O tome zašto se jedna od najboljih drama napisanih u ovoj zemlji četrdesetak godine nije igrala, možemo samo naslućivati, osobito zašto se nije igrala u Zagrebu. Bilo kako bilo: Filip Šovagović nije napravio samo dirljivu posvetu ocu, nego posvetu individualizmu, čovjeku i njegovom tragičnom kraju usred ratova i velikih političkih previranja, čovjeku koji pokušava spasiti sebe i svoju obitelj. U razgovoru za tportal Šovagović govori o predstavi, povratku sela u kazalište, podjelama u hrvatskom društvu, vjeri u čovjeka i drugu šansu u vremenu otpisivanja ljudi.

Šovagović smatra kako u tijeku bilo kojeg rata, osim lijevih i desnih, postoji još i niz podjela koje, kao u i ovoj predstaviti, treba uzeti u obzir.

“Od onih koji misle da su na sredini, pa unutar svakog od tih spektara uvijek postoje minimalno tri frakcije, od umjerenih do ekstremnih. Kao glumac sam igrao najmanje devetoricu tipova vojnika u različitim političkim spektrima, bio i vojni oficir, posrnuli otac, lik koji je pao u depresiju, i pitam se, kao i sada, je li uniforma na sceni oblik propagande ili učestalost, kod prema kojem se prati sadržaj. Sokola sam sagledavao iz jedne dokumentarne vizure, u smislu što se stvarno dogodilo, s malim primjesama fikcije. Nažalost, sve je manje živih svjedoka vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa je pitanje koliko će nam to s odmakom više biti 'zamislivo'“, dodaje.

Svaki rat koji se događao na našim prostorima, smatra, nije bio rat zasnovan na mržnji naroda koji ovdje žive, zato je i jasniji kada ga promatramo kroz globalnu prizmu, jer je ova lokalna perspektiva zbunjujuća i kompleksna.

“Neprijatelji brzo postaju saveznici, surađuju, pa se opet svađaju i sukobljavaju. Ratna se sreća okreće brzo pa se brzo mijenjaju i uniforme, dresovi, sporazume potpisuju jedni te isti ljudi, a kad pogledaš oružje, shvatiš, to nije naše“, dodaje.

Hrvatska, kaže, ima sreću pa je provincija, svjetska provincija, i to je za nas jedini ispravan i pravi put.

“Sreća pa nismo neka velika i važna država koja mora odlučivati o drugim narodima i drugim državama. Dobro je da nas se ništa ne pita na tom globalnom planu jer imamo dovoljno nagomilanih frustracija i kompleksa da sami sebe doživljavamo kao provinciju, da nismo u stanju ništa riješiti jer nas se ništa i ne pita. Države koje vode strateške poteze na svijetu imaju velike probleme, nečistiju savjest nego mi, i narode s velikim problemima. U tome je prednost te naše, uvjetno rečeno, 'provincijalnosti'“, smatra.

'Patnja se kategorizira, žrtve su važnije i veće ako ih je brojčano više'

Povijest ovih prostora je, smatra Šovagović, povijest ruši – pa gradi, jer se svako malo dogodi da oni koji su nam nešto rušili, nakon nego vremena, dođu pa grade nove ceste, tvornice.

“Mislim da ta mržnja nije autohtona, da ratovi ovdje nisu počinjali jer smo se zaista mrzili nego je bila vanjska, nametnuta“, dodaje.

Smeta ga, ističe, što se patnja kategorizira i što se žrtve vrednuju po matematičkim principima.

“Ako je stradavanje veće, onda je sve veće i intenzivnije. Trgovina boli je sindrom. Neshvatljivo mi je, i uvijek će mi biti neshvatljiva, dimenzija kolektivne odgovornosti koja donosi i dimenziju kolektivne histerije: individua se u potpunosti briše, njena autonomnost nestaje, ostaje samo okvir u koji te drugi smještaju. Šima je jedna kompleksna ličnost, osoba koja nije svjesna da ne može imati u okolnostima Drugog svjetskog rata izolirano mišljenje od većine. U nekom krajnjem obliku, kada bi se Sokol pokušavaju objasniti sadržajno, to je priča o tomu da je nemoguće biti autonoman izvan struje koja vlada“, dodaje.

Šovagović priznaje kako mu činjenica da režira očevu dramu nije predstavljala nikakav osobit pritisak jer o tome nije ni razmišljao.

“Režijski gledano, bio sam u mnogo težim pozicijama nego je ova. Imam dojam da je publika imala veći pritisak kako ćemo to izvesti jer u pitanju drama mog oca, nego ja. Ali, kad imaš ovakav tekst i film, već si odabirom, pola toga napravio. Bio sam u situacijama kada smo imali probe, a tekst nije bio gotov. Tako da mislim da nije bilo šanse da se prednosti ovdje ne iskoriste“, dodaje.

Sokol ga nije volio je, kaže, Šovagović, priča njegove obitelji i raspolagali su s puno detalja, dokumenata, memorabilija.

„Dekonstruirana je pozicija Šime kao patrijarha, živi s punicom, odgaja tuđu djecu“

“Sad je živa četvrta generacija likova iz drame, kad ih pogledaš na okupu, shvaćaš, jasno ti je koji su to karakteri. U stvarnost, tatin stric je othranio četvero bratove djece“, dodaje.

Pitanje je, kaže, što će svatko od nas izvući iz njegove predstave, ali glavna ideja kojom su se vodili bila je ljubav.

“Bilo nam je jako važno da imamo dimenziju ljubavi, roditelja prema djeci, supružnika između njih samih, novih emotivnih odnosa. Na koncu, čovjek je odgojio u drami troje tuđe djece, velika je to ljubav i velika žrtva“, kaže.

Šimu je, kako kaže, kao nekog pater familiasa, u potpunosti dekonstruirao.

“On živi u obitelji s majkom svoje žene, s punicom dakle. Njegova premoć je deklarativna. Faktično, slijepcu je jasno da on ništa ne određuje, da nema moć i premoć neke odluke, da i njegove glavne odluke koje kao otac i suprug donosi nisu vezane za njega i nekakvo 'autokratsko' vođenje te velike obitelji, nego su vezane za sudbine te djece od kojih pola i nije njegovo. Mislim da je pozicija njega kao nekog patrijarha, ne samo nebitna, nego i posve rasturena u našoj predstavi“, dodaje.

Muškarci će, kaže, u Šimi vidjeti to što će vidjeti, žene također, ali je on jedan slojevit, širok lik, koji oplakuje sina, razmjenjuje nježnosti sa ženom.

„Ne pristajem na kolektivnu krivnju. Svi koji su jako rigorozni oko svojih stavova poslije tri sata skidaju maske“

Kao dijete je, kaže, čuo jako puno priča o događajima iz Drugog svjetskog rata koji se tiču njegove obitelji, ali je, priznaje, jako kasno, u političkom kontekstu shvatio što se dogodilo, poput povratka s Bleiburga.

“Imao sam jedanaest godina kad sam to prvi put čuo. Meni nije bilo bitno je li to bila službena ili neslužbena povijest. Shvatio sam da nema razloga da mi stric priča nešto što je neutemeljeno. Doživio sam to kao istinu vrlo rano i nisam pronašao nijedan razlog da u to ne vjerujem. Ne znam koliko iskrenost može pomoći da se shvate te povijesne činjenice, ali nemam osjećaj kolektivne krivnje koji se inače ljudima imputira, i ne pristajem na kolektivnu krivnju. Okrenut sam nekom svom radu, i mislim da, svi ti koji su jako 'zagriženi' u svojim stavovima nakon tri sata iskrenog razgovora skidaju maske i počinju sumnjati u te rigorozno zadane stavove u koje kao vjeruju“, dodaje.

Metafora konja je, kaže, metafora tog kaosa koji se ne može drugačije opisati i naglasiti.

“Konj na kraju potencira sav taj besmisao i užas rata i stradanja. Stoka se inače uznemiri kad se neko zlo i crnilo dogode, kada shvate da njihovih vlasnika više nema. To su posebne veze između tih ljudi i njihove stoke na selima. Jedino što su, zapravo, imali. Sve im se otimalo“, dodaje.

„Selo je tiha patnja svih nas koji smo odrasli u gradovima“

Ovom se predstavom selo vratilo na scenu u velikom stilu, a Šovagović priznaje, da žali što živi u gradu.

“Selo je tiha patnja svih nas koji smo u gradovima odrastali i koliko god živimo prednosti grada, često smo slijepi na njegove mane i to shvatiš u nekim godinama. Vidiš da je buka nepodnošljiva, da nema zelenila, da je asfalt užarena, i ono što bi čovjek mojih godina htio je maknuti se iz grada, i to mi ne ide, kao ni većini ljudi mojih godina. Ostaje ta želja na razini utopije, ali i dalje živim taj neki urbani život sve više svjestan koliko sam pogriješio“, kaže.

„Kod nas vrijedi samo to jesi li lijevo ili desno“

Kod nas je, kaže, glavni kriterij, određivanje prema političkom spektru.

“Vrijedi samo jesi li lijevo ili desno i to je znak potpunog izostanka kreativnog i kritičkog mišljenja. Odrastanje svake osobe kao političkog bića, kao i količina podataka koja se na dnevnoj bazi dobiva je ogromna, i ako se vi bavite nekim ozbiljnim poslom, nemate vremena za ideologiju jer morate raditi. Ja još nisam pronašao vremena za ideologije“, dodaje.

“I desne i lijeve opcije se deklarativno bave svima, a zapravo, kaže, na kraju zbrajaju glasove, premoć u medijskom, javnom životu, natječu se za većinu i manjinu, i tako i kategoriziraju intenzitete zločina, progona, tako vrednuju ne samo žrtve, nego i bol onih čiji su to najbliži“, dodaje.

Danas se, smatra, u eri kulture otkazivanja i političke korektnosti, sve teže, gotovo nemoguće izraziti.

„Glumac ne smije birati publiku“

“Meni su to sve paradoksi do paradoksa, apsurdi do apsurda. Kao umjetniku koji je odrastao na punku, sve mi je to neshvatljivo. Oni koji su počeli kao anarhisti završili su kao teški strukturalisti koji poštuju sve oblike vlasti. Korisno je s vremena na vrijeme preispitati vlastita uvjerenja. Inzistiranje na nekim stavovima koje je čovjek imao kada je bio mlad, za nekog možda ima, a za neke i nema smisla“, dodaje.

Profesija glumca se, kaže, mistificira, a u pitanju je, posao kao i svaki drugi.

“Ako očekuješ neke prevelike počasti jer si glumac, tu si se prevario. Neki misle da su to ljudi u transcendentu, ali zapravo, nema tu ničega za mistifikacija. Ključno je osvijestiti da ne možeš birati publiku“, dodaje.

“I za redatelja i za glumca smrt je biranje publike. Diskriminirate pravo drugih da prate vaš rad. Suvremena se umjetnost u neku ruku publici obraća s prijezirom. Ne možeš znati tko su ljudi u publici, među njima ima možda političkih zatvorenika, ubojica, kriminalaca, i možda samo jedan Isus. Ali to je tako. Ljude se danas inače, zahvaljujući društvenim mrežama, prelako otpisuje. Jedan grijeh i mrtav si“, dodaje.

„Pitanja su postala znak tuposti, danas svi znaju sve odgovore“

Umjetnost je, kaže, bitna ovisno o toga što tražite od života.

“Ako vam je dovoljno što kaže vaš najbolji frend ili stariji brat, i tu ste gotovo s razmišljanjima onda je to ok. Ako vjerujete što vam kažu predsjednik države, svećenik, žena, direktor, sami vidimo gdje smo u tom smislu i što želimo, što trebamo“, ističe.

U današnje je vrijeme, dodaje, jako puno stavova, mišljenja, odgovara, a sve manje pitanja.

“Pitanja su postala znak tuposti, neobrazovanosti, nekreativnost, neaktivnosti. Šteta je da su pitanja deplasirana u društvu u kojem navodno svi znaju sve odgovore“, dodaje.