Kroz 11 dana u Puli će se družiti gotovo tri stotine domaćih i inozemnih autora, suvremenih književnika, nakladnika, povjesničara, intelektualaca, kulturologa i umjetnika, a među njima i znameniti pisac Orhan Pamuk te niz značajnih ruskih pisaca - Guzel Jahina, Sergej Lebedev i Jevgenij Vodolazkin, kao i gosti iz Italije, domaćoj publici dobro poznati Claudio Magris te marksistički teoretičar i aktivist Franco Bifo Berardi. Mjesto okupljanja već je standardno, Dom hrvatskih branitelja, a vrijeme od 5. do 15. prosinca.

Budući da je ove godine velika, 25. obljetnica Sajma, i tema je posebna - 'Gradovi u tijeku', koja će, prema najavi direktorice Magdalene Vodopije, donijeti priču o gradovima, njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, s posebnim naglaskom, dakako, na Pulu, grad u kojemu je Sa(n)jam knjige i niknuo 1995., svega tri mjeseca nakon završetka rata. Slijedilo je 'skvotiranje' u napuštenim prostorima Pule, 'osvajanje' Doma hrvatskih branitelja, okupljanje neobičnih, kreativnih suradnika, borba za svjetske autore i još više stalna borba za održanjem Sajma, kreativni usponi i sunovrati, male pobjede i bolni promašaji, kaže Vodopija, a koju cijelo ovo vrijeme, priznaje, nosi pulska publika.

Često za vaš sajam govore kako na njemu vlada sjajna atmosfera i da je riječ o jedinstvenom festivalu, ne samo zbog posebnosti Pule. Koji je vaš recept - otkud dolazi ta pozitivna atmosfera?

Godinu dana pripremamo Sajam i u jedanaest mjeseci uvijek bude razmirica, durenja, povišenih glasova, laganih nervoza. Onoga trenutka kad započne iz nas krene neko veselje - zaigranost koja nas istinski ujedinjuje. Svi smo pod povišenom temperaturom i tada dajemo najbolje od sebe. Kakvi smo u vrijeme Sajma, najbolje je opisao Mauro Ferlin svojim anagramima 'Nomadi smo nismo doma' i 'Grije nas mistik unija'. I publika i autori to osjećaju, priključuju nam se i na kraju zapravo oni stvaraju tu atmosferu o kojoj govorite.

U ovih 25 godina na Sajmu je s vama radilo puno ljudi. Kakvi ste kao suradnica i čime se vodite u izboru suradnika?

Sigurno je to da nisam klasično posložena, imam otpor prema procedurama i birokraciji, često mijenjam radne planove, anakrona sam u ovom vremenu poželjnih europskih natječaja jer mi najbolje ideje, kao po nekom pravilu, naviru izvan natječajnih ciklusa. Nose me uvijek neki novi valovi, nepredvidljivi i za mene, a zbunjujući, vjerujem, i za moje suradnike. Kad biram suradnike, kao da biram novu familiju. Zanimaju me kreativni, nesputani ljudi, autentični i svoji. Kad dobijem CV na 50 stranica, a osoba ima 25-26 godina, odmah se javlja otpor u meni. Ukoliko se radi o mladim ljudima, uvijek me ponesu oni koji dolaze s margina, oni što nose u sebi radnički i pankerski duh, jer takvima je Pula prirodna kulisa.

Kako se formirala ovogodišnja tema Sajma - 'Gradovi u tijeku' - i kako inače birate njegove teme?

Svake godine nekoliko tema je u igri: o njima raspravljamo, i to uglavnom početkom godine, a nakon svih rasprava odlučim koju ćemo obrađivati. Svi kažu da pogađam trenutak i da je stoga Sajam uvijek aktualan. Ne slažem se s time jer svaku temu jednostavno aktualiziramo. O ovoj temi razmišljali smo godinama, no za ovaj sajam bio je to prirodan odabir. U osnovi, slaveći četvrt stoljeća Sajma, slavimo prije svega svoj grad iz kojeg smo iznikli. Vidjevši kojim pravcima ide tema Sajma, Mauro Ferlin nazvao ju je 'Gradovi u tijeku'.

U Leksikonu pulskog sna - 25 godina Sa(n)jam knjige u Istri od A do Ž, objavljenom uoči ovog obljetničkog izdanja, pod slovom Š, pod pojmom 'Štednja', stoji kako je vječni odgovor na želje kreatora programa - 'Nema para'. Što kažete na to?

Moram priznati, po pitanju štednje i čuvanja budžeta u potpuno sam šizofrenom položaju. S jedne strane potpisujem financije Sajma, a s druge sam dio kreativnog tima. 'Nema para' usklik je glavnih organizatorica koje drže budžet i nerijetko su upućene baš meni, jer kad se pojavi izuzetna ideja ili mogućnost da nam dođe izuzetan autor, uglavnom rušim planove. Pridružujem se organizatoricama u mantri 'Nema para' u trenutku u kojem prijeti opasnost da budžet potpuno pukne. Naći novac svake godine kako bismo održali razinu i kvalitetu po kojoj smo poznati postao je posao za kaskadere. Dostigli smo stanovitu sigurnost opstanka zahvaljujući Gradu Puli, Istarskoj županiji i Ministarstvu kulture te im hvala na tome. No održavati se na životu je jedno, a razvijati se i rasti sasvim drugo. Zato se svake godine upuštamo u cirkuske vratolomije i hodočašća sponzorima koji nam opet vrlo često kažu to famozno - 'nema para'. Ipak, nekako uspijevamo, na upornost, na mišiće... Do kada, ne znam.

Sam sajam korijen vuče iz kultne Castropole, knjižare koju ste s Boškom Obradovićem i Zoranom Vodopijom pokrenuli 1990. Što najviše pamtite iz prvih godina njenog djelovanja?

Zvuči retro, ali istina je - jedna sam od onih sretnih žena kojoj su njena dva važna muškarca, Boško i Zoran, 'poklonila' knjižaru. E sad, poklon je bio vrući kesten, ali ja to tada nisam znala. Njih dvojica porinula su me, bila su uz mene sa svim svojim iskustvima i znanjima. Boško je bio nevjerojatan u promociji knjižare, stvaranju spektakla ni iz čega, a Zoran u logistici i informatizaciji. Moj je dio bio čisto knjižarski. Bila sam zaštićena početnica, voljela sam i dobro poznavala knjige, ali nisam imala pojma o knjižarskoj struci. U tom početnom zanosu puno sam griješila, ali i, ne znajući, oblikovala neuobičajene postavke u knjižari, razvila osebujan odnos s kupcima i stvorila atmosferu koja se i danas pamti. Brzo je došla 1991. i u prvi mah činilo se da nećemo opstati. Ipak, ratne godine bile su i najzanimljivije godine Castropole jer je ona u tim vremenima beznađa mnogima predstavljala utočište. Živjeli smo u remarkovskoj atmosferi, okrenuti knjigama, fantomskim projektima, razrađivali ideje za koje smo znali da ih ne možemo realizirati, literarizirali život...

Sajam je zapravo bio ideja vašeg oca, a njegova se prva verzija održala svega nekoliko mjeseci nakon završetka rata 1995. Kako je tada došlo do toga da se Sajam uopće pokrene?

Među mnogim kulturnjacima Istre pozvani smo krajem rujna 1995. u Županiju. Trebalo je izložiti što bismo nakon rata željeli pokrenuti u kulturi. Boško, moj otac, bez ikakve konzultacije s nama iz knjižare, jednostavno je rekao: mi smo sposobni napraviti prvi sajam knjiga u Istri. Nevjerojatno, ali ta ideja je usvojena i mi smo, kako bismo je opravdali, organizirali prvi Sajam krajem studenog 1995., dakle za nešto više od mjesec dana. Nije to baš bio Sajam, više šarmantna izložba knjiga. Ono što je bilo sajamski i vrhunski bio je sam Boško: nenadmašni majstor u stvaranju dobrih priča, a da je to dobra priča, vidjelo se odmah, na otvorenju, na kojem se, na pulskom Forumu, okupilo više od tisuću ljudi. Isto se vidi i danas kad Puljani krenu na Sajam.

Što danas pamtite kao najljepši trenutak Sajma?

Među mnogim lijepim trenucima odabirem onaj kada je veliki sirijski pjesnik Adonis na arapskom otvorio Sajam, iako smo i on i mi u vremenu u kojem se borba protiv terorizma pretvara u histeriju i ksenofobiju, a sve što ima korijen u arapskoj civilizaciji tumači se kao uputa za bombaški napad.

Otac je očigledno kod vas bio važan za razvoj ljubavi prema knjizi, a u vašoj biografiji objavljenoj na stranicama Sajma pišete kako ste rođeni 1960. 'na pulskom Monte Zaru, divljem, razbarušenom kvartu usred grada, u isto tako razbarušenoj boemskoj obitelji'. Možete li se malo osvrnuti na svoje odrastanje, na prve susrete s knjigom, početke zaljubljivanja u nju?

Rođena sam u malom socijalističkom stanu koji je imao fresku na zidu - ples dva kostura i balerine u crvenoj haljini, nekakav alternativan 'Ples mrtvaca' - veliku biblioteku i pianino. Ostalog pokućstva bilo je malo. Nadrealna atmosfera tog stana zauvijek me obilježila, kao što su me obilježile te divne 60-e u kojima sam odrastala bez ikakve stege, uz roditelje koji su se ponašali kao da žive u San Franciscu, a ne u Puli. Otac je, kad je knjiga u pitanju, bio presudan u toj najranijoj dobi. Kad vam je barem jedan roditelj strastveni čitatelj, vrlo se lako vežete uz knjigu jer on i nenamjerno prenosi tu strast. Kasnije su došli neki dobri profesori i neki sjajni ljudi iz moje generacije koji su čitali i više od mene i otkrili mi knjige koje vas tjeraju u ono divno stanje koje Livio Morosin opisuje kroz stih: 'Dajte mi libar da ujden od svita.'

Ove godine ponovno vam dolazi Orhan Pamuk, a koji je bio na Sajmu i prije 15 godina. Čega se najviše ili najradije sjetite vezano za njegov boravak na Sajmu i u Puli?

Najljepši trenutak gostovanja Orhana Pamuka za mene je njegov 'Doručak', program koji je maestralno vodio Vojo Šiljak. Pravo oduševljenje na njegovu licu vidjela sam kad je, nakon vožnje gradskim autobusom i prolaskom kroz mračni Molo Carbon, ugledao bijeli, osvijetljeni brod Dalmacija, na kojem se održavala prva dodjela nagrade Kiklop.

Što sve pripremate u sklopu ovogodišnjeg Pamukova gostovanja?

Orhan Pamuk imat će tri predstavljanja u Puli. Prvo na redu je predstavljanje hrvatskog prijevoda knjige 'Istanbul na fotografijama: grad, sjećanja' u izdanju nakladničke kuće Vuković & Runjić. Na predstavljanju će uz Pamuka sudjelovati iznimni znalci njegova opusa: Ekrem Čaušević, Miljenko Jergović i Vladislav Bajac. Posebnost ovogodišnjeg Pamukova gostovanja u Puli sigurno čini program 'Orhan Pamuk i njegovi prevoditelji', posvećen 25. godišnjici zagrebačke turkologije. U Pulu na taj program dolaze njegovi značajni prevoditelji i ujedno poznati turkolozi iz Sjedinjenih Država, Njemačke, Češke, Bosne i Hercegovine i Hrvatske: Erdağ Göknar, Christoph K. Neumann, Petr Kučera, Alena Ćatović i Ekrem Čaušević. Orhan Pamuk imat će još jedan 'Doručak s autorom' u Puli. Ovoga puta vodit će ga Aljoša Pužar. Više i ne očekujemo jer već znamo, prema najavama koje imamo, da će se pulskim Sajmom teško moći prolaziti u vrijeme u kojem na njemu bude nastupao Orhan Pamuk.

Gost vam je bio i Umberto Eco, jedan od najprevođenijih pisaca današnjice, koji je bio na 12. izdanju Sajma i kojemu je to bio prvi i, nažalost, posljednji nastup u Hrvatskoj. Kako ste ga tada uspjeli dovesti u Pulu i kako je protekao njegov boravak kod vas?

S Umbertom Ecom došli su i paparazzi. Tri dana njegova boravka može se opisati kao opsadno stanje. Atmosfera koja se stvorila oko njega nezabilježena je u povijesti Sajma. Od cijele te buke, nezadrživih novinara i nezadržive publike spasio nas je sam Eco svojom jednostavnošću, toplinom i odmjerenim reakcijama. Dobili smo ga teško, iz trećeg pokušaja. To nije nimalo čudno imajući u vidu to da je on imao valjda stotinjak poziva mjesečno za gostovanja. Što se tiče njegova dolaska, mislim da je presudio program koji smo mu ponudili. Zvao se 'Radovi u tijeku: Eco – Magris', dakle susret Umberta Eca i Claudija Magrisa s njihovim prevoditeljima, a bilo ih je 30-ak iz cijelog svijeta.

Svake godine na Sajmu imate programe posvećene mladima, tinejdžerima, Pop i Hop lektiru, a ove godine uvodite novitet - PULikulArnu reformu. Možete li se osvrnuti na taj dio programa?

Pop i Hop lektiru osmislila je i oblikovala Slavica Ćurković, naša sajamska ekspertica za poticanje čitanja te rad s djecom i mladima. Svi su programi podijeljeni i osmišljeni generacijski: Hop lektira za 'krizni' uzrast od 13 do 14 godina, kad se ili počinje ozbiljnije čitati ili zauvijek prestaje, Pop lektira za one koji već čitaju ili moraju čitati, a PULikulArna za one kojima se nerijetko književnost nameće, umjesto da im se otkriva kako bi sami našli razloga da uzmu knjigu i, posljedično, razviju potrebu za čitanjem. Naravno, nismo mi zamjena za klasičan, školski pristup, niti mu oponiramo. Pokušavamo i, vjerujem, uspijevamo današnjim tinejdžerima, a budućoj publici i, zašto ne, autorima otkriti kako je čitanje i dalje, bez obzira na sav tehnološki napredak i svu dostupnost zabave u virtualnoj galaksiji, prvo zabavno, zatim poticajno i, na kraju, da knjiga nije neki zastarjeli predmet, već da je svaka za sebe kutija užitaka koji se otkrivaju ugodnije nego na touch screenu.

Govoreći o mladima, vječna je tema to da slabo čitaju. Što vi mislite o tome?

Moja generacija se recimo diči time da je puno čitala, a da ovi mladi baš ništa ne čitaju. Ne slažem se, jer pod pojmom 'čitanje' ne uzimam u obzir samo to koliko netko čita, već i što čita, zatim čita li cijeli život ili je njegovo čitanje završilo sa zadnjim danima formalnog obrazovanja. Oduvijek je istinski čitao i razumijevao knjigu relativno mali broj ljudi. Eto, kad sad vidim tu moju čitalačku megageneraciju, ona mi se ni najmanje ne razlikuje od ove koja dolazi. Primjećujem i na Sajmu, a primjećivala sam i u knjižari, po prilici isti broj mladih čitatelja istinski povezanih s knjigom kao u vrijeme u kojem sam ja bila mlada. Razlika je u tome što je knjiga prestala biti statusni simbol. Danas nisi neki faktor u svom društvu ako čitaš, a nekad niti jedan razgovor nije mogao proći bez knjige. Jednostavno, bilo je in susretati se u knjižarama. Žalosno je to što s jedne strane imamo strategiju poticanja čitanja (i to dobru), a s druge se novim kurikulumima borimo kako bi se 'pojednostavilo' i svelo na minimum čitanje klasika u srednjim školama. Sam obrazovni vrh otvoreno govori da je čitanje nepotrebno za osnovno obrazovanje, a onda u drugom dijelu rečenice jauče kako se ne čita.

Vodeći svoj festival, uzduž i poprijeko prošli ste i sve vezano za domaće, regionalne i šire uvjete knjige, književnosti i izdavaštva. Kakvo je danas stanje na domaćem tržištu, javljaju li se neki zanimljivi novi trendovi i, ono najvažnije, kakva je perspektiva knjige u Hrvatskoj?

Perspektive u izdavaštvu ima onoliko koliko ima perspektive u cijeloj Hrvatskoj na svim razinama. Da ne stojimo najbolje, notorna je činjenica. Više kuća kao što su Fraktura, Fibra, Oceanmore, Disput, Sandorf, TIM press i sličnih učinilo bi sliku boljom, ali nužne su strukturne promjene za kojima se vapi već više od 20 godina. Predugo se čekalo i promjene će posljedično biti drastične i bolne. Ono najvažnije što nam nedostaje je zajedništvo - ne nekakvo nacionalno i kičasto, već profesionalno i strateško - i to će biti najteže uspostaviti. Što se tiče novih trendova, jedan je u začetku. Kod nekih izdavača, onih koji tek dolaze, prvijenci izgledaju kao da su došli iz majstorske radionice iskusnog uredničkog i izdavačkog tima. Imam sad već i svoje favorite, na primjer Gymnasium iz Zagreba. Pratim i izdavače koji se profilirano bave određenim područjima, mali su, ali blistaju, poput Mitopeje, Libricona ili DAF-a. U njima vidim novi potencijal u izdavaštvu.