prepusti donošenje odluka nego da preuzme odgovornost na sebe. Zar to nije u većoj ili manjoj mjeri osobina svih nas? Da ne želimo vidjeti, ako baš ne moramo, ono što nas ugrožava. To da nam dijete nije sretno, da nas partner vara, da životom klizimo u pravcu suprotnom od onoga o čemu smo maštali, da ćemo vrećicama i plastičnim ambalažama zatrovati zemlju... od sitnih do krupnih stvari, svi volimo povremeno zatvoriti oči, da se na umjetan način odmorimo od briga i pobjegnemo stresu. Odgovore umjetnost ne daje, ona samo postavlja pitanja.

Roman je težak, bolan, otvara, gotovo pa redom, sve velike i vječne, istinske književne teme: identitet, hipokriziju, obiteljsko naslijeđe, državni aparat, represiju. Izabrali ste sveznajućeg pripovjedača. Zašto? Je li vam bilo teško pisati kao, recimo, otac čovjeka koji proživljava takvu, gotovo pa rusku sudbinu?

Nisam imao dilemu trebam li se opredijeliti za sveznajućeg pripovjedača jer mi je to davalo mogućnost potpune sveobuhvatnosti. Želio sam situaciju sagledati iz različitih kutova, različitih pozicija, jer tek tako dobiva se cjelovita slika. Kako pisati o obitelji iz perspektive samo jednog lika? To je onda istina jednog lika, jedne osobe, ali to nije istina te obitelji, u kojoj svako ima svoje želje, svoje snove, svoje ideje o tome kako obiteljski život treba teći i kako se njegov osobni život u toj obitelji treba odvijati. Upravo iz tih različitosti, ako se zanemaruju, nastaju nesporazumi, sukobi i krahovi. Osim toga, ljudi se s godinama razvijaju i nemoguće je očekivati da se razvoj nekoliko ljudi odvija paralelno. Svi smo različiti, moramo biti svjesni toga i prihvatiti to ako želimo ostati u nekoj zajednici. Prihvatiti da su i oni nama najbliži drugačiji od nas. Dozvoliti drugome da se u potpunosti pokaže pred nama, bez straha. Ne skrivati se i ne šutjeti. Problem u romanu je u mnogome iniciran skrivanjem i šutnjom.

Koliko smo mi zapravo svih ovih godina u zabludi kada se i sami ugledamo na ta društva vjerujući da u njima nema korupcije, da je svima zakon sveto slovo, a ljudska prava na razini na kojoj kod nas navodno nisu?

Prirodno je stremiti životu u društvu u kojem sve funkcionira, samim tim lako se idealizira neka sredina izvan one u kojoj smo i u kojoj svjedočimo raznim deformacijama. Nama se, zbog ratova na ovom dijelu Balkana, dogodio velik korak unazad, ako ne i dva. I prije toga Europa je bila sređenija, bogatija, sve su to neke razumljive povijesne okolnosti, upirali smo pogled u nju kao dijete u izlog s kolačima. Stvarnost je drugačija. Naravno, više puta sam to već rekao - 'slučaj' iz 'Bečkog romana' u današnjoj Srbiji je višestruko moguć, vjerojatno i u svakoj drugoj sredini na svijetu, ali konkretan događaj zbio se u Beču i zato sam radnju romana smjestio tamo. Ali da odgovorim konkretno na vaše pitanje, jesmo u zabludi ako mislimo da postoji idealna država, bez korupcije i kršenja zakona. Zahvaljujući internetskoj komunikaciji, to danas svatko može vidjeti, dovoljno je da odslušate bilo čije vijesti ili pregledate medije u Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji...

U romanu, i nakon što je Pavle oslobođen optužbi, nema nikakve isprike, čak ni one kolegijalne, ljudske, nema nijednog iskaza pokajanja. Nikakve odgovornosti, autorefleksije, apsolutno ničega. Samo čovjek kojem su gotovo uništeni život, zdravlje, karijera. Hipokrizija bez dvojbe, skoro sam napisala, tipično balkanski, tipično austrijski.

Tipično malograđanski. Malograđanske formacije svuda se čuvaju između sebe, ne dozvoljavaju da se naruši sustav u kojem se osjećaju sigurno, da bilo što zakoči mehanizam koji im omogućava da plivaju bez razmišljanja i napora. Ići utabanom stazom je komforno, a autorefleksija nagriza konformizam. Priznati Jasenovac ili Srebrenicu znači dovoditi u pitanje tvrđavu unutar koje vjerujemo da smo sigurni. Što je samoobmana, ali široko rasprostranjena.

Na stranu Pavle i njegov partner i njihov odnos: drugi koji su se rado i brzo priključili tom progonu, oni su jedna točka na kojoj se svijet razdvaja; oni koji između istine biraju laž. Njih je najviše, svuda oko nas.

Stupovi literature izgrađeni su na herojima, a heroji su jako rijetki. Zato ih i pamtimo, zato im se posvećuju epovi i tragedije. To su izuzeci. Većina ne smije dignuti glavu, dovesti autoritet u pitanje, iskoračiti iz navijačkog kluba, bilo da je zasnovan na naciji, religiji, ideologiji ili pripadanju korporaciji. Jer grupa kažnjava svaki disonantni glas.

'Bečki roman' ima elemente i atmosferu Dostojevskog, Camusa, Koestlera, Kafke. Ovo je roman o čovjeku koji je kriv i prije nego što je sudski postupak okončan, žrtvi podvale, prijevare, denuncijacije. Jesmo li, zapravo, kad se god nađemo u poziciji žrtve, žrtve tuđih nesposobnosti i nemogućnosti da se nose sa sobom, s okolinom, s nekom vlastitom gorčinom?

Dostojevski je rođen prije 200 godina, Kafka prije 150, Camus prije stotinu, a pišu iz iste ili slične atmosfere, kakvu spominjete. Znači da je problem izmišljene krivice i društva kao razularenog progonitelja postojao sve ovo vrijeme. A postojao je taj problem i mnogo ranije. Sjetimo se progona vještica, linčovanja crnaca... Postoji fotografija iz 1967. godine, s Bostonskog maratona, kada je Kathrine Switzer pokušala pridružiti se do tada isključivo muškoj utrci. Na toj fotografiji vidite razularenu grupu koja je hvata i cima ne bi li je isključila iz trke. Zašto su ti ljudi bili toliko bijesni i razjareni, što je ona njima ugrožavala time što je htjela trčati. Nema pravog odgovora na to, bar ga ja nemam. Meni ta fotografija mnogo govori. Ne daje odgovore, ali svjedoči. Važno je svjedočiti, možda ćemo jednom doći do odgovora. Zato sam napisao 'Bečki roman'.