U svojoj knjizi 'Mediteranski brevijar', meditativnoj elegiji o Mediteranu 'kakav je nekad bio', pisac i publicist Predrag Matvejević uspio je riječima – fluidnim, ritmičnim i fragmentarnim stilom u kojemu se misli prelijevaju iz jedne u drugu bez stroge logičke strukture, evocirajući dojam neprestanog gibanja – ukoričiti more. Ponekad mirno i introspektivno, ponekad razigrano i brzim tempom, rečenicama često kratkim, isprekidanim i sugestivnim, tu i tamo zastajući pa opet hitajući naprijed, Matvejevićev tekst pulsira vjetrovima, valovima, kamenim obalama i stoljećima nataloženim pričama, nikada ne mirujući – gotovo se čini da riječi dišu. Mediteran nije statičan pojam, on je živa tvar, neprekidno u pokretu.

Jedna od u svijetu najprevođenijih hrvatskih knjiga, 'Brevijar' nije štivo za svakoga. Ne zato što je nerazumljiva ili teška, nego zato što traži posebnu vrstu prepuštanja. To je knjiga koja se ne čita, ona se plovi – kroz povijest, geografiju, mitove i svakodnevicu civilizacijskog prostora kolektivnog sjećanja i međusobno isprepletenih priča bogate zajedničke kulturne tapiserije Europe, Afrike i Azije. Ako bi se 'Mediteranski brevijar' smjestio u neku književnu tradiciju, moglo bi ga se svrstati negdje između povijesne esejistike, poetskog putopisa i mitskog pripovijedanja. E sad, kako takav predložak pretvoriti u kazališnu predstavu?

Multisenzorna predstava koja doziva Mediteran

Pavlica Bajsić Brazzoduro sjajno je zaključila da bi to morala biti predstava koja nikada ne staje, kao ni Matvejevićev tekst, kao ni more. Predstava koja nikako nije samo dramska, već multisenzorna; fragmentarna, zaigrana, ritmična te puna pokreta i zvukova, predstava koja ne pokušava 'ispričati' Mediteran, već ga, kao i knjiga, doziva u atmosferi, titrajima i energiji tijela u prostoru.

Sam Matvejević često je isticao da 'Mediteranski brevijar' nije ni klasična historiografska ni putopisna knjiga, već svojevrsna kulturna meditacija pisana 'iznutra'; mozaik impresija, uvida i znanja čija je namjera otvoriti prostor čitateljevoj imaginaciji. Ali ta knjiga nije bila samo nostalgija za prošlim Mediteranom, već i upozorenje na njegovu degradaciju – nestajanje tradicionalnih načina života, ekološku devastaciju i površnu turistifikaciju. O Mediteranu se, dakle, ne može autentično govoriti samo kroz duhovnu ili filozofsku matricu.

Predstava koja oduševljava i usisava

Danas, kad se Europa spotiče pred vlastitim granicama, nesposobna pronaći odgovore na izbjegličke valove, rat koji razara Gazu, patnje Bliskog istoka i glad Afrike, koja već desetljećima boji dubine nekoć modrog mora krvlju migranata, Bajsić Brazzoduro proširila je Matvejevićevu priču o Mediteranu u svojem autorskom projektu 'Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana' novim ožiljcima, glasovima novih brodolomnika povijesti, ali je to bolno aktualno putovanje odlučila scenski uobličiti na genijalno duhovit način. Njezina predstava, produkcija kazališta Gavella i RadioTeatra Bajsić i prijatelji (premijera je bila 21. ožujka), proširena briljantnim tekstualnim intervencijama Olje Savičević Ivančević, pravo je kazališno čudo, kombinacija komičnog varijetea, nostalgične scenske parodije, kontemplativnih zvučnih slika, atmosferičnog pripovijedanja i treperavih emocionalnih refleksija uz jako puno sjajne glume i divne glazbe.

Spajajući elemente radijske umjetnosti i zvučnih pejzaža (glazbu i radiofoniju potpisuje Dino Brazzoduro, također jedan od četvero glazbenika na sceni), dramske prizore i scenske efekte u jedinstven multisenzorni patchwork glume, glazbe, pripovijedanja, svjetla i sjene, ovaj 'kazališni Mediteran' iskričavo pulsira ritmom mora i dubina, u neprekidnoj mijeni priča, slika i emocija, divno duhovit, lucidno autoironičan i nevjerojatno šarmantan, a istodobno hipnotički intenzivan i poetičan – predstava je to koja se neupitno može ubrojiti među vrhunce aktualne domaće scenske produkcije.

S jedne strane pozornice glazbenici – Dino Brazzoduro na gitari i Nenad Kovačić na bubnjevima i udaraljkama raznih vrsta, kao i prekrasni vokali Chisomo Makunje-Maku i Une Patafta (koja i svira harmoniku) – a s druge Gavellini glumci u neočekivanim i za taj teatar nesvojstvenim ulogama, bajkovitim, a racionalnim, pompozno-smiješnim, a silno ozbiljnim, istodobno čaplinovski nepretencioznim i superherojski uzbudljivim. Dugo me neka predstava nije tako zaokupila, usisala, oduševila i – nasmijala.

Bijeg preko mora u Malu Gavellu

Putovanje počinje već u predvorju i na stubama, ambijentalnom instalacijom '1956.' Ljubice Letinić i Lane Deban, a ona 'rekonstruira jedan davni pokušaj bijega preko mora', nakon čega je ulazak u Malu Gavellu poput prolaska kroz portal ravno u utrobu divovskog broda – velikog arhetipskog plovila koje u sebi nosi duh Mediterana, njegove obale, ljude i priče (scenografkinja je Paula Jakšić).

Prostor vibrira pokretom, zvukom i bojom (zvuk je oblikovao Dalibor Piskrec, svjetlo Martin Šatović, scenski pokret Ana Kreitmeyer, kostimografkinja je Marita Ćopo), atmosfera je neprestano u mijenama; scena kao da je živa – likovi dolaze i odlaze, plešu, pjevaju, preobražavaju se, izranjaju i nestaju. Prizori se međusobno stapaju u svedoživljajni pastiš: nema stajanja, nema predaha, sve se kreće i preslaguje u kaleidoskopu motiva. S plafona vise konopci s rubljem koje se suši na toplom svjetlu, evocirajući prepoznatljive prizore kamenih kaleta, a u jednom kutu Filip Šovagović svira gitaru, pripovijeda i vodi večernju emisiju Radio Mediterana. Svojevrstan je meštar ceremonije.

Anja Đurinović, Antonija Šperanda, Sven Medvešek, Franjo Dijak, Domagoj Janković i Hrvoje Klobučar majstorski žongliraju jezicima – progovorili su dijalektima juga Italije, njemačkim, ukrajinskim, turskim, grčkim, arapskim… – i elegantno osciliraju između groteske i lirike, vedrine i tuge, pronalazeći nijansiranu suptilnost unutar izrazito stiliziranog koda u kojemu su tijelo, tekst i glazba ravnopravni narativni dijelovi. Kombinirajući elemente burleske, nijemog filma, fizičke komedije, pantomime i slapsticka s duhovitim satiričnim songovima i humornim dramskim sličicama te ozbiljnim refleksijama o Mediteranu - koje (među ostalima) čita davno snimljen Matvejevićev topli meki glas u offu te duhoviti, britak i bolno aktualan glas Savičević Ivančević - nastaje predstava koja veselo slavi more kao mitski prostor povezanosti i ozbiljno podsjeća na njegove suvremene podjele i tragedije.

Predstava koja se proživljava

Kabaretski očaravajuća komedija (tek su dva iskoraka u beskompromisnu aktualizaciju: aktivistički deklarativna epizoda u kojoj se podsjeća na stotine beživotnih tijela koja more svakodnevno izbacuje na obale Lampeduse i dirljiva intimistička poema palestinske pjesnikinje u sceni na staroj tržnici u Gazi), 'Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana' predstava je snažne vizualne i zvučne estetike i goleme emotivne snage, predstava koja istovremeno i nasmijava i uznemiruje, i koja se ne gleda pasivno – ona se proživljava.