Velikić je jučer i otvorio Sa(n)jam knjige u Istri, tradicionalno, u 12 sati, ispred pulskog Doma hrvatskih branitelja. Kako je ovo jubilarni, 25. Sa(n)jam, s temom 'Gradovi u tijeku', posvećen je prije svega samoj Puli, koja za Velikića, u njegovom životu i opusu ima ključno mjesto. Rođeni Beograđanin je, naime, kao dijete s obitelji došao tu i svoj prvi roman 'Via Pula' iz 1988. posvetio upravo ovom istarskom gradu.

U toj knjizi, kako je po njenom izlasku napisao Igor Mandić, autor inventivno 'topografiju Pule i njene okolice predstavlja kroz uzrujano kruženje svoga lika, četrdesetogodišnjeg psihijatra, koji za svoj račun, ali i u ime pisca, prekapa po raznim povijesnim ulomcima iz povijesti ovoga grada. U nizu fragmenata u kojima se mijenjaju vremenski planovi, Velikić eruditski u fantazmagoričnim obrisima opisuje svojevrsnu antikroniku, punu zanimljivih detalja biografske i kulturološke naravi (npr. stalna prisjećanja na Joyceov boravak u Puli i sl.).' Ta kritika, koja završava riječima, ''Via Pula' bez teškoća ulazi u glavnu kompoziciju naše suvremene proze', Velikiću je, kako je rekao sinoć na Sa(n)jam knjige, značila više nego bilo koja nagrada.

Nakon velikog uspjeha roman, koji danas ima kultni status, ove godine čitateljima stiže u novom izdanju. Izvorno napisan na materinjem jeziku Dragana Velikića, na srpskom, sada se može čitati ne u prijevodu, nego u adaptiranoj verziji povjesničarke umjetnosti Paole Orlić - na puležanskom.

To je bila autorova odluka, rekao je na predstavljanju glavni urednik i direktor nakladničke kuće Meandar Media Branko Čegec.

'Nakon 30 godina htio je da njegova knjiga bude napokon na jeziku u kojem je u to doba živio, na jeziku na kojem je odrastao i na kojem se školovao', objasnio je Čegec, a Velikić je dodao kako je poželio 'Via Pulu' čuti u onoj melodiji koju je osluškivao te godine dok ju je pisao. To je objasnio i na početku novog izdanja knjige, u bilješci koju je pročitao pred publikom na Sa(n)jam:

'Djetinjstvo i mladost proveo sam u sazvučju istarskog govora. Studentske godine, koristeći književnu ekavicu, a pišući svoj prvi roman, mislio sam o mnogočemu, ali ne i o tome da mi je sadržaj pulski, a jezik beogradski je (...) to se tada nije isključivalo, naprotiv, nadopunjavalo se. Današnje generacije nemaju to iskustvo. Odavno priželjkujem da 'Via Pulu' vratim njenom materinjem govoru. S ovim hrvatskim izdanjem to se i ostvaruje, a vi koji ulazite, ostavite svaku politiku.'

Na predstavljanju se Velikić osvrnuo i na stalne priče da srednjoškolci i mladi ne čitaju.

'Nisam od kukanja. Drugo je vrijeme. Ne možemo se mjeriti s atmosferom usamljene divne kuće u kojoj su nekoć živjele sestre Brontë, gdje uz psa i uz kamin čitaš jer nemaš druge zabave osim knjige. Danas, pored toliko sadržaja, malo je teže, ali vjerujem da i danas ne može netko formirati sebe kao individuu, koja će biti sposobna stvoriti vlasito mišljenje i kritički stav, bez radnog staža u dobroj literaturi. Duhovni invalidi su oni koji misle da Tolstoja mogu riješiti gledanjem filma od dva sata. Sve je više fast fooda u našem životu i sve je više ljudi koji su fast food, takva je situacija, ali knjiga, u onom Gutenbergovovom obliku, nezamjenjiva je i danas. Istina, nema više onaj značaj, ali sajmovi poput ovoga pokazuju ono što sam pročitao kod Meše Selimovića. Pitanje je: Može li se tepsijom zahvatiti more? Odgovor je: Ne, ali i ono što se zahvati, i to je more'. To vam je otprilike i moj odgovor na to koliko se danas čita', rekao je Velikić koji je od pulskog gimnazijalca izrastao u značajnog europskog pisca, višestruko nagrađenog za svoja djela regionalnim i europskim nagradama. Jednu takvu – srednjoeuropsku nagradu Vilenica za izuzetan doprinos književnost, dobio je ove godine.