Zamislivši Raskoljnikova, Dostojevski je ispisao filozofsku dilemu u ljudskom liku. Propali student koji postaje ubojica kako bi ispitao svoju teoriju da 'iznimni' ljudi imaju pravo prekoračiti moralne granice ako to vodi nečemu 'većem', da bi potom potonuo u paranoju i krivnju, Rodion Romanovič Raskoljnikov – racionalist i grešnik, buntovnik i pokajnik – fascinantna je literarna studija kompleksnosti ljudske prirode i po mnogima jedan od najintrigantnijih protagonista u povijesti svjetske književnosti.

'Utjelovljenje Nietzscheove ideje nadčovjeka prije nego što ju je Nietzsche formulirao', predstavnik modernog mladog ruskog intelektualca sredine 19. stoljeća suočenog sa siromaštvom i nepravdom, čovjek koji pokušava shvatiti smisao vlastite egzistencije i pronaći opravdanje za svoje postojanje, Raskoljnikov je metafora dileme koja je Dostojevskom poslužila kao upozoravajuća parabola unutarnjeg sukoba nihilizma i vjere: onaj tko se toliko udaljio od moralnih normi da je izgubio poštovanje prema vrijednosti ljudskog života, osuđen je na patnju. A pravo iskupljenje, kako će otkriti, ne vodi kroz racionalizaciju zla, već kroz iskreno pokajanje i emocionalno povezivanje s drugima.

Savršen predložak za kazališnu adaptaciju koja postavlja pitanja o prirodi dobra

Kada je prvi put objavljen u nastavcima u ruskom časopisu Ruski vjesnik 1866. godine, roman 'Zločin i kazna' oduševio je čitatelje prikazom psihologije zločina i unutarnjih previranja protagonista, iako je bilo i onih koji su smatrali da je previše mračan i filozofski složen, te da opasno koketira s nihilizmom. Naravno, nije ga se moglo ne čitati i kao kritiku onodobnog ruskog društva. Tada shvaćen prvenstveno kao moralna i filozofska studija o krivnji, iskupljenju i religiji, u 20. je stoljeću, u kontekstu ruskih revolucija i totalitarnih režima, tumačen i kao proročanski uvid u psihologiju ideološkog fanatizma. Egzistencijalisti su ga smatrali temeljnim djelom koje istražuje slobodnu volju i moralnu odgovornost.

Danas, u našem moralno kolebljivom, otuđenom svijetu obilježenom etičkom ambivalentnošću i relativizacijom odgovornosti, svijetu u kojemu ponovo bujaju ideje o superiornosti jednih kojima drugi služe tek kao oruđe za postizanje vlastitih ciljeva, u ovom duboko politički, ekonomski i ideološki raskoljenom svijetu, književni klasik koji problematizira ideju nadmoći 'izvanrednog' intelekta a već u samome naslovu nosi biblijsko upozorenje kazne za grijeh takve oholosti, savršen je predložak za kazališnu adaptaciju koja postavlja pitanja o prirodi dobra i zla i podsjeća na ulogu pojedinca u sudbini čovječanstva.

Slovenski redatelj Jernej Lorenci postavio ga je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (premijera je bila 21. ožujka) kao kontemplativnu ontološku studiju nastalu na spoju psihološkog trilera, filozofske rasprave i društvene kritike.

Sve što želite je odmah otići kući i pročitati tu knjigu

Uvijek je zanimljivo vidjeti kako će neki suvremeni redatelj reimaginirati klasik, odluči li se za odmak od tradicionalne linearne strukture i naturalističke glume. Lorenci poseže za modernističkim intervencijama i simbolističkom stilizacijom, dramaturški kombinirajući bogat narativni potencijal izvornika i metateatarske elemente u zanimljiv eksperiment: jukstaponira pripovijedanje i scensku reprodukciju opisanog zbivanja (dok jedni glumci čitaju dijelove romana, drugi ih paralelno uprizoruju kao žive slike, za koje vrijeme treći sudjeluju u gradnji auditivne pozadine), stvarajući iluziju istodobnog čitanja knjige i gledanja predstave, pri čemu se slike koje stvarate u glavi slušajući jezik romana i one koje gledate rekreirane na pozornici međusobno preklapaju u autentično iskustvo.

Lorenci se, ustvari, igra, i u početku tu igru nije lako pratiti, jer se različite razine sugestibilnosti (literarna, koja je dvodimenzionalna, i izvedbena, koja ima četiri dimenzije, naime, i zvuk) sudaraju stvarajući jedinstven doživljaj. S obzirom na nevjerojatan narativni potencijal izvornika, sjajna je ideja da se Dostojevskog doslovno postavi na pozornicu, i još k tome da ga se postavi kroz presjek najvažnijih elemenata knjige od 600-tinjak stranica (opet, ulančavajući dvije paralelne razine – ključne točke za radnju i za unutarnje transformacije glavnog lika). Kad Ksenija Marinković krene mehanički recitirati rečenice Dostojevskog na akustički dizajniranoj pozornici obloženoj drvenim oplatama, poput kakve goleme rezonantne kutije, književnost izranja titrajući svom svojom usisnom snagom; odmah ste transponirani u mračan i tjeskoban Sankt Peterburg 19. stoljeća, iako ga na sceni ne vidite. Sve što želite je odmah otići kući i pročitati tu knjigu.

Postoji li apsolutni moral koji vrijedi za sve?

Redatelj (i njegov tim, dramaturg je Dino Pešut) dobro se dosjetio zahvatiti u sve najpotentnije elemente romana: polifoničnost glasova (različiti likovi imaju različite perspektive koje nisu podređene autorskom stavu), napeti ritam (fragmentirane rečenice, nagle promjene tona), dijalog kao posrednik borbe ideja (intelektualni dvoboji koji istražuju filozofska i moralna pitanja koja se otvaraju u romanu) i ekspresionističke elemente (Dostojevski koristi halucinacije, snove i nadrealne momente u gradnji klaustrofobične atmosfere Raskoljnikovih unutarnjih previranja) i upakirati to u esencijalno realistični dramaturški prostor (predstava je postavljena kao 'čitaća' proba članova orkestra).

U 'Zločinu i kazni' sve kreće iz dvostrukog sukoba, jednog vanjskog i jednog unutarnjeg: onog između otuđenog pojedinca i neprijateljskog svijeta koji ga okružuje, i onog između samotne duše i njezine etičke ili estetske svijesti. Što je moral, i postoji li apsolutni moral koji vrijedi za sve? Smije li pojedinac prekršiti pravila radi "višeg" cilja i može li društvo biti odgovorno za njegov moralni pad? I, u konačnici, postoji li iskupljenje i može li čovjek pobjeći od vlastite savjesti?

Uvjeren je da su mu suđene velike stvari

Dostojevski radnju razvija iz tog unutarnjeg raskola, iz te podvojenosti Raskoljnikova, koji stalno fluktuira između ekstremnog intelektualnog snobizma i uvjerenja o vlastitoj racionalnoj nadmoći s jedne strane, i krajnje submisivnosti s druge – divi se snažnim, izuzetnim pojedincima koji prelaze granice morala, ali u dubini duše osjeća užas i suosjećanje prema slabima. Postupci u romanu koji se čine proturječnima rezultat su njegove neprekidne raskoljenosti (nomen est omen!) između tih dviju krajnosti. Da bi ta dva suprotstavljena pola spojio u jednu cjelovitu osobu, Dostojevski roman počinje sa zločinom i potom relativno brzo prelazi na kaznu.

I Lorenci svoju predstavu počinje od zločina, tek se potom vraćajući na početak, na znamenitu prvu scenu romana: 'Početkom srpnja, za neuobičajeno topla vremena, jedan je mladi čovjek predvečer izašao na ulicu iz svoje sobice…' (Bodoni, prijevod Tatjana Radmilo, 2022.), i začetke budućeg ubojstva opravdanog pogrešnim tumačenjem hegelijanskog ideala übermenscha – izraza koji se u posljednje vrijeme sve češće nasilno vraća u globalnu svijest.

Raskoljnikov je, dakle, siromašni student koji ne može podnijeti bijedu, ne samo vlastitu, nego i onu oko sebe. Bijeg pronalazi u intelektualnom elitizmu – sebe doživljava kao izvanserijsku osobu kojoj su suđene velike stvari. Razvija teoriju prema kojoj takvi ljudi imaju pravo počiniti bilo kakav zločin ako će time pridonijeti boljitku čovječanstva. Da bi provjerio svoju teoriju, ubija staru lihvaricu Aljonu Ivanovu i njezinu polusestru Lizavetu, koja se tu slučajno nađe. Čitav prvi dio Lorencijeve predstave bavi se unutarnjim sukobom koji proizlazi iz grižnje savjesti koja ga potom posve obuzima.

Lorenci ponovo pretjeruje

Dok je Raskoljnikov metafora intelektualnog ponosa i moralne borbe, Sonja Marmeladova njegova je suprotnost – prisiljena na prostituciju kako bi prehranila obitelj, ona ostaje moralno uzvišena, simbol moralne čistoće i iskupljenja kroz nesebičnu ljubav i patnju. Sonjin utjecaj na Raskoljnikova simbolizira religijsku dimenziju romana. Drugi dio predstave bavi se ovim odnosom, do kulminacije u njegovom priznanju i odrješenja kroz kaznu.

Linearna radnja u ovoj se produkciji rastvara neprestanim vraćanjem na već izgovoreno, koje se prvo proživljava kroz pripovijedanje, pa kroz izvedbenu reinscenaciju, pa kroz ponovljeno čitanje i uprizorenje, u novom kontekstu. To ponavljanje u ideji nipošto nije ni suvišno ni dosadno; spori tempo predstave dopušta prilagodbu redateljskoj metodi koja gledatelja postupno uvlači u um glavnoga protagonista. U realizaciji, međutim, Lorenci ponovo pretjeruje (predstava traje gotovo tri i pol sata, a sjetimo se troipolsatnog ZKM-ovog 'Eichmanna u Jeruzalemu', u kojemu su prerazvučeni glumački solilokviji u drugom dijelu nepotrebno produžili predstavu za barem sat vremena i učinkovito izbrisali svu razornost dokumentarističke rekreacije nacističke arhitekture zla iz prvoga dijela).

Obećavajući predložak postaje zamoran i didaktičan

U 'Zločinu i kazni' redatelj poseže za intertekstualnošću, pa tako ubacuje dijelove iz melankolične simfonije samopromišljanja Dostojevskijevih 'Bjesova', a referira se i na njegove 'Zapise iz mrtvog doma', temeljene na vremenu koje je pisac proveo u sibirskom zatvoru, a taj spoj daje dojam svojevrsne pseudo-dokumentarne interpretacije. Rezultat, međutim, ne proširuje kontemplativnu prirodu komada dodanom vrijednošću već djeluje zamorno i didaktički, pa se ono što je počelo kao uzbudljivo novo čitanje koje odaje počast klasiku istodobno ga osuvremenjujući, već pred kraj prvog dijela pretvara u demotivirajući recital zagušen preobiljem univerzalnih motiva.

Scenografski (Branko Hojnik), predstava je posve suvremena – mikrofoni, glazbala, zvučnici itd., posloženi su u polukrug koji obrubljuje proscenij, ostavljajući u sredini prostor za živu rekonstrukciju dijelova fabule. Kostimografska su rješenja (Belinda Radulović) ipak ostala labavo vezana uz epohu, carsku Rusiju sredine 19. stoljeća. Ksenija Marinković, Alma Prica, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Dragić i Igor Kovač izmjenjuju se kao pripovjedači, glumci i glazbenici (Jerković Oreški zadivljuje sjajnim pjevačkim glasom, razvijenim i moćnim).

Publici je ponuđena igra, ali ne i glumcima

Glazba (Branko Rožman) je četvrta dimenzija ovog romana-predstave, ona je dramaturški alat koji nas disonancom, šumovima i neočekivanim zvukovnim kontrastima ima do kraja uvući u kaotični emotivni pakao Raskoljnikova uma, na čijem ulazu stoji on (utjelovljuje ga Ivan Grlić), u ringu koji bi podsjećao na boksački da nije obrubljen konopima od crvenog baršuna, koji ipak simboliziraju zaštićeni izložbeni primjerak. Tamo će on većinu predstave provesti neumorno besciljno trčeći u mjestu – metoda čiju ćemo pravu simboliku otkriti tek na samome kraju, a koju u međuvremenu možemo shvatiti kao iscrpljivanje tijela kao odraz iscrpljenosti duše; možda, u njegovom upornom fizičkom ustrajanju, i kao utjelovljenje ideološkog rascjepa između tijela i duha, a mogla bi se tumačiti i kao kanal komunikacije s publikom na energetskoj razini.

Iako ne osobito inovativno (istu metodu koristi najmanje još jedan slovenski redatelj, Žiga Divjak, u predstavi 'Krize'), ovaj njegov uzaludni maraton služi kao dobar kontrapunkt Sonji Marmeladovoj koju Tea Ljubešić igra posve komplacentno, gotovo do samog kraja predstave bez i jedne izgovorene riječi: ljudska životinja u ringu za stoku – ili pobjedničko grlo, kako se uzme.

Publici je ponuđena igra, no glumcima nije – oni su rezervirani, mehanički, kirurški oštri; bez prostora za individualni odmak, i u tome besprijekorni. Kretnje su kamene, izrazi lica također; oni su tek glasovi u glavi Raskoljnikova, koji jedini koji odskače emocijama i ekspresijama, i Ivan Grlić to dobro radi.

Na kraju se osjećamo kao da smo istrčali maraton

Dakle, ako je netko i očekivao na pozornici nacionalnog teatra vidjeti ruski klasik s tradicionalnim patosom, od ove adaptacije 'Zločina i kazne' to neće dobiti. Dobit će avangardnu dekonstrukciju poznate dileme, dramaturški slojevitu a istovremeno prepoznatljivu u realističnim okvirima, predstavu koja osvještava misaone i emotivne procese zločinca i stvara efekt istovremenog odigravanja igre ubojstva i analitičkog procesa posljedičnog moralnog rasapa, predstavu koja nastoji ne samo pružiti priču i ponuditi njezinu već gotovu interpretaciju, već stvoriti iskustvo koje tjera na promišljanje i uz to podsjetiti na genijalnost književnoga predloška po kojemu je nastala.

Nažalost, u stvarnosti smo toliko iscrpljeni sporim krugovima Raskoljnikova ekspresionističkog čistilišta da se vrlo brzo počinjemo osjećati kao da i sami trčimo maraton. Bilo bi potrebno puno više od banalne simbolike kojom predstava završava da budemo do kraja zadovoljni viđenim.