Kada mi je Andrija Škare, urednik u izdavačkoj kući Mozaik knjiga, ljetos najavio da je u pripremi knjiga naslova 'Kut gledanja', zbirka eseja o glazbi kakvu volimo - i to iz pera nepoznatog mi katoličkog svećenika - momentalno sam se oduševio. Uvijek je tako kad saznam za postojanje još jednog člana plemena glazbenih zanesenjaka, pogotovo kad se radi o sekciji predanih slušatelja, sekciji kojoj i sam pripadam. Premda mi je po izlasku knjige, a bilo je to zgusnuto vrijeme Interlibera, Škare nudio da intervju s Petrom Popovićem obavim elektroničkim putem, čovjeka sam htio upoznati uživo.

Prilika se ukazala prošlog tjedna kada je Popović, koji inače živi u Rimu i tamo predaje filozofiju prava, bio na promotivnoj mini-turneji. Tim smo se povodom našli u Booksi, vjerojatno najugodnijem mjestu za razgovor u Zagrebu, kamo je ovaj neobični svećenik maltene dotrčao nakon cjelodnevnog obilaženja redakcija po gradu. Dok su mu se niz čelo slijevale kapljice znoja, prije nego sam uključio diktafon, spontano smo ušli u ćakulu o Nicku Caveu pa je bilo prirodno i službeni dio razgovora otvoriti ovom velikom temom.

Krenimo onda od Cavea. To je izvođač koji je omiljen u Zagrebu. Kakav je njegov odnos prema Bogu?

Zapravo nevjerojatan, zato što je on odgojen u katoličkoj ili anglikanskoj protestantskoj denominaciji u Australiji. I uvijek je govorio da je vjera supostojala u njegovom životu s najluđom mogućom glazbom koju je stvarao - industrial ili post-punk kao The Birthday Party ili rani Nick Cave. Govorio je toliko puta o svojim narkomanskim iskustvima... Puno puta ne bi znao gdje je zaspao, kako se probudio, kako se uopće zove i tako dalje. Kaže da se puno puta probudio, možda van sebe ili mamuran, uhvatio bi Sveto Pismo i počeo čitati, naprimjer Evanđelje po Mateju. ’98. godine, album 'The Boatman's Call'. na kojem je pjesma koja je vjerojatno najslušanija s tog albuma i danas, 'Into My Arms', koja počinje sa rečenicom o tome da ne vjeruje u Boga koji intervenira u ljudske živote. Recimo, obrnuta tvrdnja bi bila temelj kršćanstva. Međutim, kasnije se ta njegova vjera produbila. Vjerojatno je tome kumovala i dvostruka tragedija u kojoj je doživio da su prvo jedan pa drugi sin, tragično preminuli. Samo jedan je ostao živ. To ga je dobro samljelo, po rubovima i u dubini, i to je za njega, kaže, bilo ključno iskustvo općenito, kao čovjeka. Čak je smogao snage sagledati tu tragediju iz nekog pozitivnog kuta. Ne u smislu da je bilo dobro to što se dogodilo, nego da je to na njega, u konačnici, imalo pozitivni učinak. Kaže da je tek sad počeo shvaćati život kad je shvatio što znači trpljenje, a trpljenje i patnja su sastavni dio našeg života, koliko god pokušali pobjeći od toga, jer nas dočeka iza nekog ugla. Čini mi se da mu je ogroman izvor pomoći bila upravo vjera. Kao prvo objavio je album 'Seven Psalms', što je baš straight worship, duhovna glazba - ne bih to očekivao od njega. Zadnji album ima fenomenalne pjesme, recimo 'Conversion', koja govori o obraćenju ili hodu ka vjeri neke osobe, a onda i pjesma 'Joy', o radosti koja je svojstvena kršćanstvu, doživljaju spasenja. I po njegovim The Red Hand Files možemo zaključiti da svake nedjelje ide na liturgijsko slavlje u neku katoličku crkvu u Engleskoj koja je blizu njegove kuće. Eto, to je Nick Cave.

Kad smo već ušli in medias res u temu, da se vratimo nakratko na početak. Pišete već neko vrijeme, nije vam to strano, objavljivali ste. Ali ono što će čitateljima svakako biti najzanimljivije je odakle jedan katolički svećenik u popularnoj glazbi. Kako ste se našli u toj ulozi?

To je možda fenomen na našim prostorima jer nas zbilja nema puno. Tu i tamo otkrijem nekog vjernika, vjernicu ili svećenika koji sluša istu glazbu koju ja, ali isto kao što ljudi koji nemaju veze s vjerom slušaju ovu glazbu, ima ih koliko? 100 u Zagrebu, 50 u Rijeci, 500 u Hrvatskoj, nemam pojma. Ako imaš 1500 svećenika u Hrvatskoj, ima nas možda pet koji slušamo ovakvu muziku i vjerojatno nismo čuli jedan za drugoga. Ne piše nam na čelu koju muziku slušamo. Kad malo rastegneš tu sliku na cijeli svijet, recimo ako uključiš Ameriku, ja sam u Rimu - tamo živim i radim već jedanaestu godinu - imao kontakta s američkim svećenicima, redovnicama i redovnicima, onda je to najnormalnija stvar na svijetu. Oni slušaju indie rock, ponekad hip-hop, a u najgorem slučaju slušaju country. A i to je opet možda neki alternativni country tipa Wilco. To je najnormalnija stvar na svijetu u Americi dok je kod nas u nekim dijelovima Europe to kao nuklearna fizika. Čak su mi neki američki svećenici preporučili neke bendove o kojima ovdje pišem. Recimo, Vampire Weekend, znam svećenika koji je lud za njima. Poznam, recimo, i karmelićanskog svećenika koji je profesor teologije. Nekad je svirao u manje poznatom college rock bendu. Nedavno je uredio, baš je spominjem u uvodu svoje knjige, super knjigu, zove se 'Walk the Line: Rock Music and Christian Imagination' - nešto poput moje knjige ali teološki kompliciranije. Drago mi je da postoji ta knjiga jer je mene ohrabrila da i ja objavim nešto slično.

Što biste rekli - kome je namijenjena knjiga? Koga ste imali na umu kad ste je pisali?

Prije svega bih rekao za ljude koji su daleko od vjere ili se ne bi definirali kao vjernici, a vole glazbu. Zatim, za ljude koji, na primjer, slušaju istu glazbu kao ja i vjernici su, ali njih nema puno u Hrvatskoj, a knjiga je pisana na hrvatskom. Onda možda i za vjernike ili ljude koji su nešto bliže Crkvi, a koji možda baš i ne vole ovakvu glazbu, ali ih zanima kako bi se njihova vjera zrcalila u glazbi, pa ih možda zainteresiram za neke od ovih bendova. Možda je to top-lista mojih imaginarnih čitatelja. Jer najveći broj ljudi koje poznajem da slušaju ovu glazbu u Hrvatskoj su zbilja daleko od Crkve i nisu uopće vjernici, ali se opet negdje nađemo, slušamo iste bendove na koncertima, istu muziku - i to je zanimljivo.

A, je, svakako, slažem se. Meni je uvijek, kad sam prestao ići na mise, koncertno iskustvo bilo nekakav nadomjestak, pogotovo kad se radi o izvođaču čije tekstove sve znam i oko mene postoji još 10, 15, 20 ljudi koji to isto znaju. Kako vi to vidite?

To što si rekao podsjeća me na jednu izjavu Jeffa Tweedya koju isto djelomično prenosim u knjizi, a koji za koncerte kaže da bi Crkva otprilike trebala tako izgledati. To je zajedničarski worship, neki ljudi koji se okupljaju oko iste stvarnosti i sudjeluju u kolektivnom iskustvu koje ima nekakav obredni karakter i ima nekakav release u sebi. Ako netko to dobije na koncertu, to je super. Ja ponekad, možda nesvjesno, pokušavam postići da sakramenti ili liturgije kojima predsjedam dosegnu tu razinu, da dam neki maksimum od sebe, da nastojim involvirati sve koji su tamo. Na koncerte dolaze ljudi koji zbilja vole taj bend, možda više od svega, i pjevaju svaku pjesmu od početka do kraja. Možda smo u nekim crkvama to izgubili. Ti zapravo imaš dio ljudi ispred sebe koji su poluzainteresirani ili odabiru sjediti u zadnjoj klupi, ili smatraju da je to obaveza koju trebaju napraviti jer će se Bog naljutiti ako ne dođu. Ima možda mali postotak involviranog sudjelovanja koji se u teologiji zove aktivna participacija. To je neki ideal koji želimo postići, a to ponekad postoji na koncertima. Međutim, ne doživljavam susret s Bogom na koncertima. Ne tražim toliko to. Jer imam neko mjesto gdje tražim upravo to, gdje dobivam to u punini. Ali zato na koncertima dobivam tu autentičnost i tu neku umjetničku viziju kao pogled na stvarnost, na probleme koje u biti dijelim s tim umjetnikom, koji su problem koji svi imamo: smisao života, smisao smrti, prolaznost mog mjesta u svijetu, neizvjesnost, bolest, starost i tako dalje. Način na koji se oni suočavaju s tim temama kao umjetnici je meni pomoć jer su oni doprli putem umjetnosti do nečega što je meni upitnik. Možda imam teorijsku sliku u glavi, ali je sigurno pomoć kako oni to doživljavaju i suočavaju se s tim.

Nešto za što sam se uhvatio iz vašeg odgovora je ta performerska uloga svećenika. Postoji li neki izvođač koji vas je nadahnuo u vođenju mise?

Ne! Zato što je protagonist liturgije, na kraju krajeva, Bog, odnosno Krist. Tako da ja što sam manje tu, to bolje. Ali što više dam mjesta Njemu i onom načinu na koji On želi razgovarati s ljudima, komunicirati s njima u toj liturgiji, to bolje. Tako da ja nekako vidim svoju ulogu ne toliko kao performera, nego kao nekakvog katalizatora. Ljudima pokušavam maksimalno autentično prenijeti te poruke i pokušavam zainteresirati ljude za tu poruku. I da omogućim taj susret s Bogom, kao nekakav matchmaker, ali ne kao performer. Što je više svećenik performer, to je gora situacija. I to je konstantna borba svih svećenika, shvatiti da stvari doista u konačnici ne ovise o meni. Dakle, ne ovisi puno puta o nama, ali opet ovisi i o nama. Mislim, ako mi odmažemo ljudima da ostvare taj kontakt sa Bogom, onda je još gore. Najbolje bi bilo kad bismo pomogli ljudima, ali opet ne da usmjeravamo reflektor na sebe, jer to onda nema smisla, nisu oni tu zbog nas. A to je zbilja fora vidjeti, kad osjetiš da se ostvari taj kontakt s Bogom, a ti si tome pomogao, za mene je to najbolja stvar na svijetu.

Mogu otprilike shvatiti. Nego, zanima me još jedna stvar - koliko u propovijedi ima mjesta za popularnu kulturu?

Nažalost ne previše, bar ne ako je propovijed namijenjena nekoj široj populaciji koja se jednostavno nađe tu. Zato što ljudi nisu upoznati s mnogim rukavcima pop-kulture, ali može pomoći ako se radi o šire poznatoj referenci. I to ljudi jako dobro prihvaćaju jer imaju dojam da svećenik prati svakodnevni život, prati njihovu kulturu. Znači ako spomeneš nešto što ima veze s Taylor Swift, ljudi će vjerojatno to shvatiti i prepoznati se. Ako kažem nešto što ima veze s Vampire Weekend ili sa Japandroids, vjerojatno nitko neće shvatiti što sam želio reći. Ako kažeš 'Bob Dylan' ili recitiraš neku Dylanovu pjesmu ili neku stvar Patti Smith, onda bi to mogao shvatiti širi krug ljudi. I to uvijek ima pozitivan efekt, ako nije preopskurno.

Vratimo se još malo na knjigu. Kritičar Franjo Nagulov je u svom prikazu knjige uočio da je ona poput neke kompilacije pjesama, predpostavljam onih uz kojih ste odrastali. Koji je bio kriterij da ste izabrali baš te pjesme? Ukratko, kako je nastala knjiga, koji je bio proces?

Bilo je više kriterija. S jedne strane, birao sam autore koji su bili na periferiji kršćanstva, ali koji su u praktičnom životu bili daleko od Crkve, kao što su Billie Holiday, spomenuti Nick Cave, Portishead... Nisam htio pisati eseje o prvoloptaškim autorima kao što su U2 ili Johnny Cash, barem ne za ovu knjigu. Brucea Springsteena nisam obradio, ali je i on mogao biti unutra. Drugi kriterij je bio taj da testiram do koje mjere je moguće da se ideje kršćanstva zrcale u djelima ljudi koji uopće nisu kršćani, a to su moji najdraži autori. To su, recimo, The National, Wilco i Radiohead. Probao sam vidjeti koliko bi njihovo stvaralaštvo ipak zrcalilo nešto kršćanstva.

Po meni je poanta Nagulovljeva teksta sintagma 'tiha evangelizacija', koju je iskoristio za vašu knjigu. Kako to komentirate?

Ova knjiga nije samo jedna stvar. Znači, ako bi je definirali kao jednu stvar, vjerojatno bismo joj reducirali mnogostrukosti na samo jednu stvar, a to je uvijek loše. Kao što mi, kao ljudi, nismo samo jedna stvar, nego više stvari istodobno. Tako i ova knjiga možda ima tu notu svjedočanstva vjere, koju je čak Nagulov prihvatio, rekao je da je to pošteno, ipak se radi u katoličkom svećeniku. To je neka tiha evangelizacija, u smislu da se govori o Bogu, ali opet to nije iza megafona. Kada me urednik knjige, Andrija Škare, to pitao na predstavljanju knjige u Rijeci, rekao sam da za mene, iz jednog kuta gledanja, to nije tiha evangelizacija. A ako me danas to bude pitao, reći ću da, iz nekog druga kuta gledanja, to možda ipak jest tiha evangelizacija. To nije tiha evangelizacija, jer cilj ove knjige definitivno nije nekoga pod svaku cijenu preobratiti. To nije bila moja agenda, nego sam pisao o mom kutu gledanja. Ako se netko zbog ovih tekstova približi Bogu, ja mogu na tome biti zahvalan, ali to nije očekivani rezultat. S druge strane, ona je tiha evangelizacija iz drugog kuta gledanja jer knjiga nije samo o glazbi, nego je i o vjeri. Ali je i o stvaralaštvu, ali možda je i o svećeništvu, ali možda je i o dijalogu u društvu između različitih ljudi, ali možda je i o nadilaženju fokusiranja samo na razlike u društvu, a jako malo se zaustavljamo na stvarima koje nas duboko povezuju u političkoj zajednici, pa i u obitelji nemamo svi isti senzibilitet, i u Crkvi ne mislimo svi na posve identičan način, onkraj poveznica istih stvari u koje vjerujemo. Stoga ova knjiga nekako možda ide u taj žanr - hajdemo malo premjestiti fokus na stvari koje nas duboko povezuju. I naći ćemo se na koncertu, i slušamo istu muziku, i rasplakat ćemo se na iste pjesme. I kako kaže Corin Tucker iz Sleater-Kinney, a u uvodu u knjigu to pišem, skladala je tu pjesmu 'Sympathy' o situaciji patnje, kada je njezin prerano rođeni sin bio na rubu života i smrti. Ona pjeva o toj patnji i o modrici koju i ja osjećam kada trpim zbog drugih razloga u mom životu, nosimo istu modricu. Puno je istih problema koje nas muče, bili vjernici ili nevjernici.

Probao bih vas malo još propitati o tom slušateljskom životu. Je li glazba oduvijek bila toliko važna? Je li se u nekom trenutku dogodio klik?

Prvi klik je bio kad sam imao 12-13 godina. Sjećam se kad bih imao popodne nastavu, znalo se dogoditi da bih slušao Nirvanin 'Unplugged' cijelo jutro, nevjerojatno. Još si klinac, tinejdžer, pa te to puca vjerojatno još i hormonalno. Onda U2, koliko god oni danas bili uncool, ali tada su mi bili jako važan band, i to mi stvarno nije bad priznati, jer je to tada bio super bend s pločama 'Joshua Tree' i 'Achtung Baby'. Potom su tu bile britpop grupe tipa Blur i Oasis, koje su djevojke tada na kazetama počele donositi na nastavu, u sedmom ili osmom razredu osnovne škole. Mi dečki smo se ukrcali sa zakašnjenjem na taj vlak. I muzika šezdesetih. To je bio početak mog glazbenog ukusa, to su parametri svega što je došlo kasnije. Evolutivni skok koji bih tu također zabilježio je kad sam otkrio časopis za pop-kulturu Nomad. To je bio enormni skok od onoga što je meni bilo dostupno u Rijeci. Znači, nije bilo Melody Makera i N.M.E.-a, nisu stizali u Rijeku. Niti interneta nije bilo, a onda je došao Nomad, što nam je omogućilo da stvavimo prst u more i slušamo sve što slušaju ljudi naše generacije u svijetu. Otkrio sam bendove poput Suede i Manic Street Preachers, Spiritualized...