Kristijan Milić posebna je vrsta hrvatskog filmskog redatelja. Njegovi dugometražni filmovi, a dosad ih je bilo četiri, odlikuju se velikim razumijevanjem žanra, puni su nasilja, rekli bismo 'muški' filmovi, u tradiciji velikana poput Sama Peckinpaha ili Waltera Hilla. Takav imidž Milić njeguje i u privatnom životu, nerijetko zaogrnut spitkom i vječno s cigaretom u ustima. S Milićem smo se našli u njegovu trešnjevačkom laboratoriju povodom kinopremijere novog filma 'Božji gnjev', bosanske noir priče u doba zadnjeg rata, treće ekranizacije romana uglednog bosanskohercegovačkog književnika Josipa Mlakića, s kojim je nedavno razgovarala naša Gloria Lujanović.

Nakon što smo ispratili fotografa razgovor je mogao krenuti - u oblaku dima i podno fotografije pokojnog Roberta Roklicera, Milićeva prijatelja i suradnika, poprilično smo se opustili i obavili nešto drugačiji intervju. Dotaknuli smo se mnogih tema, od nezaobilaznog uspjeha Nebojše Slijepčevića do stanja svjetske žanrovske kinematografije.

Mislim da moramo krenuti s uspjehom Nebojše Slijepčevića, nevjerojatnim za hrvatski film. Što mislite, hoće li se nešto promijeniti ili će sve ostati isto?

Misliš ako dobije Oscara?

Da, da. To se događa jednom u sto godina, koliko vidim.

Zadnji Oscar dobio je Dušan Vukotić za 'Surogat' još davne 1962. godine. Teško mi je reći... Bilo je naših uspjeha izvan Hrvatske - Matanić u Cannesu, Sviličić u Veneciji...

Vidim da su svi ponosni. Na presici u HAVC-u ekipa filma grlila se s ministricom, a o filmskoj zajednici se pričalo kao o nečemu idealnom. Kako vi to vidite? Nekako ste po strani.

Nisam ja toliko po strani, ali možda nisam toliki optimist. Dugo se bavim tim poslom pa znam kako to ide. Možemo se nadati da će biti bolje i sjajno je to da se naši filmovi promoviraju vani. To je sigurno dobro za sve hrvatske filmaše. Primjerice, kad je '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana' dobio Zlatnu palmu 2007. godine, to je diglo cijelu rumunjsku kinematografiju. S druge strane velik broj filmova nakon toga kao da je slijedio sličan stil, čak su i neki naši redatelji to probali...

Napraviti rumunjski film?

Da, baš to. Neki i danas to pokušavaju.

Prijeđimo na vaš film 'Božji gnjev', ipak je to povod intervjua. To je noir priča i odvija se u Srednjoj Bosni, u redovima HVO-a. Kako ste došli na ideju da snimite taj film?

Jednostavno. Mlakić je napisao knjigu, koja je dobila nagradu u žanru kriminalističkog romana, još davne 2014. godine. Tada smo pripremali 'Mrtve ribe', moj drugi film po njegovoj knjizi. Kako on prvo napiše scenarij koji onda iskoristi kao neku vrstu skice za knjigu, njegov proces adaptacije u stvari ide obrnutim redom. Uglavnom, dao mi ga je na čitanje, a meni se odmah svidio, bio mi je zanimljiv i intrigantan. Prva scena u originalnom scenariju upravo je ona koja je završila na plakatu, kad Ilija ulazi u prostoriju s devet leševa i ugleda brata među njima. Odličan uvod u priču.

Ovo vam je treća suradnja s Mlakićem.

Prva je bila na 'Živima i mrtvima', druga na 'Mrtvim ribama'. U međuvremenu smo snimili i 'Broj 55', koji je napisao Ivan Pavličić, a on je pak bio dramaturg i na 'Živima i mrtvima' i na 'Božjem gnjevu'.

Što vas toliko privlači kod njegovog djela?

Osim što je izvrstan pisac, Josip je privatno odličan čovjek pa je svaka suradnja s njim vrhunsko iskustvo. Često sam prilagođavao njegove scenarije u suradnji ili s Pavličićem ili s pokojnim Robertom Roklicerom. Recimo, kraj ovog filma je potpuno drugačiji nego u knjizi, no on je bez problema blagoslovio sve promjene jer mu je ideja bila dobra. U 'Mrtvim ribama' imali smo primjere kompletnih promjena scenarija, što zbog proračuna, što zbog logističkih problema. Originalno smo trebali imati scenu sa živim medvjedima i djecom, ali smo shvatili da to ni u kojem slučaju nećemo moći snimiti, pa smo smislili svojevrstan igrokaz u kojem se lik oblači u kostim medvjeda i plaši djecu. Nismo baš bili sigurni da smo na pravom putu, no njemu se taj gotovo paradoksalan prijedlog toliko svidio da je čak sam odlučio napisati novu verziju scene.

Dali ste mu i cameo ulogu u novom filmu.

Da, ovo je, koliko ja znam, njegovo prvo pojavljivanje na filmu. Trebao mi je netko poput Jeana Renoa iz 'Nikite', čistač. Onda mi je pao na pamet i Scorsesejev 'Casino', u sceni kad se šefovi rješavaju svih povezanih. To u filmu rade neki stariji ljudi i, kako sam kasnije saznao, originalni mafijaši. Trebao mi je čovjek za sve sisteme, malo stariji, pognuta hoda, kao da ga život nije mazio.

Lice ubojice!

Da. Iako je on privatno sve samo ne to.

A to što ste filmski često u Bosni...

Bosna je zbog radnje, a Hercegovina zbog logistike, jer je Slaven Knezović iz Mostara. 'Božji gnjev' je prvi film po Mlakiću koji nismo snimali u Bosni, nego u Lici. Bila je pandemija pa se nije moglo preko granice. Tražili smo nešto slično, što smo našli s naše strane Plješivice, kuće su vrlo slične, kao i krajolik.

Što vam je bilo najteže napraviti u ovom filmu?

Jedini problem je bio što imali malo novca pa smo ovisili o sreći, no s druge strane nam se poklopilo da nam svi vremenski uvjeti igraju. Sunce - super! Kiša - odlično! Snijeg - još bolje! U 'Broju 55' se većina radnje odvijala unutar jednog dana, pa bi nas vrijeme ubijalo. No ako netko ide iz Mostara u Uskoplje, može proći kroz sve vremenske uvjete, pa nam je u ovom filmu svaka promjena išla na ruku. A našli smo i vrhunske lokacije u koje nismo morali previše ulagati.

Velika je pažnja posvećena detaljima. Primjerice, pije se Kupreško pivo, puše se cigarete Croatia.

Cigarete Croatia su simbolika tog vremena i zanosa. Kupreško pivo izmišljeno je da ne bismo imali problema s pivovarama. Marlboro puše oni bliži višim rangovima.

A Armija BiH ima najgore cigarete.

U 'Živima i mrtvima' imali smo sličnu situaciju, a bosanski rekviziteri su nam pričali da su u najgorim vremenima morali raditi kutije od novinskog papira, pa su nam takve i pripremili za snimanje. Taj detalj su primijetili samo oni koji su to doživjeli.

Jergović je pisao o tome u 'Sarajevskom Marlboru'.

Tako je. Ali u ovom filmu puše donirane turske cigarete, što je bitno i zbog radnje, detektivski detalj. Kao i američke vojne čizme koje nemaju svi vojnici.

Pamtite li neku priču sa snimanja?

Sve je išlo glatko, samo je bilo jako hladno. Kad smo se vratili u Zagreb, pola ekipe je dobilo covid, pa na kraju i ja. Tako je ekipa neke kadrove morala snimiti bez mene prema pripremljenom storyboardu. Asistenti su mi slali snimke, a ja sam koordinirao iz svog ureda.

U filmu se pojavilo mnogo glumaca. Kako ste izabrali ove glavne? Meni nisu poznati.

Upoznao sam Ivu Krešića radeći na 'Mrtvim ribama', gdje je imao malu, ali značajnu ulogu. Svidjelo mi se kako glumi i svidjela mi se čitava njegova pojava. Do njega sam došao preko Marka Cindrića, a oni tamo imaju i zajedničku potpuno improviziranu scenu. Bilo mi je vrlo lagano napraviti tandem od njih dvojice. Krešić je doslovno na svojim plećima iznio film, a Cindrić je sam pripremio svoj lik, dodao ožiljak, šepanje i tikove. Išao je logikom da se njegovom liku moralo nešto dogoditi da ga gurnu u pozadinu. Lako je režirati kad imaš takve suradnike. Tko ti je još nepoznat?

A ne znam sad.

Većinu ženskih likova odigrale su mlade glumice Martina Mandek, Anđela Kusić i Vini Jurčić. Prigovaraju mi često da nema ženskih likova u mojim filmovima pa smo neke muške likove iz scenarija pretvorili u ženske da malo uljepšamo sliku. No ima tu i jako poznatih glumaca: Dragan Despot, Mladen Vulić, Dejan Aćimović, Vinko Kraljević, pa Knezović, Prga, Mijo Jurišić. To su već glumačke legende.

Da, da.

Onaj što glumi ustašu, Dragan Šuvak, on je možda tebi nepoznat, ali on mi je glumio u 'Živima i mrtvima', gdje je bio partizan.

Igrao je i za Barcu i za Real?

Tako je. To je isti glumac. A Ljubomir Jurković, koji ovdje glumi njegovog tjelohranitelja, bio je ustaša koji mu je pucao u glavu u 'Živima i mrtvima'.

A kakva su vam očekivanja od filma kad krene u kina?

Teško mi je predvidjeti, naša publika je generalno skeptična prema hrvatskom filmu, ali se uvijek možeš nadati. Možda im se svidi što je to žanrovski film.

Mislim, ne radite filmove za festivale, nego da ljudi dođu u kino.

Meni je to jako bitno, ali ne mogu na to previše utjecati. Film se treba dobro i pravovremeno reklamirati, a mi obično potrošimo sva sredstva već na snimanju.

Kad smo kod žanra, što se može napraviti da ljudi prihvate takve naše filmove?

Trebalo bi ih biti više, teško je kad se pojavi jedan takav u 10 godina. Publika se mijenja, dolaze nove generacije, Amerikanci bi već radili remakeove ili rebootove nakon toliko vremena.

Kako ste se zakačili za žanrovski film?

Još sam bio klinac kad sam otkrio Hitchcocka, Peckinpaha, Hilla i Carpentera. Ipak, najviše me filmu privukao Scorsesejev 'Taksist', nešto malo ipak šire od žanra. Ima sve žanrovske elemente, ali ga ne možeš strpati olako u ladicu. Ima sve to oružje, priprema neko sranje... On je u biti antijunak, ali svi navijamo za njega. Ili barem ja, ne znam kako drugi. U osnovi je priča o PTSP-u, poput prvog 'Ramba' (First Blood), koji je čisti žanr, ali isto teški masterpiece.

Čini mi se da sve filmove koje ste nabrojili, pa i vaš zadnji, veže jedna stvar - osveta.

Ima i toga. Ako se sjećaš filma 'Get Carter', u njemu Michael Caine isto osvećuje brata. Uvijek mi je motiv osvete bio zanimljiv. U biti se i 'Taksist' i 'Rambo', pa i 'Prljavi Harry' mogu tako protumačiti. Samo što privatnu osvetu zamjenjuje svojevrsna borba protiv sistema.

Vi niste osvetoljubivi?

Kako kad.

Da biste preživjeli, morate raditi i one stvari koje vam nisu toliko privlačne, mislim na sapunice. To je žrvanj.

Opet je to moj posao, rad s ekipom i glumcima. Nije zadovoljstvo kao film, ali nije ni sramota. Neki ljudi iz struke gledaju posprdno na to, a to je sasvim solidan posao, vježba i iskustvo i može se puno toga naučiti. S druge strane zna biti jako komplicirano, brzina, stres... Rad od 12 sati je opako naporan kad nije povremen kao na filmu. Nekim ljudima je to previše. No mi koji ustrajemo smo poput zaposlenika u mrtvačnici, prvi leš ti je grozan, a nakon 20 godina i nije tako strašan. Na sve se čovjek navikne.

Što mislite, koliko ćete izdržati u tom ritmu?

Zasad mi je dobro. Više volim raditi nego sjediti doma. Nisam jedan od onih kojima je to prenaporno. Kao dugogodišnji scenski tehničar, set mi je prirodno stanište, samo sam zamijenio funkciju. Znali smo raditi po dva-tri dana u komadu, jedan posao danju, drugi noću. Mnogi ljudi ne znaju da su se reklame znale snimati po 24 sata u komadu. U usporedbi, ovo i nije tako strašno.

A da imate neograničen budžet, kakav biste film voljeli snimiti?

Svašta bih volio. Volio bih svakako snimiti film strave, još koji ratni, neki tvrdi krimić... Bilo bi ustvari dovoljno da je proračun dostatan, ne mora nužno biti holivudski. Ne razmišljamo tako raskošno. Skoro da nemamo pravu viziju kako je to kad možeš snimiti sve što si i kako zamislio. Ovo mi je bio prvi film za koji sam uopće uspio snimiti sve kadrove koje sam htio ili trebao.

Što gledate u posljednje vrijeme, što vam se posebno sviđa?

Sviđa mi se Robert Eggers, sve njegove filmove sam pogledao, pa recimo S. Craig Zahler, njegovi 'Bone Tomahawk' i 'Dragged Across Concrete' bili su mi pravo otkriće. Sve je to pomalo old school, valjda sam i ja malo zapeo u prošlosti. Još uvijek najradije pratim staru gardu poput Scorsesea ili Ridleyja Scotta. Legendarni i neponovljivi David Lynch nas je nažalost napustio. Pravo je čudo da Clint Eastwood i dalje radi. Ne stignem sve pratiti, ali pogledam većinu onoga što dođe kod nas u kina. Eggersa sam tek kasnije ulovio. Što je tebi dobro?

Evo, 'Anora' me oduševila, ali loša nam je situacija s kinima.

Da, ja sam se zato navukao na Tuškanac, pogotovo na redateljske cikluse. Problem je što neki od najboljih filmova više ne idu toliko u kina, nego izađu direktno na streaming servisima.