Kad je prije osam godina bila u Zagrebu kao gošća Booksine Revije malih književnosti, palestinska književnica Adania Shibli već je bila napisala sva tri svoja kratka romana i stekla reputaciju jedne od najvažnijih suvremenih autorica arapskoga jezika. U to se vrijeme razgovor s palestinskim autorima još uvijek mogao voditi oko tema književnih tradicija, estetskih izbora i univerzalnih pitanja jezika i forme, bez da svaka rečenica biva iščitavana kroz prizmu geopolitičke hitnosti ili optužbi za pristranost. U međuvremenu, prijevod njezina posljednjeg romana Sporedni detalj (2017.), razorne analize povijesnog nasilja i njegova brisanja iz službenih narativa, donio joj je međunarodno priznanje i postao povodom za jedan od najkontroverznijih recentnih trenutaka na globalnoj književnoj sceni: u jesen 2023. godine, na Frankfurtskom sajmu knjiga, Shibli je trebala primiti prestižnu nagradu za književnost, no dodjela je u posljednji čas otkazana, razotkrivši duboko ukorijenjenu ambivalentnost Zapada prema Palestini u ovom osjetljivom povijesnom trenutku. Pokazuje se da su u našem dobu književnost i politika doista neodvojivi.

Ime Adanije Shibli tako je postalo simbolom ne samo literarne izuzetnosti, već i hrabre etičke pozicije u svijetu koji sve češće kažnjava svjedočenje, osobito kada dolazi iz Palestine. U Rijeci će 23. travnja biti gošća Filozofskog teatra Srećka Horvata: u vremenu kada se izražavanje palestinskog iskustva sve češće susreće s cenzurom i institucionalnim otkazivanjima, Shibli dolazi govoriti o upravo onome što se uporno pokušava ušutkati: o Palestini, o Nakbi, o jeziku koji mora preživjeti sve zabrane da bi uopće i dalje postojao. 'Manji detalji su zabrinjavajući jer su oni ono što okupator ne uspijeva vidjeti', kaže Shibli. 'Okupator je uvijek zauzet negiranjem i napadanjem onoga što je u središtu. Ali margina i sitni detalji su ono što vam dolazi u pomoć... Središte vam ne pruža utočište.'

Rođena 1974. u Galileji, Shibli pripada generaciji palestinskih autora koji pišu na arapskom jeziku, ali su istodobno dijelom izraelskog društva, i upravo ta pozicija između svjetova oblikovala je njezin pogled na književnost kao prostor dubokog preispitivanja identiteta, nasilja i povijesnih prešućivanja. 'Moj odnos prema Palestini nije literarni, već osobni. Ona oblikuje moju književnost; ali moja književnost nikada nije o Palestini. Ona proizlazi iz Palestine kao stanja nepravde, normalizacije boli i poniženja.' Njezina se književnost, dakle, ne može odvojiti od realnosti Palestine, teritorija rastrganog između okupacije, egzila i svakodnevnog nasilja.

No, ona se ne iscrpljuje u političkoj gesti – kroz pažnju prema nijansama i tišini, Shibli pisanjem uspijeva artikulirati ono što je često potisnuto: život pod kontrolom, tijelo pod prismotrom, povijest pod cenzurom. 'Moji su likovi užasno statični, jedva da se kreću, toliko da sam se već počela pitati je li problem u meni, ili palestinskim piscima općenito', rekla je Shibli tijekom gostovanja u Zagrebu. 'Otkrila sam da, doista, palestinski pisci uglavnom grade likove koji se uopće ne kreću, leže u krevetu. Ta uvjetovanost povezana s odsutnošću kretanja izravna je posljedica stvarnosti koja ograničava raspon mašte potreban u oblikovanju lika. To je doista izazov.'

S četiri godine počela raditi u polju

Shibli piše o Palestini ne kao o apstraktnom simbolu otpora, već kao o stvarnom mjestu, prožetom strahom, gubitkom i, paradoksalno, snagom da se i dalje pripovijeda. A ona je svoju prvu pripovjedačicu susrela još kao dijete, na obiteljskoj plantaži badema i maslina u Palestini. Bila je to njezina majka, koja je bila nepismena, ali je voljela pričati priče. 'Kad nismo imali struje, mama bi nas okupljala, jer smo se bojali i nismo znali čitati. Pričala bi nam priče sve dok se svjetlo nije vratilo', ispričala je Shibli. Odrasla je na plantaži: raditi je počela s četiri godine. Već prije polaska u školu od jedne je sestre naučila čitati i pisati arapski a od druge engleski, pa je knjige vukla sa sobom u polja. Pet desetljeća kasnije, Adania Shibli jedna je od najvažnijih književnica današnjice. Živi između Berlina i Palestine.

Za Shibli, problem nije samo u izraelskoj represiji, već i u načinu na koji međunarodna zajednica – uključujući intelektualne i kulturne elite – pristaje na diskurs koji Palestincima uskraćuje subjektivnost. Pisanje postaje čin samoprisvajanja glasa, ali i oblik pamćenja. 'Ne želim govoriti u ime Palestine', kaže Shibli, 'ali želim da Palestina progovori sama kroz ono što pišem.' U tom smislu, njezina pozicija nije samo književna, već duboko etička: svjedočiti bez eksploatacije, zapisati bez kolonizacije jezika, ostati u margini, ali ne u šutnji.

Povod njemačkoj sramoti bio je sporedni detalj

Shibli piše romane, drame, kratke priče i eseje. Dvostruka je dobitnica nagrade Qattan Young Writer’s Award‑Palestine. U središtu njezine poetike nalazimo gotovo arheološko kopanje po 'sporednim detaljima', onima koje velika historijska pripovijest obično zaboravlja, namjerno briše ili gura u margine. Takva je i struktura njezina romana Sporedni detalj, djela koje je bilo povod jednom od najvećih kulturno-političkih skandala posljednjih godina. U središtu romana je zločin iz 1949. – silovanje i ubojstvo mlade beduinske djevojke od strane izraelskih vojnika u pustinji Negev, događaj koji u prvoj polovici romana pratimo iz hladne, depersonalizirane perspektive jednog vojnog časnika. U drugom dijelu, naraciju preuzima suvremena palestinska žena, novinarka iz Ramallaha, koja opsesivno istražuje taj zločin, boreći se s birokracijom, kontrolnim točkama i vlastitim osjećajem nelagode.

Na romanu je radila punih dvanaest godina. U tom se razdoblju seli u London kako bi završila doktorat iz medijskih i kulturnih studija, fokusirajući se na temu vizualnog terora nakon 11. rujna. Bilo je to i vrijeme druge intifade, a njezinu svakodnevicu prožimali su košmari i osjećaj duboke rastrganosti. No upravo joj je fizička udaljenost od jezika kojim govori, arapskog, omogućila da ga doživi na nov, intimniji način – u intervjuima često ističe važnost jezika kao sredstva otpora i prostora introspekcije; jezika koji ne bježi od boli, ali ni ne dramatizira. Iskustvo života pod okupacijom nije spektakularno, već trajno, urezano u svakodnevicu, u govor, šutnju, pogled. U toj tišini nastao je i prvi redak drugog dijela njezina kontroverznog romana: 'Nakon što sam objesila zavjese na prozore, legla sam na krevet.'

Politički potencijal dovoljan za cenzuru

Roman je istodobno i politička optužba i meditacija o tijelu, granicama i jeziku. Njegova politička snaga leži upravo u njegovoj suzdržanosti, u nemogućnosti da se tragedija eksplicitno imenuje, jer su same strukture jezika natopljene nasiljem. Kritika mu nije mogla osporiti književnu vrijednost – kad je knjiga objavljena u Njemačkoj u proljeće 2022., naišla je na val oduševljenih reakcija; roman je bio u užem izboru za National Book Award 2020. i širem za Booker 2021. Ali politički mu je potencijal bio dovoljan da izazove cenzuru.

Naime, neposredno uoči Frankfurtskog sajma knjiga, na kojemu joj je trebala biti dodijeljena nagrada LiBeraturpreis, jedan je novinski osvrt izazvao buru: novinar Carsten Otte optužio je Shibli da sve Izraelce prikazuje kao anonimne silovatelje i ubojice, dok su Palestinci isključivo žrtve okupatora, koji truju ili pucaju bez razmišljanja. Dodjela nagrade otkazana je u posljednjem času (organizatori su to nazvali tek 'odgodom' do daljnjega) pod izgovorom 'osjetljivosti trenutka', što je zapravo bio odgovor na političke tenzije i šire rasprave o odnosu Njemačke prema Izraelu i Palestini. Ta je odluka naišla na val osuda: preko 1.500 književnica i književnika potpisalo je pismo podrške Shibli, među njima i nobelovci Annie Ernaux, Abdulrazak Gurnah i Olga Tokarczuk. Izložbeni prostori brojnih izdavača ostali su prazni u znak solidarnosti. I dok je politički establišment pokušavao utišati njezin glas, književni svijet gotovo konsenzusom stao je na njezinu stranu.

Možda bi sada bilo zgodno napomenuti da su i svi palestinski likovi u Sporednom detalju također bezimeni. Prvi put kada se uopće susrećemo s Arapima u romanu, oni su prisutni tek kao sjenke koje vojnik zamjećuje izdaleka: 'Njihove tanke crne sjene ponekad bi zadrhtale ispred njega, titrajući među brdima, ali kad bi vozila pojurila prema njima, ondje ne bi zatekli nikoga.' Ta poetika odsutnosti i isparavanja dio je šire spisateljske strategije ove autorice: pokazati kako okupacija ne briše samo tijela, nego i jezike, pripadnosti, imena.

I sama Shibli potječe iz beduinske zajednice. Njezini su preci, kako ističe, stigli u Palestinu prije tisuću godina kao ratnici u vojsci Saladina. Obitelj je tada dobila na upravljanje golema područja zemlje, no tijekom stoljeća ona su sustavno krnjena – prvo pod britanskom upravom, a potom s osnutkom izraelske države. Nomadski način života njezine zajednice tada je zaustavljen jer, kako objašnjava, 'nomadstvo narušava logiku kontrole nad zemljom i stanovništvom.' Na koncu, izraelske vlasti oduzele su obitelji sve posjede, ostavljajući njezinu ocu mogućnost da povrati dio zemljišta, ali pod uvjetom da ga preuzme od druge palestinske obitelji. Odbio je.

U svijetu u kojem se sve više traže jednostavne podjele, Shibli piše protiv binarizama. Ne nudi utjehu, ali ni jednostavna rješenja. Umjesto toga, poziva nas da čujemo šapat onih priča koje se ne uklapaju, da se zadržimo na rubovima i da priznamo kako je upravo 'sporedni detalj' često ono što odlučuje o životu i smrti, o pravu na govor i tišinu, o tome tko može biti čitan, a tko mora biti zaboravljen. Ono što se prije dvije godine dogodilo u Frankfurtu otkriva koliko se duboko danas prepliću književnost, identitet i moć. Shibli nije 'kontroverzna' zato što njezina književnost huška ili širi propagandu – naprotiv, njezin stil je tih, suzdržan, analitičan, lišen patetike. Kontroverzna je jer piše o Palestini bez isprike. Jer ne ponavlja zadane narative. Jer, kako sama kaže, 'sporedni detalji' otkrivaju ono što moć pokušava sakriti.