Ne sjećam se jasno, ali internetska arheologija otkriva sljedeće - s Juricom Žuvelom Žuvijem sam se prvi put susreo oko 2010. godine, kada je na YouTubeu objavljena antologijska pjesma 'Hajduk Split'. Očajni produkcijski uvjeti nisu nimalo smetali užitku, a pjesmu sam, premda pripadam drugom taboru, uvrstio u kompilaciju koja se vrtjela u maminom autu.

Logično je stoga bilo razgovor sa splitskim reperom započeti o Hajduku, a koji je reprezentativnu stanku dočekao na prvom mjestu tablice. Pitam kako mu se sviđa Gattuso, no Žuvi je suzdržan, kaže da ne može govoriti u kafiću u koji smo upravo sjeli, da mu smeta buka. Popričat ćemo u obližnjem Parku Emanuela Vidovića. Pomalo je umoran od jednosatne šetnje gradom za potrebe fotografiranja, a uskoro ima i termin za nogomet. Ovako će biti najbolje.

U Split sam potegnuo gotovo isključivo ne bih li upoznao ovog nadarenog kreativca, umjetnika koji nam je svojim pomaknutim pogledom na svijet uljepšao mnogo tuluma i aftera. Rođen 1991. godine, Žuvi je u rap igri preko 20 godina, što znači da je počeo veoma rano - s 12 godina. Međutim njegova je putanja bila i još je daleko od okomite. Osuđen je na vječni status kultnog izvođača, onoga za kojeg ne zna širok krug ljudi, ali ga obožavaju svi koji poznaju njegovo stvaralaštvo. Možda bi najbolja paralela bila sa splitskim sastavom Kuzma i Shaka Zulu, no bez nastupa uživo. Žuvijev je teren gotovo isključivo internet, mjesto na kojem se milenijalci najbolje snalaze. Viralan je postao singlom 'Pozdrav brate', a domaći TikTok je gorio. Naši su klinci u njemu dobili učitelja škole života kakvog nikad nisu imali.

Za početak me zanima kako izgleda njegov kreativni proces, odnosno kako stigne izbacivati toliko glazbe. 'Stignem zato što to volim, a najviše kad se odmaram doma. Zanimljivo mi je pisati tekstove i tražiti se u njima. Nekad počneš pisati o jednoj stvari, a završiš na nekoj trećoj. Svaki novi tekst je novo putovanje, zato je zabavno. Izvlačiš ono što je najzabavnije ili ono za što misliš da bi najbolje prošlo. Staviš to u refren ili naziv pjesme i po tome gradiraš ostalo', kaže mi Žuvi.

Primjer njegova pristupa bez mnogo komplikacija je i najnoviji singl '5:55': 'Pogledao sam na sat i bilo je pet i 55. Skužio sam da to nitko ne bi tako rekao, svi bi rekli da je šest, šest manje pet ili pet do šest, a zvuči super! Neobično je, zvuči kao baza, tri ista broja zaredom.'

Počeo s mikrofonom od 10 kuna

Žuvi je zagovornik do-it-yourself pristupa i u tome je dosljedan: 'Doma snimam, imam dobar mikrofon. Mislim da je Taylor Swift snimala na njega, može se naći za 700 eura. Čak je bolji za pop stvari, ima široke frekvencije, zato sam ga izabrao. Imam i zvučnu karticu od 200 eura. I PC, to je dosta! Imam izolaciju, imam kapsulu koju sam prekrio spužvom i dekom. Ima dvije-tri godine da sam to napravio. Čuje se kvaliteta, DJ VRH mi je miksao, a preko interneta sam kupio beat Pape Pedra iz Poljske. Obojica su profesionalci, kao i ja, ali sam ja za vokale i tekstove. Teško će ispasti loše ako se poklope svi segmenti.'

'Uvijek me zanimalo to da imam studio doma. Imao sam mikrofon za 10 kuna i snimao preko njega, čak i prvi album. Mislim da je to bilo 2007. godine, imao sam 15-16 godina. Pišem od dvanaeste godine. Poticali su me u školi, napisao bih neku glupost pa bi se ostali smijali. Slušao sam Edu Maajku i TBF, to me potaknulo. Ti su mi tekstovi bili top', otkriva Žuvi svoje skromne početke u bavljenju glazbom.

Pitam kako je došlo albuma 'Brokva', kultnog klasika domaćeg rapa, a Žuvi kaže sljedeće: 'S Krešom Bengalkom našao sam se u kvartu, živjela smo obojica u Splitu 3. Napravili smo pjesmu 'Niko nema meda', dok su svi još imali meda, čekali nekoliko mjeseci i onda snimili 'Brokvu' u mjesec dana. Dandanas je ljudima taj album najdraži. Krešo je tada bio u Kiši metaka i nastupao diljem regije.'

'Ako su te hranili zlatnom žlicom, vjerojatno nećeš biti zadovoljan'

Međutim Krešo i Žuvi rijetko nastupaju - zanima me zašto je tome tako, ipak bi to trebao biti najveći izvor zarade: 'Ne patimo od takvih stvari, od nastupa, boli nas briga. Volim nastupati, ali nije svugdje gušt nastupati, negdje gdje mi se ne ide, gdje moram razmišljati o sto stvari. Volio bih da to postane posao, ali se ne želim gurati. Ako me netko pozove, naravno da ću doći. Ima ljudi koji vide biznis u tome, ima onih koji su zeleni. Recimo, Zvone Pušić zna svoj posao. Ima dobrih ljudi koji vode kafiće i htjeli bi da nastupimo, ali se to nikome ne isplati. Što više izađeš ususret nekome s cijenom, to manje poštovanja dobiješ, što je žalosno. Gledaju te kao debila, gledaju kako te iskoristiti, ispadaš neozbiljan.'

Pada mi na pamet je li pokušao iskoristiti svoj talent za zaradu u marketingu, a Žuvi odgovara otkriva: 'Zovu me u reklame, sviđa im se moj humor. Radim videe za jednu zubarsku ordinaciju, sredili su mi zube. I dijelio sam kodove za dostave. Najbitnije je da imaš što više poslova sa strane - malo majice, malo streamovi, malo reklame, da ulažeš i napreduješ. Treba biti zadovoljan malim stvarima. Ako su te hranili zlatnom žlicom, vjerojatno nećeš biti zadovoljan. Neovisnost je isto važna, da ne ovisiš o ljudima, koliko god je to moguće.'

Vjerojatno je najpoznatiji po singlu 'Pare ili muf'. U tom mi je trenutku izgledalo da ga od zvjezdanog statusa dijeli samo nekoliko koraka: 'Nisam imao doživljaj da je to velika stvar. Bio mi je gušt, bio sam s prijateljima u spotu, spotu koji je dandanas najbolji. Najviše je truda uloženo, Đole i Rino su snimali sa mnom dva-tri dana, mogli smo komotno dva-tri spota izvaditi iz toga. 'Nema veze' je snimljen mobitelom u dva sata, a toliko sam ga i montirao. Odmah sam znao da želim crno-bijeli spot. Izbacio sam dosta stvari, jedna se morala zakačiti. Ono s Chukwuezeom samo mi je palo na pamet.'

'Nisam se maknuo iz Splita 30 godina, a upoznao sam cijeli svijet'

Nogomet je, poznato je, od velike važnosti u Žuvijevom životu: 'Čak mi je možda važniji od glazbe, i igranje i gledanje, sve skupa. Cijeli život sam u nogometu, igram PES ili Fifu. Odem ponekad na Hajdukove utakmice, bude to super. Najviše volim kad je kiša, tipa kad igraju s Istrom, kad je pet-šest hiljada ljudi. Svaka utakmica se gleda. Vozio sam neke grčke navijače u taksiju, prepali su se kad su vidjeli zastavicu Hajduka u autu.'

Kad smo kod turizma, Žuvi ima zanimljiv pogled na ono što je učinio Splitu: 'Čudno mi je da nema turista cijele godine. Recimo, u Skandinaviji su temperature niske, a u Splitu su zime tople. Jaketu sam navukao možda dvaput prošle zime. Čudi me da nema više turista. Super je turizam, trećina ili četvrtina gospodarstva nam je to, nevidljivi izvoz. Dolaze ljudi sa 'živim' parama. Većinom plaču ovi koji imaju desetak apartmana, uvijek netko mora grintati, ne volim tu patetiku. Dobro je da se to filtriralo, da dolaze ovi s više para, a ne da daju pet eura i rade što hoće. Nisam se maknuo iz Splita 30 godina, a upoznao sam cijeli svijet.'

Zadnjih godina zarađuje kruh taksiranjem po gradu, a o svom poslu kaže: 'Najgore mi je u taksiju ako mi stvaraju buku i nervozu, ako beba plače. Nemoj dramatizirati, nemoj kukati. U Splitu svi voze kao da su rock zvijezde, ne daju žmigavac i prave se važni. Nema poštovanja, svugdje se parkiraju. Siguran sam da bi pomogli da ti se nešto dogodi, ali ne vole da znaš kamo idu. Na Pujankama sam, imam gdje parkirati, ali u centru je teško, moraš plaćati, zato 'Nemam di parkirat'.'

Prije 14 godina repao je da je rođen za smrt i život bez cilja. Pitam ga za kraj je li se štogod promijenilo, ipak čovjek žuri na termin: 'Vjerojatno nitko nema cilj u životu. Možda su cilj djeca, nema opipljivog smisla života. Stalo mi je da je dobro ljudima oko mene, da živim u harmoniji i skladu. Osim glazbe i nogometnih termina, puno igram igrice. Volio bih gledati filmove, ali slabo stignem. Nisam u 10 godina uspio odlučiti jesu li važnije pare ili muf. Volio bih s Krešom napraviti veći koncert u Zagrebu, ali ne znam je li to u interesu ikome osim nama i fanovima.'