Zagreb krajem prosinca nešto je zanimljivije mjesto no inače, barem ako govorimo o pojačanoj cirkulaciji naših umjetnika koji su sreću potražili vani. Jedan od njih je i Stipan Tadić, slikar koji se prije nekoliko godina preselio u New York, kamo se otisnuo na studij pri Sveučilištu Columbia. Ono što je trebalo trajati dvije godine značajno se produljilo, s obzirom na to da se umjetnik prilično dobro snašao u Velikoj Jabuci. Nakon što smo se susreli na istom tulumu, zaključili smo da je njegov boravak ovdje sjajna prilika za razgovor, a Tadić nam je u tu svrhu otvorio vrata svog zagrebačkog doma. Uz čaj i soundtrack grupe Cowboy Junkies popričali smo o umjetničkoj teoriji i praksi, razlikama između Europe i SAD-a te njegovim planovima.

Kako ste završili u svijetu slikarstva, odnosno kako ste počeli slikati?

Mislim da to nisam ja odlučio, nego da su to bili moji roditelji, zato što su me gledali kako crtam. Cijelo vrijeme bio sam takav, još od djetinjstva sam crtao. Uvijek sam bio u toj poziciji, i Austriji i u Zagrebu. Nikad nisam volio nogomet ni slične stvari. Družio sam se s ljudima koji bi završili u nekom bendu - alternativac od rođenja!

Promatrač?

Da. Nije me bilo sram što ne igram nogomet, bio sam siguran u svoju alternativu. Veoma rano počeo sam izlaziti u Močvaru, bez sumnje. Kad sam čuo punk glazbu, znao sam da je to moja glazba. Tako je i u umjetnosti, uvijek sam bio u tom điru. Šminkerska brija - kako je volim zvati - nikad mi nije bila bliska.

Niste čak ni probali da vidite jeste li u krivu?

Ne mogu spadati tamo, nijedan posto mene. Zato mi je teško u New Yorku, to je šminkerski grad, financijsko središte. Tamo su svi šminkeri, čak i alternativci. Ono što je nekad bilo važno u kvartovima, naprimjer CBGB ili slični klubovi, toga više nema. Furaju se na taj duh, ali to nije to. Znamo svi za vintage dućane u kojima zmazana odjeća košta više od čiste, nove. Ja sam uvijek bio zmazan i osjećam se kao da me ta moda oponaša.

U jednom ste intervjuu rekli da ste godinama usavršavali praksu i da ste u SAD otišli ne biste li usavršili teoriju.

Imao sam dosta prakse u Zagrebu, čitav umjetnički život sam posložio, ali sam shvatio da mi fali nešto poput Filozofskog fakulteta, odnosno humanistika. Trudio sam se čitati i nadoknaditi ono što nisam imao na Akademiji, no nisam mogao sam, trebala mi je sistematizacija. Shvatio sam da mi je za to najbolje vratiti se studiranju, htio sam doktorat. Ipak, učinilo mi se da nisam spreman za to, nego da je bolje otići na MA, gdje mogu iskoristiti multidisciplinarnost takvih studija vani. Likovna umjetnost bila mi je ulaznica za to, mogao sam studirati svašta, cijeli kampus bio mi je dostupan. Studirao sam filozofiju, povijest umjetnosti, sociologiju i povijest. Trebalo mi je to, trebalo je sjesti i odraditi 15 kolegija iz stvari koje me zanimaju. Bilo mi je super, treba mi to. Da biste bili umjetnik, potrebna je usustavljena bibliografija. Ne možeš samo nasumice pročitati Platonovu 'Državu', treba imati smisla. Napravio sam mrežu na temelju koje mi se gradi daljnji opus. To nisam imao ovdje. Umjetnosti treba pristupati kao znanosti, mislim, čim izađeš iz ateljea.

Je li vas koji od kolegija posebno pogodio?

Super mi je bila urbana sociologija. Učili smo o Chicagu, od dizajna grada do segregacije i rasizma. Shvatio sam da će to biti temelj mog daljnjeg rada. Možda će to sociolozima zvučati smiješno, ali meni su ti klasici bili svježe informacije. Već sam to bio napipao u svom radu, dosta sam se bavio urbanim krajolicima, no bio sam kao slijepac. Slušao sam i grčku filozofiju, bavio se epistemologijom, a diskusije između raznih filozofskih škola su kao da čitaš poeziju. Za mene su to umjetnička djela. Također sam išao na povijest svjetskog komunizma, od Lenjina do Kube, Čilea i Kine. Bilo je jako zanimljivo!

Paralelno ste ponijeli i praksu, što je, koliko shvaćam, ispalo prilično uspješno.

Je, je. Nisam točno znao što radim, samo sam slikao. Dobio sam dvije godine slobodnih ruku, sve stipendije, mogao sam raditi što hoću. Išao sam na predavanja, a ostalo vrijeme bio sam u ateljeu. Umrežavao sam se, dobio dosta feedbacka od kolega. Zbog rasne problematike zapravo ne možeš raditi sve, što mi je odgovaralo. Društvo je toliko kompleksno, svi stilovi i vizualni jezici su tamo. Ne možeš raditi neke afričke stvari, u neku ruku to ti je zabranjeno, moraš se opravdati kao europski bijelac. To me prisililo da nađem svoj stil i jezik. Pronašao sam ga u slikanju Sigeta, vratio se na početak. Zanimalo me kako će oni reagirati na to, a najviše su reagirali Kinezi, ljudi odrasli na betonu. Čak i specifične stvari prolaze, uvijek ima nekoga tko će ih shvatiti. Ne mora se zamagljivati i mistificirati.

Dakle ne treba težiti univerzalnim stvarima?

Premda to je moj stav, mogao bih braniti i obrnuto. Mislim da je dobro ići bliže sebi, a ako ideš u univerzalno, postoji opasnost da upadneš u propovijed o moralu. Pomoću specifičnosti dolaziš do mikrouniverzalnog.

Kako vas je prihvatilo tamošnje tržište?

Dobro me prihvatilo. Kad je krenuo covid, krenuo sam slikati prazni New York. Na prvoj izložbi sve se prodalo, vrh! Druga galerija koja me uzela htjela je još toga, a ja sam tražio načine izvesti to bez previše ponavljanja. New York je zahvalan kao motiv, super je za slikanje, ljudi ga obožavaju i još živim tamo. Na neki način sam se uklopio u njihovo društvo, došao sam do toga da prestanem pričati samo o sebi. Došao sam do toga da pričam o stvarima koje mi nisu bliske, što je izazov. Međutim bitno je zadržati svoju perspektivu i naglašavati je, biti je svjestan u odnosu na njih. Zrcališ svijet u kojem si, ali istovremeno gledaš u sebe. To sam naučio na satovima filozofije, da je to tema, sukob vanjskog i unutarnjeg svijeta. Na takvim se temama može puno kontemplirati, praktički graditi cijeli opus.

Kako vam iz te perspektive izgledaju vaši prethodni radovi?

Bio sam jako doslovan, radovi su tematski veoma opisni, jasna je komunikacija. U New Yorku je stvar postala apstraktnija. Volio bih se opet vratiti na svoj teren i vidjeti kako će izgledati stvari koje su mi važne. Tamo polaziš od neke distance, možda sam oprezniji. U svakom slučaju, mislim da mi je teorijska nadogradnja sjajno sjela. Počeo sam obične stvari doživljavati puno dublje, neke bezvezne trenutke. Mislim da mi je trebalo da prvo odradim praksu, a teorija mi je bila užasno odbojna u početku.

Kod mene je obrnuto, tek tražim neki način praktičnog izraza, zasad je to samo teorija.

Ako kreneš s teorijom, imaš problem s tim što su tvoji radovi puno lošiji od onoga o čemu čitaš, trebaš puno čekati da dođeš do nivoa na kojem nisi dijete – krećeš na dječjoj razini. Ja ne bih to uspio, ali neki mogu.

A kako izgleda naše društvo iz središta svijeta? Jeste li dobili neke nove uvide?

Naprimjer, neki članovi Ramonesa su Poljaci i Mađari, potomci doseljenika iz istočne Europe. Jako puno popularnih Amerikanaca su imigranti s tog područja. Velik dio židovskog humora zapravo je istočnoeuropski humor. Spadamo u tu priču, slavenska brija, mislim da visoko kotiramo. Znaju da s ovih prostora dolazi puno zanimljivih ljudi i ideja. Ne znaju možda gdje je Zagreb na karti, ali dobro su im poznati naš stil i kultura.

Koje referentne točke koristite kad objašnjavate odakle ste?

Pokušavam objasniti da Dubrovnik nije ono odakle sam, da su to masline, Mediteran i tako dalje. Kažem da je Zagreb lagani početak istočne Europe, ali da je i dalje bečka škola. Volim potencirati svoj istočnoeuropski background, što je možda autoegzotizacija, no meni je smiješno. Mislim da nas gledaju kao vrlo direktne u komunikaciji, ljude bez osmijeha, vole naš humor i zovu ga dry humour. Mi smo ozbiljna ekipa, opće znanje nam je na visokom nivou. Nismo baš za small talk, a njima je to osvježavajuće. Ponašam se kao što bih se ponašao u Hrvatskoj. Ima nešto u tradicionalnim vrijednostima, a oni sve brišu i uvijek kreću ispočetka. Naši ljudi na Zapadu su prilično zanimljivi kad spoje te dvije stvari. Većina su umjetnici, barem ovi koje ja znam. Upoznaš neke Ruse koji su pobjegli od rata i ljude u jako kompliciranim situacijama. Uspijevam balansirati između američke i internacionalne ekipe, nisam zaglavljen u jednoj. U početku sam bio frustriran jer sam bio okružen isključivo Amerikancima, a prilično su karikaturalni, kao likovi iz crtića. Odgovara mi ta multikulturalnost.

Svejedno se ne vidite trajno u tom svijetu.

Da, ne bih volio, primjerice, tamo imati djecu. Volio bih da to bude u Europi, teško je tamo uspostaviti pravi život, nema socijalne sigurnosti. Jasno je da se preko Amerike ljudi lansiraju na međunarodnu scenu, preko Berlina ili Pariza to je puno teže. Ako uspiješ u New Yorku, možeš ići bilo kamo, recimo u Hong Kong ili London. Čini mi se da mi to polako uspijeva, da izlažem po cijelom svijetu i da će uskoro biti svejedno gdje se nalazim. Kod New Yorka volim to što u izlascima stalno upoznaješ nove ljude koji ti mogu biti budući kolege, kustosi, kolekcionari, što te tjera na druženje i socijalizaciju. To bi mi najviše nedostajalo. S druge strane, Hrvatska može biti odlična baza. Računam da imam još desetak godina ovakve karijere. Nakon toga neću biti toliko agilan i elastičan, trebat će mi malo sporiji tempo.

Što nedostaje Zagrebu da postane ugodnije mjesto za umjetnike?

U Zagrebu sam se mučio s ateljeom, ne postoje dobri ateljei. Moraš iznajmiti stan da bi slikao, što je užasno, situacija je kritična. Mislim da je to razlog što se likovna scena ne razvija. Kad bi postojao neki kompleks ateljea, ne mora biti puno, možda 20 ateljea, to bi bilo dovoljno. Toga u New Yorku ima jako puno. Cirkuliraju ljudi, druže se, organiziraju evente, sretniji su. Ovdje sam previše usamljen u tom iznajmljenom stanu na nekakvoj Trešnjevci. Dugo sam bio u Mediki, ali to je bila prevelika partijana za mene, morao sam otići da se organiziram i da postanem ozbiljniji umjetnik. Ljudi svake godine izađu s Akademije, no nemaju gdje raditi. Da možeš iznajmiti atelje za, naprimjer, 200 eura, to bi bilo super. Možda je nova gradska vlast pristupačnija, možda je to rješenje. Čujem da je pokrenuta inicijativa da se naprave ateljei od Klaonice, što bi, po meni, dignulo grad na noge, da budemo kao Leipzig koji ima taj svoj Spinnerei. Stvarno nam je pod hitno potreban prostor za umjetnički rad.