Publika još traži orijentir, ali predstava je već počela – ili barem nešto nalik na predstavu. Glumci na sceni, odjeveni u kostime koji istodobno prizivaju dvorsku komediju, queer kabaret i scensku instalaciju iz kasnonoćnog performansa, izvode Tartuffea, ali ne onog Molièreovog. Ili možda upravo njega, ako ga se čita sarkastično, postmoderno, ispražnjeno od smisla i prenakrcanog simbolikom. Već se počinjemo pitati što je ovo?, kad negdje iz pozadine gledališta netko prostački i glasno negoduje i naprasno izlazi iz dvorane, lupajući vratima. Fantastičan trik kojim Aleksandar Popovski otvara svojeg 'Cyrana de Bergeraca' u Gavelli u tako je sjajno skrojenoj 'predstavi u predstavi' da smo u tom trenutku gotovo spremni povjerovati da je nekome među nama napokon doista dozlogrdilo gledati još jednu do granica neukusa dekonstrukiranu parodiju parodije o smrti teatra.

Ali, taj se onda vraća. Penje se na pozornicu, rastjeruje glumce, jedan po jedan izbacuje sve rekvizite: sila koja neće podnijeti farsu, koja odbija prihvatiti ispraznost. Netko tko dolazi razoriti cijeli ovaj svijet zbrke. Eto, to je Cyrano. U povijesti književnosti jedan od posljednjih velikih romantičarskih junaka, pjesnik i ratnik, melankolik i komediograf, okrutno duhovit i osjetljiv do boli, Cyrano je simbol integriteta u svijetu pragmatizma, glas savjesti u svijetu spektakla. U originalnom tekstu Edmonda Rostanda iz 1897., u ovom se trenutku jasno uspostavljaju Cyranov karakter i simbolika: on nije samo protagonist dramske radnje nego i simbol otpora sveprisutnoj kontaminaciji vrijednosti.

A Ozren Grabarić tu ulogu igra kao što igra sve svoje uloge: s nekom unutarnjom nužnošću, u neprekidnom odmjeravanju između lika i svijeta – kazalište za njega nije stvar dojma, nego odnosa. Ovog Cyrana nije mogao utjeloviti nitko drugi i stvoriti lik takvog integriteta, takve silovite energije i toliko duboke utišanosti, lik mišljen tako precizno i s takvom intelektualnom snagom i emocionalnom prtljagom, da prestaje i biti lik – Grabarićev Cyrano nije ni interpretacija ni metafora, on je autentična scenska činjenica. I osebujan, eksplozivan (iako tek privremen) povratak teatru koji ga je oblikovao: nakon gotovo trosatne predstave, gledalište Gavelle erumpiralo je oduševljenjem. Publika je Grabarića nagradila dugotrajnim stajaćim ovacijama.

Rostand je 'Cyrana' napisao na prijelazu stoljeća, kao jedan od posljednjih velikih romantičarskih komada u trenutku kad se svijet već polako spremao za cinizam novog doba. Gotovo 130 godina kasnije, u našem vremenu preplavljenom informacijama, manipulacijom, samoprezentacijom i brzim smjenama vrijednosti, u kojemu je cinizam odavno preuzeo funkciju ultimativnog obrambenog mehanizma a vjera u ideale časti, ljubavi i duhovne ljepote postala dekadentna egzotika, njegov Cyrano, sanjarska figura okružena metaforama, mušketirima i stihovima, lik koji ne ironizira svoju ranjivost, koji se ne štiti zagradama i ne skriva emociju iza dosjetke, već uporno govori – i točno zna što govori – postaje radikalniji od najprovokativnijih suvremenih koncepata. U doba cinizma, iskrenost nije slabost, već revolucija.

A Aleksandar Popovski redatelj je koji ne režira tekst, već materijalizira svijet. Njegove predstave rijetko su interpretacije u klasičnom smislu; one su prostori – ponekad bučni, ponekad klaustrofobični, ponekad razigrano raspadnuti – prostori u kojima, kombinacijom groteske i lirizma, naglašene scenografije i emotivnih iskoraka, tekst počinje pulsirati u vlastitom ritmu. U 'Cyranu de Bergeracu', taj je prostor istodobno prenapučeni lunapark i unutarnja komora tišine. Vizualna partitura predstave slijedi tu dualnost: središnji je motiv scenografije (Vanja Magić) golemi, preuveličani nos – skulpturalni element koji nije tek doslovna referenca na Cyranovu fizičku osobitost, već postaje svojevrsni spomenik njegovoj ranjivosti, duhovnoj veličini i samosvjesnoj ironiji – kontrapunktiran tek pokojim uzgrednim scenskim rekvizitom. Svjetlo (Zdravko Stolnik) je sugestivno i dramaturški funkcionalno, nenametljivo, a izrazito efektno; raskošno stilizirani kostimi (Marita Ćopo i Mia Popovska) prelaze granicu realizma i postaju produžetak karaktera likova.

Glazba (Marjan Nećak) je eklektična: O Fortuna iz Carmine Burane Carla Orffa unosi patos i monumentalnost, a obrada pjesme Creep grupe Radiohead intimnu bol i ranjivost tužne himne o nepripadanju, koja kao da je pisana za Cyrana. Kazalište Aleksandra Popovskog uvijek je dvosmisleno: 'predstava u predstavi' kojom komad počinje, i bizarna preinterpretacija Tartuffea do te mjere da se više ne zna što je imitacija, što ironija a što glumačka nemoć, savršeno se uklapa u tu poetiku – to je prva maska večeri.

Ozren Grabarić siloviti je centar gravitacije ove inscenacije, no ona nipošto nije monolit – oko njegova Cyrana Popovski je izgradio ansambl sastavljen od pažljivo koreografiranih uloga od kojih se gotovo svaka čita značenjski, a igra kao minuciozno oblikovan element promišljeno orkestrirane kakofonije. Usred sve te disonantne energije ansambla, zvučnih efekata, svjetlosnih bljeskova i rastrojenih stilskih kodova, dvije glumice izranjaju kao apsolutni aduti ove produkcije.

Dijana Vidušin, divna, zrela glumica snažne unutarnje kontrole i izražajne suptilnosti, uvijek nenametljiva a nikad hladna, iscrtava snažne zasebne linije svojih nekoliko likova, potvrđujući, opet i opet, svoju glumačku virtuoznost. Mlada Lara Nekić, netom prispjela u ansambl, sceni donosi svježinu, riskantnost i instinkt. Neposredna, tijelom vezana za trenutak, glumica koja zna kada treba stati a kada eksplodirati, Roksanu glumi s besprijekornim osjećajem za mjeru, nijansirano je provodeći kroz transformaciju od idealizirane muze do žene koja postaje tragična figura, ne zato što nije voljela, već zato što je prekasno naučila kako voljeti.

Znajući da se suvremeni gledatelj ne boji buke, već tišine, nije slučajno što prvi zvuk u ovoj dramatizaciji (dramaturg je Dubravko Mihanović) nije replika nego uzdah, nakon kojeg slijedi grgljanje pa tek onda uzvik: kad Dijana Vidušin poput tijela nesuđenog utopljenika teatralno izbljuje vodu i izgovori: 'Tartuffe!', deklarirajući metakazališni cinizam u potkontekstu ove produkcije i istodobno zazivajući sablast licemjerja, postavljaju se temelji jedne efektno promišljene teatarske konstrukcije kojom nas redatelj odmah uranja u svijet izokrenutih vrijednosti, svijet u kojem je umjetnost izgubila orijentaciju a istina se ne traži nego ismijava.

A kad se iz sveg tog kaosa pojavi Cyrano – i ne samo da se pojavljuje, nego progovara u stihu – to nije samo formalna gesta, nego čin moralne pobune. Pozornica tada postaje prostor u kojem je riječ – riječ. Cyrano je ne zauzima kako bi se prikazao, nego da bi je razoružao. Prijevod Ivana Kušana, bogat i razigran, ne bježi od teatralnosti, ali upravo ta teatralnost u ovom komadu postaje prostor ozbiljnosti. Nema ironije u stihu; ili bolje rečeno, ironija je u funkciji patosa. Rima se ne koristi da bi razblažila emociju, već da bi je pojačala, a Popovski uspješno gradi atmosferu u kojoj se stih ne tretira kao relikt, nego kao puls. Dobro je što nije pokušao modernizirati komad silom, nije ga pretvarao u 'aktualizaciju', nego ga je osluhnuo.

Trojac Cyrano – Christian (igra ga odlični mladi glumac Kristijan Petelin, odabran na audiciji) – Roksana ne čini tek ljubavni zaplet, nego etičku konstelaciju. Ljubavni trokut sastavljen od triju moralno pozitivnih likova, vođenih iskrenim emocijama, plemenitim nakanama i dubokom željom da ne povrijede drugoga rijetka je konfiguracija u dramskoj književnosti. Popovski to majstorski kapitalizira u stilistički razigranu, silno zabavnu predstavu, punu maštovitih dramaturških rješenja i živopisno nijansiranih, divno odigranih uloga, predstavu koja u svijetu u kojem je sve glasno, isprazno i fragmentirano koristi upravo te registre da bi ih iznutra rasklopila i bukom otvorila prostor za šapat pa – kroz romantiziranu priču o Cyranu de Bergeracu, pjesniku-ratniku, čovjeku 's predugim nosom i prekratkim mirom' – donijela onaj, danas tako rijedak doživljaj, emocionalnu katarzu.