O tome što je Mediteran danas, postoji li još samo kao topos ili mu moramo izmisliti nova značenja i nove sadržaje ili je pak tek nostalgija, ali i o novim umjetničkim projektima: slikovnici o migrantskim rutama i knjizi posvećenoj Jadranki Klekar, trešnjevačkoj sindikalistici, za tportal govori Olja Savičević Ivančević, jedna od najpoznatijih i najviše prevođenih hrvatskih autorica.

Uskoro će u GDK-u Gavella biti premijera predstave po vašim 'Pričama iz susjedne luke' i 'Mediteranskom brevijaru' Predraga Matvejevića i to u autorskom projektu Pavlice Bajsić. Kako je nastala ova predstava, kako je došlo do suradnje?

Puno ime predstave je 'Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana' jer je ta predstava koprodukcija Gavelle i RadioTeatra, što znači da će biti i dosta kazališne radiofonije, mediteranskog zvuka, napjeva, muzike, mnoštvo jezika, dijalekata, a radijski teatar je u kazališnom smislu vjerojatno i najljepši, najpogodniji medij za kontemplativnu Matvejevićevu rečenicu.

Tko god je čitao 'Brevijar', zna da je ta knjiga žanrovski neuhvatljiva, kao i zvuk ili definicija Mediterana; ona je poezija, esej, kontemplacija, na tisuće isprepletenih fabula, a bez ijedne. Zato me Pavlica Bajsić još prošlog proljeća lako nagovorila da napišem priču ili priče s današnjeg Mediterana, ovoga koji doslovno gori, i napisala sam desetak kratkih sceničnih priča i nekoliko songova. Ne može se reći ne 'Mediteranskom brevijaru', a ni Pavlici. Matvejevićevu knjigu uzeli smo kao polazište, luku iz koje će započeti naša plovidba na sceni, a dogovorile smo se da to bude u sadašnjem trenutku. 'Mediteranski brevijar' je ona knjiga koju je imala svaka kuća na moru u kojoj je netko čitao, a sigurna sam i šire; na čitaćim probama svatko je imao svoje izdanje ove knjige iz neke druge godine, s različitim koricama. I u tom smislu ona je, kako joj i ime sugerira, zaista molitvenik svih mediteranskih religija, svakako uključujući i nereligiozne, ali je i zaziv, molitva za Mediteran, kao i traganje za utopijom. Dakle 'Mediteranski brevijar' je naša prva luka iz koje smo zaplovili dalje, prema današnjem Mediteranu, kao i posveta i poziv nekim novim generacijama da otkriju tu knjigu.

'Priče iz susjedne luke' još uvijek nisu objavljene. Možemo li očekivati knjigu?

'Priče iz susjedne luke' neka su vrsta literarnog portulana, što je kartografski pojam koji Matvejević često koristi, a portulan predstavlja karte s iscrtanim putevima od luke do luke i njihovim opisima, ovisno o itineraru. U 'Brevijaru' postoji ona već poznata rečenica o Mediteranu kao moru susjedstva, a Jadran je more bliskosti.

Ukratko, da nije bilo 'Brevijara', ne bi bilo ni portulana, koji je u tom smislu palimpsest, iako su se ove priče morale udaljiti od brevijarske posvete Sredozemlju da bi pričale o nama kao susjedima i o našim susjedima. A na tom moru susjedi se već predugo gledaju preko nišana i nemoguće je govoriti o Mediteranu bez Gaze, naposljetku i bez Matvejevićeve rodne Odese ili bez Lampeduse.

A knjigu ću napisati do kraja, s još luka oplovljenih u stvarnosti ili na kartama i peljarima. 'Priče iz susjedne luke' su vrlo kratke i pisane tako da se mogu igrati u maniri vodvilja s duhovitim, satiričnim napjevima i songovima, ali i kao političke bajke, pa i basne. Dovršavaju se na sceni i svi pomalo sudjeluju u tome, i glumci i glazbenici i redateljica i dramaturginja Pavlica Bajsić, koreografkinja Ana Kreitmeyer te Dino Brazzoduro kao autor glazbe i radiofonije. Svaka priča nastala je na osnovi novinskog teksta ili dokumenta, čak i kao transkript podcasta.

Naprimjer, song o Lampedusi napisala sam u formi intervjua, a prema stvarnom intervjuu s čovjekom koji je migrirao iz Afrike. Znači od dokumentarnosti prema bajci, od aktualnog trenutka do metafore koja je trajna, bar dok se ne ofuca.

O kojim ste sve lukama pisali, jeste li ih i obilazili, što ste zaključili? Čime su vas oduševile, a čime eventualno razočarale?

Četrdeset i pet godina živjela sam na moru, gdje sam i rođena, a i dalje sam dolje četvrtinu godine. Ja sam cipal od porta, ali volim široko otvoreno more. Plovila sam na jedrilicama Murtilici, Morskom čoviku i Maloj vili, sad imamo Vjetropirku, ali trenutačno nije u plovnom stanju, naravno ne na svima odjednom, nije to flota, nego u nekom životnom periodu. Onim ljudima koji žive s morem brod je kao auto, samo s imenom. Tako sam zašla u većinu uvala i mnoge porte na Jadranu, katkad i tjednima živjela na brodu, pa i s malom bebom. A putovalo se dosta i šire, duž Mediterana, kopnom.

Ovaj portulan je ipak uglavnom nastavak putovanja po mapama, jer u Odesu, Gazu, Haifu se ne može i kad bi se imalo čime. Tu su i Mikonos, Burdum, Lampedusa, Gargano, ali i neka imaginarna Makarska, koja može biti bilo koji manji grad na Jadranu, ili Split koji može biti - Split. Bilo je bitno zadržati pogled s obala istočnog Jadrana, jer te su kratke priče ujedno komentar našeg mentaliteta, na to kako odavde gledamo i vidimo te 'susjedne luke', sa svim svojim uobičajenim predrasudama, strahovima i ograničenjima. Nikad me nijedna luka nije razočarala, samo ljudi. Sve su me luke očarale. A znate kako Predrag Matvejević kaže, nisu svi ljudi koji žive na Mediteranu Mediteranci, niti svi Mediteranci žive na Mediteranu; kao Crnomorac i Mostarac koji je precizno opisao i duboko osjećao Mediteran, on je to znao.

Vaš književni svijet i svijet Predraga Matvejevića izuzetno su bliski, i jednom i drugom izvorište je Mediteran. Koliko se vaš doživljavaj, ali i Mediteran sam, promijenio od vremena u kojem je objavljen 'Brevijar', pa do današnjice, kada je jedno od važnih izvorišta vašeg cjelokupnog opusa?

Hvala vam, ali ne usudim se uspoređivati s velikim piscem koji se više ne može braniti. A nema ni potrebe za tim! Iako je 'Mediteranski brevijar' knjiga erudicije i poezije, intelektualno i čulno izrazito i zavodljiva i smirujuća, jer znanje smiruje, njen autor bio je poznati polemičar, pa mi se čini da mu ne bi bilo mrsko to što i mi u ovoj predstavi polemiziramo s demonima današnjeg svijeta.

Mediteran je kroz čitavu povijest bio bure baruta ili bačva dinamita, što je i porazno i utješno, jer ostavlja nadu da će i ovaj put nešto ostati, da će makar preživjeli dočekati mir, slobodu, pravdu i sve te tako lako izgubljene pojmove koji su ostali bez sadržaja i značenja za sve, osim za one kojima znače život, a drugih riječi za to nemaju. Jednom toj nesreći mora doći kraj, a kakav će biti - i o nama ovisi.

Možemo li danas uopće definirati Mediteran, je li to postao pojam istodobno s previše značenja i definicija te neka ispraznost? Kao da ga treba nanovo napisati, izmisliti?

Treba ga izmisliti, kao i svaku ljubav. Ali treba ga napisati istinito, a stereotipe koji se u tom podneblju njeguju kao lažne svetinje možemo upravo mediteranski ismijavati. Mediteranu iluzija ne treba, od njega su iluzije satkane. Uostalom, Mediteran su i Libija i Maroko i Palestina itd., a ne samo naš pupak, u koji smo vječno zagledani, ili Zapad, u koji smo isto tako vječno zagledani. Nikad se nisam ustručavala prikazivati tu drugu, strašniju ili ružniju stranu Mediterana, pogotovo Dalmacije. Kampanilizam i zavičajna sujeta nisu mi bliski, to nije ljubav nego narcizam. Voljela bih da je sve kao u turističkim prospektima, ali nije.

Slika Mediterana danas je Trumpova Rivijera Gaza, na stotine ljudi i djece migranata koji se godišnje utope u Sredozemlju, užasno nasilje turizma nad lokalnim stanovništvom, pregrijano more u kojem izumiru neke ribe, školjke, koralji... Ima li šta lipo? Itekako ima, lako se zaljubiti u to podneblje i lako se ljutiti na njega, teško je živjeti u njemu. Da nije tako, pa zar bi itko živio na sumornom kontinentu pored onakve ljepote, onakvih gradova pokraj mora?

To ne znači da treba odustati od potrage za utopijom, pa i na Mediteranu, dapače više od ičeg vrijedi je pokušati stvoriti baš danas, kad se to čini nemoguće.

Uskoro izlazi vaša nova knjiga, poema o trešnjevačkoj sindikalistici i aktivistici za radnička prava Jadranki Klekar, nastala u suradnji s umjetnicom Boženom Končić Badurina. Što vas je dovelo do Jadranke?

Mediteran do Trešnjevke. Ili barem od Jadrana do Jadranke. A zašto ne?! Ako u mom dvorištu na Novoj Vesi raste smokva, moguće je da ima i koja na Trešnjevci. Uglavnom, radi se o višemjesečnom kolektivnom radu na knjizi 'Jadrankin prvi život', životopisu trešnjevačke sindikalne borkinje Jadranke Klekar, dokumentarcu napisanom u formi poeme s ilustracijama Božene Končić Badurina.

Jadrankina priča je zanimljiva i paradigmatska, jer to je priča i o mnogim drugim ženama i o samome kvartu Trešnjevka. Prošle godine Božena je imala istoimenu izložbu u trešnjevačkoj BLOK bazi, koja je i izdavač. Tada sam upoznala Jadranku, koja je i dalje vrlo aktivna sindikalna borkinja i koja je uz Boženu i mene koautorica knjige, zapravo najbitnija u cijeloj priči. Kad sam pročitala 'Annette, epsku junakinju' Anne Weber (u prijevodu Nataše Medved), pomislila sam da i Jadranku kao kvartovsku junakinju treba opjevati kroz poemu. To se uklapa u ono što i inače radim u zadnje vrijeme, pisanje na osnovi dokumenata, u ovom slučaju živog svjedočenja i transkripata, o onima koje povijest poimence ne bilježi, a njihovi životi su izvori povijesti, intimne, kao i kolektivne.

Slično vrijedi za slikovnicu 'Djeca s igrališta Madine Hussiny' - Ena Jurov i ja isto smo krenule od dokumentiranih svjedočanstava o migrantskim rutama da bismo stvorile priču koju vrlo skoro objavljuje Sandorf. Kako se dio slikovnice odvija u Ribnjaku, Ena je nacrtala točno ona stabla koja rastu u parku, a Madinu prema dostupnim fotografijama.

Obje knjige su napokon finalizirane i ovaj mjesec idu u tisak, što znači da su s proljećem vani, što je svima nama koji smo na njima dugo radili jako uzbudljivo, a onda će imati smisla više govoriti o tim knjigama i o svim ljudima koji su zaslužni za njih.

Kako je biti književnica u Hrvatskoj, kakva su vaša radnička prava i koliko je teško živjeti od honorara do honorara? Jesu li umjetničke djelatnosti još uvijek duboko potplaćene? Kako stvarati bilo kakvu umjetnost ako si u egzistencijalnoj krizi?

Krivo smo naučene da je umjetnički rad poziv, a ne posao. To može biti poziv, ali je uvijek posao. Kad sam prije dvadeset godina govorila o književnosti kao poslu, naišla sam na neodobravanje, ali promijenila se ponešto ta svijest.

Postojao je kratak period u kojem su djeca radničke klase stvarala književnost, a mislim da je taj period na zalasku. To je žalosno općenito, pa i za književnost, jer je to najvitalniji dio društva, čija smo iskustva, kao i ženska uostalom, uglavnom dobivali posredno. U budućnosti će pisati i stvarati oni koji imaju para da kupe vrijeme, kao što je uvijek i bilo, a ostali su skončavali u bijedi. Za žene će to značiti da će morati birati između toga hoće li, naprimjer, imati djecu ili se posvetiti pisanju; razgovaram s mlađim kolegicama i to se već događa. Povratak unatrag. Književna scena nije izolirana, autonomna platforma, ona je također ogledalo društva i odražava iste mane i probleme. Puno je kod nas indolencije, nemara, pa i zavisti i na sceni i u medijima i javnom prostoru općenito, a mizoginija neće sebi na čelo napisati da je mizoginija, niti sebe prepoznaje kao takvu, i dolazi s obje strane. Ali ako smo uistinu 'metlu kupile same' - ne može nam je nitko ni uzeti. Uvijek pokušavam misliti na one bolje stvari i bolje ljude, a njih zasad ima dovoljno.

Jedan čovjek nazbilj vrijedi više od sto ljudi nahvao, inače bi svijet odavno otišao kvragu. Kad smo kod egzistencije, spisateljicama je često neugodno pitati za ugovor i pristojan honorar za tekst, a trebalo bi biti neugodno onoj drugoj strani ako se lakonski odnosi prema tuđem radu. Ako je netko samostalni umjetnik ili radnica u kulturi, a zoveš tu osobu na suradnju, jer navodno cijeniš njen rad, u najmanju ruku nepristojno je ne spomenuti honorar, a ako nemaš para da platiš ljude, nemoj ih zvati. Iza svake naše priče i pjesme stoje godine rada, a ne samo oni sati i dana u kojima smo sjele i konačno to zapisale. Ni rečenicu ne treba prepustiti nekome tko na njoj zarađuje plaću. Ako ne zbog sebe, onda zbog drugih kolegica (tu mislim i na kolege) koje si ne mogu priuštiti besplatan rad.

Da, znanje bi trebalo biti dostupno i besplatno, umjetnost svima dostupna, ali ne preko leđa onih koji je stvaraju.

Jesmo li napredovali od vremena u kojem ste počeli pisati i 'stasali' na književnoj sceni u smislu mizoginije na književnoj sceni, nagrada koje se rijetko dodjeljuju ženama, prisutnosti žena na sceni uopće? Je li književnost i dalje muški posao?

Da, može se reći da je književnost i dalje muški posao, a ženski hobi. Ali bit će bolje, pa vidite da su nam muškarci na koljenima. Od pozitivnih stvari, osim što postoji više jasnih i bitnih ženskih glasova, rekla bih da je najvažnija promjena na književnoj sceni koja se dogodila u zadnjih nekoliko godina dominacija književnih kritičarki svih generacija. Kod nekih prepoznajemo znanje, književno obrazovanje, strast prema knjizi, poštovanje prema spisateljskom zanatu, pa se događaju i neka drugačija čitanja i vrednovanja, što je posebno važno i čini razliku u vrijeme interneta, u kojem svatko javno isporučuje svoje mišljenje, a tržište je navodno jedini kriterij.

Što se nagrada autoricama tiče, pa nagrada vašeg portala ozbiljno prijeti da će ispraviti taj stoljetni rodni disbalans i nadam se da će ustrajati na toj praksi. Međutim, ako govorimo općenito, same nagrade dosta su izgubile na značenju u smislu da uglavnom neće bitnije utjecati na čitanost, što bi im trebala biti osnovna svrha, a zašto je to tako, trebali bi se pitati oni koji ih dodjeljuju. Nagrade vrijede onoliko koliko i knjige koje su ih dobile, a ne obrnuto.

Jesmo li napredovale?! Voljela bih misliti da ćemo jednom prestati odgovarati na pitanja o položaju žena, da ćemo vi i ja razgovarati samo o književnim postupcima, revoluciji, tiražama...