'Šlager', posljednji film produktivnog Nevija Marasovića danas stiže u hrvatska kina. Film je priča o dvoje ljudi srednjih godina, bivšim ljubavnicima koji se nalaze nakon mnogo godina. Radeći zajedno na scenariju za novi film, Sara i Niko suočavaju se s bolnom prošlošću i propalom vezom. Scenarij je to koji je prošla većina ljudi srednjih godina, a za ovaj su film u pisanju istoga pomogli naši glumci Lana Barić i Janko Popović Volarić. Osim uobičajenih pitanja, onih koja se postavljaju uoči premijere filma, zanimalo nas je kakva je bila međuigra njih troje prilikom pisanja scenarija, koliko redatelj duguje svom slavnom kolegi Richardu Linklateru, što je potrebno učiniti da se domaći gledatelji konačno vrate u kina i kako Marasović gleda na nedavno proglašenu renesansu hrvatskog filma.

Ovog tjedna u naša kina stiže 'Šlager', vaš posljednji film. Možete li ga ukratko predstaviti?

Kada smo prijavljivali 'Šlager' na jedan natječaj, tražili su nas da u prijavnici opišemo film u jednoj rečenici. Odmah sam rekao da je po meni najtočniji opis 'Šlagera': 'Mala misao o ljubavi'. Jer to je stvarno film o ljubavi u onom najširem smislu, ljubavi koju smo u životu svi barem jednom iskusili. Naime, svi imamo onu jednu osobu iz prošlosti za koju se pitamo: 'Što bi bilo da je bilo? Što bi bilo da sada dobijemo novu priliku? Sada kada smo zreliji, pametniji i možemo greške sagledati s odmakom?' Dakle 'Šlager' je film o ljubavi koja nam u srcu još traje, iako je jasno da joj je odavno došao kraj. O dva bivša ljubavna partnera koja se nalaze cijelo desetljeće kasnije. Okej, znam da ovo zvuči malo depresivno, ali zapravo se radi o filmu koji je više komedija nego drama. I poruka je da je okej pustiti stvari, okej je nekad biti nostalgičan, okej je zaje****, jer to je život. Sve teče, sve se mijenja i sve ide u nekom smjeru koji ne možemo predvidjeti. I to je okej, život je uzbudljiv!

Koliko ste autobiografskih elemenata unijeli u ovu priču?

Pa, zapravo ne mnogo, gotovo ništa. Možda samo to što su glavni likovi Sara i Niko oboje redatelji. Znam da ako staviš da je glavni lik redatelj tvojih godina da ljudi vuku paralele i tu sam si sam kriv, ali kad već pitate, ovdje se radi o potpunoj fikciji. Ljudi su se pitali iste stvari i za duhovni prednastavak 'Šlagera' 'Vis-A-Vis' iz 2013. godine. I tamo je glavni lik bio redatelj koji naoko ima elemente mog života. Ali to isto nije bilo ništa duboko, intimno ili bitno. Naravno, u 'Šlageru' postoji taj element generalne inspiracije životom, a to je ovaj dio o ljubavi i minulim vezama koje smo svi prošli. Tu smo crpili inspiraciju iz vlastitog života u apsolutno najširem i najgeralnijem smislu a likovi i njihova pozadina su opet izmišljeni. U svakom slučaju, meni je čak i zabavno da ljudi teoretiziraju što je stvarnost a što fikcija. Poanta filmova nije samo da ih ljudi gledaju, nego da i pričaju o njima!

Scenarij potpisujete zajednički s glumcima Lanom Barić i Jankom Popovićem Volarićem, koji su ujedno iznijeli uloge. Kakva je bila vaša međuigra?

To je doista bilo divno iskustvo. Lana, Janko i ja smo ulazili jako duboko u život i pozadinu njihovih likova, sve u cilju kako bi oni djelovali što više realistično. Netko od gledatelja je primjetio da mu ovaj film djeluje kao neki dokumentarac, jer likovi razgovaraju kao da je netko snimao stvarnost, ali opet izgleda kao igrani film, pa joj nije bilo jasno kako smo to postigli. Tu se radi baš o tim opsežnim pripremama pomoću kojih su Lana i Janko obukli kožu svojih likova do grla, mogli bismo čak reći da su postali svoji likovi. Nakon tog rada na likovima, za potrebe glumačkih vježbi i glumačkih proba zatvorili smo se na pet dana u moju vikendicu u Gorskom kotaru, gdje je zapravo nastala okosnica filma. A sve ostalo je naša mala tajna!

Kritičari su 'Šlager' usporedili sa slavnom trilogijom Richarda Linklatera. U kojoj vas je mjeri inspirirao spomenuti redatelj?

Istina, 'Šlager' je sličan trilogiji Richarda Linklatera jer se bavi muško-ženskim ljubavnim odnosima u raznim fazama. Ne bježim od usporedbe, pogotovo što sam gledao samo prvi film iz trilogije, pa se nisam inspiracijom naslanjao na nju. Zapravo je moja glavna inspiracija bila 'Prizori iz bračnog života' Ingmara Bergmana. Ne! Zapravo, sve je krenulo kada sam gledao HBO-ovu miniseriju 'Prizori iz bračnog života' s Jessicom Chastain i Oscarom Isaacom u glavnim ulogama. Oni su me se glumački jako dojmili i pomislio sam da bih volio napraviti film o tako precizno i realistično prikazanim muško-ženskim odnosima. Onda sam naravno ponovio i Bergmanove 'Prizore' i tako je nastala ideja za film. Još jedna inspiracija je bila Jankov i moj prvi zajednički film 'Vis-A-Vis', jer godinama želimo snimiti njegov stilski nastavak. Tko je pogledao 'Vis-A-Vis', primjetit će da 'Šlager” njegov brat!

Koje biste osjećaje htjeli da gledatelji ponesu sa sobom po izlasku s projekcije?

Prošli smo već nekoliko premijera i ljudi uvijek izlaze iz kina nasmijani, razdragani i puni pozitivnih misli o životu. Jer kako rekoh, ovo nije depresivan film već upravo suprotno - on pokazuje da nisi pogriješio i da je sve baš kako treba biti.

Film ne traje dugo, tek 72 minute. Koliki je izazov bio skratiti snimljeni materijal do te mjere?

Pošto sam film sam i montirao, u samom procesu snimanja sam donosio neke odluke koje se vežu za montažu i trajanje. Naime, oduvijek je bila ideja da film traje između 70 i 75 minuta. Osobno ne volim filmove koji traju previše dugo niti smatram da svaka tema izdržava trajanje od npr. dva sata. Ova priča i ovaj film su stvoreni za taj okvir od sedamdeset i kusur minuta. I u njemu smo rekli smo sve što smo htjeli reći i sve više bi bilo ponavljanje!

Pomalo nezahvalan posao za sve uključene predstavljanje je domaćih filmova, jer znamo da nemaju zavidnu gledanost u našim kinima. Što treba napraviti da se stav domaćih gledatelja promijeni?

Mislim da moramo imati još više 'komercijalnijih' filmova koje će ljude zabaviti, nasmijati, i na kraju krajeva, dovesti u kina. Festivalski filmovi su naravno bitni i podižu razinu kulture, ali svakako se ne smije zanemariti ni taj komercijalniji filmski žanr. Što se tiče samih kina, ona nažalost gube publiku još od vremena prije covida i to zapravo nema toliko veze s Hrvatskom, već je to svjetski trend. Svi su danas navikli na streaming servise i svi doma imaju gigantske televizore, kućna kina, laptope i ekrane mobitela. Navike gledanja se mijenjaju pod utjecajem novih tehnologija i tu mi nažalost ne možemo ništa.

Uspjesi Nebojše Slijepčevića i Igora Bezinovića neke su potaknuli da proglase renesansu domaćeg filma. Kako gledate na to?

Uspjesi Nebojše i Igora su za svaku pohvalu, svi smo ponosni na njih i to je super ne samo za njih nego i za cijelu hrvatsku kinematografiju. Jer to bi se trebalo pozitivno odraziti na reputaciju hrvatskog filma u cijeloj Europi, pa i šire.

Nekad čudo od djeteta, danas ste etablirani redatelj srednje generacije koji je zagazio u peto desetljeće života. Kako vam se iz ove perspektive čini minuli rad?

Sve ako sam nešto i zeznuo, ne bih ništa mijenjao. Baš kako sam to rekao i za 'Šlager', mislim da je sve u životu kako treba biti i sve ima svoj razlog. Imao sam tu privilegiju da u svojim dvadesetim i tridesetim snimam filmove, putujem okolo, družim se sa zanimljivim ljudima i uživam u svom poslu. I možda sam usput i napravio nešto što je nekoga razveselilo, barem sat i nešto. To je već dovoljno. Ja sam svakako zahvalan za sve lijepe stvari koje mi je život pružio! A ružne su tu da nas nešto nauče.

Što je sljedeće za vas?

Trenutno putujem s Lanom Barić i Jankom Popovićem Volarićem po Hrvatskoj sa 'Šlagerom”, nakon toga snimam kulinarski putopis sa Davidom Skokom, a po ljeti jednu dramsku seriju van Hrvatske, čiji sam i koautor. Krajem godine bih trebao snimati novi film kojeg pripremam već godinama, radi se o zabavnoj božićnoj komediji s Lanom Barić u naslovnoj ulozi. Taj film radim sa publikom na umu, i želja mi je da se ljudi zabave i nasmiju.