U zagrebačkoj Galeriji Trotoar u tijeku je izložba Tulip Hysteria Bojana Šumonje, pulskog umjetnika koji u svojim radovima spaja preciznost crteža, refleksiju o suvremenosti i dozu osobnog, ponekad i melankoličnog humora. Iako distanciran od pomodnosti i tržišnih trendova, Šumonja ne prestaje evoluirati; njegovi su radovi istodobno i tihi i potresni, intimni i univerzalni. Svojim jedinstvenim pristupom slikarstvu pažnju umjetničke scene privukao je 1980-tih, od kada je izlagao na više od dvjesto skupnih i stotinjak samostalnih izložbi, a djela mu se nalaze u stalnim postavima i zbirkama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti Istre u Puli te brojnih drugih javnih i privatnih kolekcija. Za svoj rad nagrađen je Grand Prixom 7. bijenala slikarstva HDLU-a 2024. godine.

Na izložbi u Zagrebu (otvorenoj do 10. svibnja) Šumonja predstavlja dvanaest radova iz svoje nove serije, nastale prepoznatljivom kombinacijom klasičnih motiva s elementima popularne kulture. Njegovo slikarstvo oblikuje se unutar neoekspresionističke estetike, istražujući transformacije tradicionalnih figura i pejzaža, uz citate iz mitologije, povijesnog slikarstva i utjecaje poetike stripa i filma, još jednom potvrđujući umjetnikovu zaokupljenost temama identiteta, otuđenja, svakodnevice, svijesti i smisla, pri čemu crtež često postaje medij introspekcije, ali i suptilne društvene kritike. Njegovi su protagonisti Pajo Patak, crni Štrumpf, plastični flamingosi, božićni sobovi, lubanje, insekti i leteći proklijali krumpiri… relikti osobnih sjećanja i arhetipovi pop kulture zapadnog čovjeka, smješteni u distopijske ambijente divljih deponija.

U razgovoru koji slijedi, s ovim slikarski odvažnim umjetnikom razgovaramo o autentičnosti, avangardi i nužnosti da se umjetnost neprestano izmiče očekivanome. Šumonja, čiji rad nadilazi generacijske i estetske okvire, govori o procesu koji nije vođen trendovima nego unutarnjim impulsom, o važnosti rizika u stvaranju te o tome zašto slikarstvo, unatoč digitalnom dobu, i dalje ostaje prostor duboke i subverzivne ekspresije.

U svojim slikama spajate klasične slikarske tehnike s ikonama pop-kulture i elementima svakodnevice, balansirate između figuracije i ekspresionizma, između naracije i čiste vizualne sile. Koliko je to svjesna strategija, a koliko intuitivan proces? Je li naracija uvijek nužna za sliku ili je ponekad dovoljan samo osjećaj?

Po mom mišljenju, za umjetnost je dobro da bude originalna, okrepljujuća, spoznajna i, bez obzira na vještinu, da sadržava univerzalnost prepoznavanja, da je prijemčiva. Umjetnost ne može biti samo izraz partikularnosti – bilo etničke, bilo osobne. 'Umjetnost je bezlična proizvodnja istine koja je adresirana svakome', piše Alain Badiou u jednoj od svojih teza o suvremenoj umjetnosti. Vjerujem da su to univerzalije koje su imanentne umjetničkom djelu u svim povijesnim razdobljima i kulturama. Figuracija i ekspresija, te 'vizualna sila', što god ona bila, i naracija – koja nije nužna ali je dobrodošla ukoliko je inventivna i zanimljiva – kategorije su koje se ne isključuju. Osjećaj je esencijalna nužnost. Nastojim da moje slikarstvo bude kombinacija 'svjesne strategije' i intuicije pošto nama podjednako upravljaju mentalni i emotivni centri…

Tulip Hysteria Co-ordinating , kako se zove jedan od radova predstavljenih izložbom, a po kojemu je  cijela izložba dobila ime, naslov je preuzet iz nepostojećeg rada Marcela Duchampa, umjetnika koji je redefinirao pojam umjetnosti. Koliko vas intrigira taj moment umjetnosti kao konceptualne igre, ironije, čak i subverzije? Može li se današnja umjetnost još uvijek nositi s Duchampovim provokacijama?

Duchamp je postavio temelje umjetnosti kao igre intelekta, koncepta koji nadilazi materijalnost i fizičko tijelo djela. Njegova subverzija u vidu izlaganja običnog predmeta i afirmacija istog u umjetničko djelo kroz kontekst i ideju i dalje odzvanja u (konceptualnoj) suvremenoj umjetnosti. Osobno me intrigira granica između ozbiljnog i ironičnog, između promišljene strategije i spontanog apsurda. Danas, u svijetu u kojem su koncepti ready-madea, aproprijacije i ironije postali gotovo standardni, pitanje je može li umjetnost i dalje provocirati na isti način. Duchamp je preokrenuo stol, ali što sada, kada su stolovi preokrenuti već desetljećima? Može li subverzija i dalje funkcionirati kada je postala dio sistema? Mislim da je odgovor u stalnom preispitivanju – ne samo forme, već i same funkcije umjetnosti u društvu koje se drastično, ubrzano mijenja. Tulip Hysteria Co-ordinating je savršen primjer te igre – nepostojeći rad koji djeluje stvarnije od mnogih stvarnih, komentar na umjetnički diskurs i istovremeno prazna provokacija. Baš kao što je Duchamp znao – nije važno što je umjetnost, već što se o njoj govori.

Svaka umjetnost neizbježno ulazi u dijalog s tržištem – od galerija i muzeja, do kolekcionara, aukcijskih kuća i digitalnih platformi. U kojoj mjeri taj sustav oblikuje način na koji stvarate i odlučujete što ćete predstaviti publici? Osjećate li ponekad da morate 'pregovarati' između vlastite vizije i zahtjeva tržišta?

Čini mi se, iako nisam siguran, da umjetnost u svom izvornom agregatnom stanju s tržištem nema nikakve veze, ali zato imaju artefakti, jer umjetnost vidim kao ideju, a artefakte kao ideologiju. Artefakti i tržište su oduvijek bili u kompleksnom odnosu, ponekad u simbiozi, ponekad u sukobu. Tržište danas ima velik utjecaj i definira što se izlaže, što se prodaje, što je trenutno in, što je out. U Hrvatskoj je tržište, na nesreću ili na sreću, u povojima pa smo za sada oslobođeni tih dubioza. Ali kao što sam ranije rekao, ukoliko je tvoja umjetnost osvježavajuća, spoznajna i univerzalna, onda se ne trebaš brinuti oko kompromisa s tržištem.

Slikarstvo je često percipirano kao kontemplativan, intiman čin, ali može li ono danas biti i snažan politički komentar? Kako doživljavate potencijal slike da oblikuje mišljenja i reagira na društvene turbulencije? Je li vam važno da gledatelj prepozna poruku vaših radova?

'Umjetnost može objaviti svoju želju da društveno djeluje, manifestno i angažirano, u ime neke dogme', kaže Andrea Gregorina u jednom svom tekstu o aktivističkoj umjetnosti. Za takvu vrstu umjetničkog djelovanja slikarstvo nije najadekvatniji medij. Puno je efikasnija muzika, fotografija, film, teatar, općenito pokretna slika, performativne prakse, itd. Ja želim da moje slike budu nešto s čime se ljudi mogu povezati na osobnoj razini, čak i ako nije odmah jasno kako.

Vaši distopijski pejzaži često su ispunjeni likovima iz crtanih filmova i potrošne kulture, ali smještenima u razrušene krajolike i opustošene prostore. Jesu li oni simboli našeg unutarnjeg stanja ili društvenog krajobraza u kojem danas živimo – slike ekološke (ne)svijesti, osobne tjeskobe ili možda metafore nečega još univerzalnijeg; cikličnosti propadanja i obnavljanja?

Likovi popularne kulture, junaci crtanih filmova iz vremena konzumerizma, tu su da bi pomalo izazvali nostalgiju, a pomalo kao duhovi propale utopije, kao simboli moje infantilne svijesti i mene kao žrtve i sudionika kolabirajuće civilizacije. Šume u koje ih smještam nisu samo vizije ekološke nesvijesti i društvenog posrnuća, one su i unutrašnji prostori, pejzaži naše psihe. Plastični likovi neuništivi su, ušli su nam u DNK, u našu podsvijest. Jesu li oni metafora cikličnosti propadanja i obnavljanja? Možda. No, radije bih rekao da su to slike neprekidnog, polaganog raspadanja, slike trenutka u kojem nešto prestaje biti funkcionalno, ali se ne vraća prirodi, ne nestaje, već lebdi u nekoj vrsti limba. To je besmisleni svijet nakon utopije, nakon 'napretka'. Pejzaž ispunjen ikonama koje su izgubile svrhu, baš kao i civilizacija koja ih je stvorila. Ali, svako propadanje nosi klicu nečeg novog. Distopijski pejzaži postaju prostori novih mogućnosti. Likovi u njima se prilagođavaju, pronalaze novi smisao.

Kako objašnjavate vlastitu fascinaciju neočekivanim i apsurdnim elementima? Je li u tome neka vrsta umjetničkog otpora predvidljivosti i ponavljanju ili je riječ o nečem "dubljem"?

Nastojim u svoje radove implementirati nekakve orijentire iznenađenja iz želje za razgradnjom rutine percepcije. Nešto što izmiče logici, a istovremeno djeluje poznato, na određeni način destabilizira očekivanja te tjera promatrača da na trenutak zastane i da se zamisli. Moj otpor prema predvidljivostima i automatizmima je vjerojatno ključ za razumijevanje potreba za tim 'apsurdnim' elementima. Naš svijet je već prepun unaprijed definiranih značenja i narativa. Mene zanima ono što izmiče toj strukturi. Zanimaju me te pukotine gdje se smisao urušava u besmisao i obrnuto. Svijet nije ni logičan ni linearan, a umjetnički komadi koji to ignoriraju često djeluju sterilno. Stoga me privlače ti momenti koji remete harmoniju, koji unose dozu nesigurnosti i humora, ali na način koji nije samo provokacija, već otvaranje prostora za drugačije iščitavanje stvarnosti.

Umjetnici često govore o trenutku kada osjete da su 'zapeli', bilo zbog vanjskih okolnosti, umora, ili sumnje u vlastiti rad. Događa li se to i vama i kako tada ponovo pronalazite onaj neuhvatljiv osjećaj kreativnog toka?

U mom slučaju, količine i intenziteti zapinjanja dosta ovise o procesu slikanja i od same pripreme za slikanje koju koristim u određenom trenutku. Naime, ponekad radim vrlo precizne skice, koje kasnije prenosim na platno kada velik teret nosi sama skica, na način da je velik dio slikarskog problema riješen samom skicom. Ponekad radim s 'poluskicama'… to su ideje gdje je problem polovično riješen na skici, a dio problema rješavam u samom procesu slikanja. Dosta često radim i bez skica… tada ti ostaje čitav problem na platnu, ali to je nekako i najveći gušt. U svakom od ovih procesa ima kriziranja jer te ponekad jednostavno kist ne sluša ili ti slika ne da da ju zgotoviš. Kriziranja – zapinjanja meni su ključni trenutci i prilike za skok na stepenicu više na skali svog osobnog umjetničkog razvoja. Tada sam prisiljen eksperimentirati, koristiti trikove koje nisam koristio prije, izmišljati toplu vodu i neke nove fore. Tada najviše znam iznenaditi sebe i tada nastaju najbolji komadi koji postaju prototipovi i orijentiri za komade koji dolaze iza toga. Jednom smo, primjerice, jedan moj frend i ja pucali iz pištolja u jednu sliku koja se nije dala završiti. Kasnije sam tu sliku nazvao 'Bolje hitac u prazno nego nijedan hitac'. Nemam običaj ostaviti problem za neki drugi put, fizički se odmaknuti iz ateljea. Moram to odmah riješiti inače budem nervozan. Znam popiti pivo ili neku žesticu i zamoliti duha umjetničkog da siđe u moj rad… (smijeh)

Kao umjetnik koji je formalno obrazovan kao kipar, ali se izrazio kroz slikarstvo, koliko je ta početna kiparska perspektiva utjecala na vaš pristup slici? Razmišljate li i dalje o prostoru i volumenu dok slikate?

Ne baš. Preokupacija mi je kako spustiti u neki predmet taj duh umjetnosti. Ja sam ga u sebi nazvao 'Artandon'. Bez obzira o kojem se mediju radi, ako Artandona nema, džaba ste krečili.

Prošle ste godine proglašeni najboljim slikarom u Hrvatskoj, što je značajno priznanje, ali i vrsta odgovornosti. Što vama osobno znači biti 'najbolji' u umjetnosti, području koje je po definiciji subjektivno i često odbija kategorizacije?

Iskreno, umjetnost i natjecanje nisu nešto što lako povezujem. Umjetnost nije sport, nema jasnih pravila, ciljeva ni pobjedničke crte. Dobiti priznanje je naravno lijepo, to znači da ti je rad prepoznat, ali 'najbolji' u umjetnosti uvijek je relativan pojam. Umjetnost se subjektivno procjenjuje, kroz osobni doživljaj, kroz emotivnu reakciju, kroz intelektualnu interpretaciju. Ne postoji objektivna skala kojom se može mjeriti vrijednost nekog umjetničkog djela. Svaka nagrada više govori o određenom trenutku, kontekstu i percepciji nego o apsolutnoj istini. No, s druge strane, takva priznanja donose veću vidljivost i mogućnost širenja utjecaja. Odgovornost je umjetnika da bude svoj, da se ne uhvati u zamku očekivanja, titula i vanjskih validacija. Jer svaki novi rad poništava onaj prije njega.

U vašim radovima prisutna je i određena doza humora, često ironičnog, ponekad i mračnog. Koliko je humor važan alat u vašem umjetničkom izrazu? Može li slika biti smiješna i istovremeno uznemirujuća?

Moj je otac, između ostalog, oduvijek bio i veliki zafrkant, i kod nas je često bilo puno zezanja. Ja sam valjda od njega naslijedio taj spirit koji neprestano izlazi svugdje oko mene, pa je, naravno, uvijek prisutan i u mojim radovima. Rekao bih da mi je humor imanentan, organski dio mene, ne razmišljam o tome kako ga implementirati, on nekako nađe načina da se sam nametne. U današnjem svijetu hiperprodukcije slika i vizualnih klišeja, humor može izokrenuti našu percepciju, ponuditi neočekivanu perspektivu, destabilizirati ozbiljne narative, propitivati autoritete i demistificirati i razgraditi ono što se uzima zdravo za gotovo. Humorom se stvari iskoše jer više nisu ono što smo mislili da jesu, počinjemo ih gledati drugačije, možda dublje, a možda s manje straha.

Duchamp je svojim radom Fontana istaknuo da je umjetnost ponekad više pitanje konteksta i odluke nego same izvedbe. Koliko je danas taj koncept relevantan?

Duchamp je sa svojim pisoarom – koji btw nije njegov, nego ga je prisvojio – poput skretničara, preusmjerio kompoziciju na kolosijek na kojem nije nikada bila, da se tako željezničarski izrazim. Sam je govorio da je preselio umjetnost iz fizičkog u carstvo intelekta. Našeg skretničara neki smatraju genijem, a neki tvrde da je skrenuo umjetnost u pogrešnom smjeru. U svakom slučaju, pisoar mu je donio titulu oca konceptualne umjetnosti. Svi avangardni pokreti nakon njega, koji su, poput religija, propovijedali svoje umjetničke istine i pisali svoje manifeste i parole – minimalisti, body artisti, performeri, instalateri, arte poveristi, itd., pa nadalje; svi oni koji koriste netradicionalne umjetničke materijale, oni koji dokidaju granice između teorije i umjetničke prakse, skretničarova su djeca: posljedica Duchamp-frankenstajnovske transformacije umjetnosti. Očito je da je njegov koncept relevantan i živ danas, a bit će, po mom mišljenju, relevantan zauvijek. Ili bar do nekog armagedonskog reseta.

Kao osnivač i voditelj galerije Poola, imate priliku ne samo izlagati vlastite radove već i predstavljati druge umjetnike. Je li vam ta uloga kustosa promijenila pogled na umjetnost, natjerala vas na preispitivanje vlastitog rada? Kako doživljavate razliku između stvaranja i biranja?

Vođenje galerije i moja vlastita produkcija nemaju nikakvih dodirnih točaka. A sebe ne bih baš nazvao kustosom. Rijetko umjetnicima koji izlažu u Pooli pišem kataloške tekstove. Radove obično odabiremo zajedno. Posljednjih godina surađujem sa Mladenom Lučićem i Feđom Gavrilovićem, koji kuriraju pojedine izložbe. Ponekad umjetnici dovedu kustosa koji im napiše tekst i otvori izložbu, pa je primjerice Buntak doveo Marcijuša, a upravo posljednju izložbu, Marte Katavić i Franke Vrljić, otvorila je kustosica Leila Topić, koja je i napisala kataloški tekst. Vodim javne razgovore s umjetnicima te otvaram izložbe. Voditi galeriju prilično mi je stresno i uzima mi puno vremena, pošto sam one man bend. Što se izbora umjetnika tiče, jednom godišnje radimo s mladim i neafirmiranim autorima, dva termina su rezervirana za vanjske kustose u koje imam neograničeno povjerenje i ne petljam im se previše u izbor. Jedna je izložba rezervirana za neku svjetsku facu; prošle godine to je bila izložba Olega Kulika u suradnji s Mariborskom Kiblom, itd. itd.

U vremenu kada se digitalna umjetnost sve više probija u galerijske prostore, a virtualne izložbe postaju gotovo standard, što mislite o budućnosti klasičnog slikarstva? Hoće li platno i kist opstati kao temeljni medij izražavanja, ili će se vizualna umjetnost nepovratno preseliti u digitalni svijet?

Postoji jedna teorija koja pretpostavlja da smo mi u nekoj vrsti simulacije. Informacijska fizika sugerira da temeljni elementi naše fizičke stvarnosti nisu prostor-vrijeme i materija, nego da je to informacija, iz kojih onda proizlazi naše doživljavanje pojavnog svijeta. Daljnje razvijanje te pretpostavke dovodi do mogućnosti da je cijeli naš svemir zapravo sastavljen od informacija i njihove zapletenosti, odnosno, uzročno-posljedičnih odnosa, odnosno da je svemir – kompjuterska simulacija. Upravo o tome govori jedna od mojih recentnih slika pod nazivom 'Universe Is Actually Not Real'. Dokaz te hipoteze o simulaciji dolazi iz kvantne mehanike. Da priroda nije 'stvarna' sugerira to što čestice u određenim stanjima na određenim lokacijama ne izgledaju kao da postoje, osim ako ih stvarno ne promatramo ili mjerimo. Umjesto toga, one su istovremeno u mješavini različitih stanja. Slično tome, virtualna stvarnost treba promatrača (programera) da bi se nešto dogodilo. Po mojoj logici, ljudska vrsta vjerojatno pokušava stvoriti simulaciju simulacije u svrhu besmrtnosti. Možda će se generacije iz budućnosti preseliti u digitalni prostor, gdje nema bolesti, nema smrti, nema frke.

Vaše slike često problematiziraju identitet – osobni, kolektivni, pa čak i identitet samog djela. Koliko je to povezano s vašim vlastitim preispitivanjem kao umjetnika? Što za vas znači 'pobjeći od poznatoga sebe'? Može li umjetnik ikada pobjeći od vlastitog nasljeđa, ili se ono uvijek, na neki način, provlači kroz svaki potez kista?

O bijegu od sebe već sam nešto rekao kad sam ranije govorio o zapinjanju. Bijeg od poznatog sebe znači ne zapasti u vlastite formule, ne ponavljati neprestano ono što sigurno znaš da funkcionira. Bijeg je rizik, jer možeš zalutati i fulati. U čoporu si sigurniji, sigurna zona je ugodna ali ako želiš dalje moraš se baciti u nepoznato. Možda sufijska poslovica: 'Ako pogodiš cilj, promašio si sve ostalo' dobro opisuje tu parabolu. Erich Fromm ga zove bjekstvom od slobode, a Carlos Castaneda zajebati orla.