Igor Bezinović uspio je u nemogućem. Taman kada se učinilo da u hrvatskom filmu ne postoji nitko osim Nebojše Slijepčevića, čiji je film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' nedavno dobio nominaciju za Oscara, Bezinovićev film 'Fiume o morte!' osvojio je nagrade Tiger i FIPRESCI na uglednom festivalu u Rotterdamu i privukao pažnju medija na sebe. Te su nagrade još jedna potvrda teze o renesansi hrvatskog filma koja nam se odvija pred očima, ali radi se tek o plodovima koje naši filmaši beru nakon godina mukotrpnog rada.

Premda je predstavnik osebujnog autorskog filma, Bezinoviću nagrade nisu strane - još se 2017. godine okitio Zlatnom arenom u Puli za svoju pomaknutu adaptaciju klasičnog romana Antuna Šoljana 'Kratki izlet', no to je ipak bio domaći teren. Pomaknuta je i Bezinovićeva rekonstrukcija okupacije Rijeke u izvedbi talijanskog pjesnika Gabrielea D'Annunzija, u kojoj uloge igraju građani ove mediteranske luke, a njezina zagrebačka premijera na rasporedu je večeras u Kinoteci.

S Bezinovićem smo razgovarali prošlog četvrtka u KIC-u, dan nakon što se vratio iz Rotterdama, a dan prije nego što ćemo saznati veliku vijest iz Nizozemske te dva dana prije riječke premijere filma, a ona je, koliko čujemo, sjajno prošla. Okosnica razgovora bio je upravo film 'Fiume o morte!', ali bismo povremeno otišli u digresije kada bi ukazala povoljna prilika. Jedna od takvih prilika su i studentski prosvjedi u Srbiji, kojih smo se spontano dotaknuli nakon što je Bezinović spomenuo svoj film 'Blokada', posvetu studentskoj borbi na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Upravo ste se vratili iz Rotterdama. Kakvo iskustvo imate s tog festivala?

Bio sam tamo 2017. godine s 'Kratkim izletom' u programu Bright Future, što je program za mlade autore. Sad smo bili u glavnom programu, Tiger Competition, gdje se natječe 14 filmova. Bilo mi je to iznad svakog očekivanja jer je prijem bio iznad svih očekivanja. Stvar koja me posebno iznenadila i zbog čega sam jako sretan to je da smo dobili ocjenu publike 4,61, što znači da smo na osmom mjestu po ocjeni publike od svih filmova prikazanih na festivalu. To su ocjene koje obično dobivaju komercijalni filmovi, a ovo definitivno nije komercijalni film niti je rađen primarno za to da se svidi publici.

Pretpostavljam da zato i radite filmove.

Lijepo je znati da se publici film sviđa. S druge strane, 'Kratki izlet' je u pulskoj Areni dobio najnižu ocjenu publike, na što sam isto na neki način bio ponosan. Naravno, ljepše je dobiti najbolju ocjenu, ali su obje neki oblik statementa - najgore je biti negdje u sredini. U Rotterdamu je fenomenalna stvar to što su mi ljudi prilazili poslije projekcije, veoma su komunikativni, opušten je festival. Ljudi su se smijali uz film od početka do kraja!

Stječe se dojam da se događa renesansa hrvatskog filma, barem što se uspjeha tiče. Mislim da se to događa godinama, a sada se beru plodovi mukotrpnog i dugotrajnog rada. Kako se to vama čini? Ipak ste malo off sa svojim filmovima.

Mislim da je osnovna stvar Nebojšin uspjeh u Cannesu, odnosno mislim da je to stvar koja je napokon širokoj publici otvorila oči o tome da naši filmovi zbilja komuniciraju s međunarodnom publikom, što mi, koji smo iz filmskog svijeta, bilo mainstream, bilo off, shvaćamo. Imamo nezasluženo lošu reputaciju, a Nebojšin uspjeh otvorit će vrata drugim hrvatskim filmovima. Činjenica da je moj film bio uspješan u Rotterdamu i činjenica da je Hana Jušić završila montažu svog filma, koji će uskoro ići, lijepe su stvari.

Pozabavimo se detaljnije vašim filmom. Kako je došlo do njega, odnosno kako ste izabrali D'Annunzijevu okupaciju Rijeke kao temu?

Prvi put da sam snimio bilo što vezano uz tu temu bilo je 2011. godine, kada sam napravio intervju s legendarnim riječkim fotografom i građevinarom Maksimilijanom Pečom, a koji je tada imao 97 godina. Moja baka ga je poznavala i rekla mi je da je uživo vidio D'Annunzija, a ja sam tu priču površno znao. On mi je ispričao o susretu s njim: bio je dijete od šest, sedam godina, a D'Annunzio mu se obratio dok se šetao po Korzu, no kako je bio ružan i strašan u toj uniformi, on i prijatelj su pobjegli. Snimao sam ga dok je to pričao, ali to na kraju nije završilo u filmu. Dalje, scenarij sam prijavio 2015. godine, taman kad sam završio 'Kratki izlet'. U međuvremenu sam radio svašta, no 'Fiume o morte!' bio je desetogodišnja opsesija koja je konačno porođena.

Kakav je osjećaj poroditi nešto nakon 10 godina?

Meni je to bio predivan osjećaj! Po reakcijama publike, recenzijama u stranim medijima i nagradama vidim da je to palo na plodno tlo, što nije uvijek slučaj. Dao sam intervju za Hollywood Reporter i film je recenziran u Varietyju. Međunarodni prijem stvarno je neočekivano velik za jedan hrvatski film, djelomično i zbog teme, pogotovo jer je netko iz Rijeke išao raditi takvo nešto.

Kakav je dalje plan s filmom?

Osim hrvatske kinodistribucije, 14. veljače film se počinje prikazivati i u talijanskim kinima. Talijanska premijera je u Veneciji, dan kasnije u Trstu, graničnom gradu u kojem je ta tema posebno problematična i napeta, a u ožujku će film imati i slovensku premijeru. Dakle tri zemlje koprodukcije imat će distribuciju. Za strane festivale imamo dobru sales kompaniju Lightdox i nadam se da će biti puno putovanja u idućih godinu dana - zato se i radi film! Prethodni koji sam radio bio je kratki animirani dokumentarac 'Mikrokazeta', s animatoricom Ivanom Pipal, ali je on izašao 2020. godine, pa nisam bio nigdje unatoč tome što je on bio na puno festivala. Tek sam tada, za vrijeme covida, shvatio koliko mi znače putovanja.

Vratimo se na sam film. Zašto je D'Annunzio došao u Rijeku?

Došao je u Rijeku jer je htio da istočni Jadran bude talijanski, vrlo jednostavno. Rijeka je bila samo dobar povod da se započne osvajanje. Ondje je postojala jaka iredentistička organizacija Giovine Fiume, a oni su ga pozvali taman kad su otišli Mađari, dotadašnji upravitelji Rijeke. Guvernerovu palaču prvo je preuzeo Rikard Lenac, predstavnik projugoslavenske struje, a nedugo potom zauzeli su je Talijani kao pobjednici u Prvom svjetskom ratu. Londonskim ugovorom iz 1915. godine, koji je bio tajan, obećano im je da će dobiti istočnu obalu Jadrana, no on je poništen u Versaillesu. D'Annunzio je bio opsjednut Rimskim Carstvom i Mletačkom Republikom te je gledao na sve te teritorije kao na talijanske, što je neobično jer su Mlečani u 16. stoljeću spalili Rijeku. Našla se 1919. godine skupina industrijalaca i bankara koja je donijela odluku o financiranju D'Annunzijeva pohoda. Dakle on dolazi na poziv iznutra i uz financije izvana. Ne smijemo zaboraviti da je Rijeka imala rafineriju nafte, koja je bila zanimljiva i Talijanima i Jugoslavenima, brodograđevnu industriju i ogromnu luku. Priče o nacionalnosti Rijeke zapravo su samo usputne priče, mnogo je zanimljivija ona o kapitalizmu.

Što mu je trebao takav pothvat? Imao je preko 50 godina u tom trenutku.

Mislim da je njemu prije svega trebao adrenalin, što ga je pratilo čitav život. Sa 16 godina je, recimo, javio medijima da je umro ne bi li privukao medijsku pažnju. Bio je ekstremno inteligentan i obrazovan čovjek koji je živio od medijske prisutnosti, prvo kao pjesnik, zatim kao ratnik. Nakon Prvog svjetskog rata bio je razočaran time što se rat nije nastavio, a to znamo iz njegova pisma prijatelju - napisao mu je da je mir tragedija za njih. Valja istaknuti da on nije bio u rovovima, nego je radio kao propagandist.

On je karizmatična ličnost, privlači brojne mlade u Rijeku. Što oni tamo rade, dolaze na maturalac?

U trenutku u kojem ih je bilo najviše, a govorimo o njih gotovo 10 tisuća, postoji više skupina ljudi. Imamo D'Annunzija i njegovu elitu, odnosno časnike, kapitaliste i društvene uglednike koji dolaze preuzeti moć u Rijeci. Zatim rojalisti, vojnici lojalni kralju, koji rade na proširenju Kraljevine Italije. Na kraju postoji jako velika skupina mladića, dezertera iz talijanske vojske ili ljudi koji uopće nisu bili u ratu, već su slušali D'Annunzijeve propagandne poruke. Teško je generalizirati, ali je evidentno da su ostali tamo 16 mjeseci, sve dok ih nije istjerala talijanska vojska.

D'Annunzio danas ima prilično zanimljiv status u Italiji. Što možete reći o tome?

Njegov status je iz naše perspektive zbunjujući. U posljednjih dvadesetak godina, zbog revizionizma, promijenio se do te mjere da je za D'Annunzija bezobrazno reći da je bio fašist ili makar protofašist, što je neupitno istinito. U Italiji se u mnogim krugovima, ne samo desnim, na to ne gleda blagonaklono. Činjenica da je imao jako ugodan suživot s fašistima stavlja se na stranu, a o njemu se govori kao o avanturistu ili hrabrom patriotu. Potpuno se prešućuje činjenica da je proglasio rat Italiji, rat koji je doveo do pedesetak mrtvih na Krvavi Božić u Rijeci. Umjesto da ga strijeljaju ili pošalju u zatvor, dopustili su mu da kupi vilu na Lago di Garda, gdje mu donose poklone. Do kraja života bio je izoliran iz talijanske politike jer je Mussoliniju bio previše opasan kao drugi duce. Istovremeno je nacionalno božanstvo, nacionalni bard. On je danas potpuno rehabilitiran - 12. rujna 2019. godine, sto godina nakon ulaska u Rijeku (kažu 'Santa entrata', Sveti ulazak), podižu mu spomenik u Trstu, što je očit čin provokacije i neoiredentizma. Sjećam se da je tada ministrica Obuljen Koržinek prosvjedovala govorom u Guvernerovoj palači. Međutim to se stavilo pod tepih, uzima se zdravo za gotovo. Istovremeno me veseli i plaši to što ćemo 15. veljače imati projekciju filma u Trstu, a zanima me tko će doći i kakve će biti reakcije.

Ono što se provlači kroz vaše filmove to je da nema profesionalnih glumaca. Što vas privlači tom pristupu?

Mislim da je to povezano s time da sam studirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Način promatranja svijeta kroz društvo lijepo mi je legao kad sam se formirao kao osoba, a uvijek mi je kolektiv bio zanimljiviji od pojedinca. Doduše, danas imam potrebu više razmišljati o psihologiji, odnosno za mene kao čovjeka i autora bilo bi zdravo napraviti balans između sociologije i psihologije. Mislim i da me jako obilježila činjenica da sam 2009. godine snimao 'Blokadu', što mi je bila prekretnica. Dogovor je tada bio da nećemo u 'Blokadi' imati istaknute pojedince, a to se prelilo na 'Fiume o morte!', u kojem imamo kolektiv Rijeke.

Kako vam danas izgleda taj događaj iz 2009. godine?

Nevjerojatno sam ponosan! Iskreno, kada gledam prosvjede u Srbiji, čini mi se da je sve imalo smisla. Godinama nisam razmišljao o tome, stavio sam to na stranu, time sam se bavio u drugoj polovici dvadesetih. Znam iz prve ruke da su na FDU puštali moj film, da im je koristio za motivaciju, da prosvjede organiziraju kroz plenume i direktnu demokraciju. Ovo što smo radili nije bilo marginalno sramoćenje, nego su to ideje koje mogu živjeti transnacionalno i u svakom vremenu. Nadam se da će uspjeti, baš sam optimističan oko toga. Kako ti gledaš na blokade u Hrvatskoj 2009. godine?

Mislim da mi je to jedan od važnijih događaja u životu. Bio sam na prvoj godini studija i mislio sam da studiranje izgleda tako! Sve nakon toga bilo je razočaranje...

Ono što je iznenađujuće u Srbiji to je što je stvar krenula na FDU, a on nije aktivistički centar. Utvaram si da je film 'Blokada' bio jedan od motivacijskih faktora, tamo su ga gledali.

Vratimo se nakon ove digresije još malo na film. On je na fiumanskom, dijalektu talijanskog jezika. Zašto ste izabrali taj jezik?

Jedan od razloga je taj što je meni fiumanski simbol multikulturne Rijeke. Paradoksalno, fašisti su tamo u 20 godina vladavine branili hrvatski jezik, tako da je talijanski jezik postao simbol fašizma. Meni je upravo suprotno, meni je fiumanski jezik koji govori o bogatstvu jezične tradicije i povijesti Rijeke. To je jezik koji se sve manje i manje koristi, mladi ga gotovo uopće ne govore. Sjećam se da sam ga mogao čuti u javnom prostoru dok sam odrastao. Drugi razlog je taj što sam htio i Talijanima ispričati priču o Rijeci, ne samo Hrvatima. Htio sam da Talijani u Italiji vide da postoji domicilno stanovništvo koje govori talijanski...

Možda bolje da ne vide!

Kako tko! Htio sam da priča bude pitka i htio sam podsjetiti da taj jezik nije došao s fašizmom, nego da je stoljećima tamo. Jako sam zadovoljan suradnjom s naratorima Fiumanima, svima je bilo bitno da sudjeluju.

Koliko je teško bilo surađivati s neprofesionalnim glumcima?

Kada sam studirao, uglavnom sam radio s profesionalcima, što mi je bilo teže, pa sam završio u dokumentarizmu. Mnogo mi je lakše i prirodnije raditi s ljudima koji ne rade za lovu nego iz gušta. Kontakt s ljudima bio mi je najmanje opterećujući. Najteže mi je bilo sve vezano uz produkciju i organizaciju. Imali smo otvoreni poziv u riječkim medijima 2020. godine za ljude koji su htjeli raditi nešto specifično riječki. Bilo je dosta prijava onih koji inače statiraju u produkcijama, ali mi te prijave često nisu bile osobito atraktivne. Bilo je to i na neki način ekskluzivno, mogli su se prijaviti samo ljudi koji su iz Rijeke ili trenutačno žive u Rijeci. Moja casting direktorica Sara Jakupec i ja procijenili smo tko bi mogao biti naš.

Kako vam Rijeka danas izgleda? Ona je sve više turistička destinacija.

Mislim da Rijeka nikada neće postati turistička destinacija u smislu Ibize. Razlog je taj što imamo ogromne dizalice koje podsjećaju na to da ima luku i brodogradnju. Ljeti su plaže ipak prepune stranih turista i više uopće ne idem na plažu na kojoj sam se nekad kupao. Druga ozbiljna promjena je to što se u centru grada uskoro otvara marina, što će ga učiniti elitističkim. Treća stvar je iznajmljivanje stanova pa centar grada postaje spavaonica za turiste. Vidim kako je u Splitu, tamo često radim, a to ne želim Rijeci.

Vratio bih se još malo na lik Guida Kellera, lika koji mi je bio prilično zanimljiv.

On je mitska figura riječke okupacije. Sjećam se kada sam došao na sastanak u D'Annunzijevu fondaciju, šef te fondacije pokazao mi je njegovu bistu u svom uredu. Guido Keller je prankster, po tome je najpoznatiji. Ono što je meni bilo bitno istaknuti je da je bio opsjednut svojom latinskom rasom i da je htio forsirati nasilje u Rijeci. U priči o njemu te se stvari uglavnom ne spominje, a čovjek je bio nasilnik. On nije bio hipi, možda je prodavao tu priču, bio je vegetarijanac u kućici na Kozali i časopis mu se zvao Yoga. Bio je uspješan pilot u Prvom svjetskom ratu i izrazito dobrostojeći švicarski barun. Pročitao sam knjigu njegovih tekstova, a oni svakako spadaju u antimodernizam. Ni D'Annunzio ni Keller nisu bili pacifisti, nisu u Rijeci osnovali centar za mirovne studije. Naprotiv, bili su militaristi. Forsira se i priča o kokainu u Rijeci, ali u arhivima ima jako malo tragova o tome. Možda je u krugu elite to bio Woodstock jer su radili što su htjeli. Većina Riječana sigurno nije uživala u tome.

Kako je danas u školskim udžbenicima? Slabo se sjećam te epizode.

D'Annunzio je uglavnom predstavljen kao protofašist. Ne sjećam se da mi je itko govorio o njemu, nema sustavnog učenja o tome u nekoj riječkoj školi, barem nije bilo dok sam ja išao u školu. Htio sam mladima pokazati koliko Rijeka ima kompleksnu i uzbudljivu povijest te da je današnja priča o njoj površna. D'Annunzio je pod tepih stavljen još u Jugoslaviji, bilo je nezahvalno pričati o Talijanima u Istri i na Kvarneru te u Dalmaciji. Činjenica je da se dogodio egzodus Talijana, a Jugoslavija je bila kratkovidna po pitanjima multikulturalnosti. U Rijeci imamo još brojne ostatke talijanske kulture, što financira i talijanska vlada, a nadam se da će ovaj film podsjetiti na to da je prisutnost raznih europskih i svjetskih kultura i raznih načina života u našem gradu naše bogatstvo.