Naime aktualni uradak Igora Bezinovića, omiljenog autsajdera hrvatskog filma, vjerojatno jedinog hrvatskog redatelja koji je u stanju pobijediti u Puli, a istovremeno figurirati i kao predstavnik beskompromisnog autorskog filma, niti nekoliko dana nakon premijere izaziva hype kakav u domaćoj kinematografiji nismo vidjeli još otkad je Slijepčevićev 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' krenuo na trnovit put prema Hollywoodu, a prije toga – tko zna kad.

'Fiume o morte' je, naime, premijerno prikazan prije tjedan dana na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a već je pomeo sve pred sobom, kako na stranom, tako i na domaćem terenu. U Rotterdamu je osvojio dvije vodeće nagrade – glavnu nagradu festivala i nagradu kritike FIPRESCI - a svježe ovjenčan laudama iz Nizozemske sletio je i u Art kino Rijeka te je na domaćoj premijeri zbog enormnog interesa morao biti prikazan dvaput uzastopce, u atmosferi koja je više podsjećala na tulum nego na film.

Prva B kategorija svjetskog filma

Domaća javnost možda nije svjesna koliki je uspjeh trijumf u Rotterdamu, na festivalu na kojemu hrvatski film nikad ranije nije trijumfirao, ali je zato poslužio kao odskočna daska za nekoliko autora iz regije. Među njima je najpoznatiji danas upravo Bezinović, čiji je 'Kratki izlet' odatle krenuo na put te je na domaćem terenu završio prilično neočekivanim osvajanjem Zlatne arene u Puli, no tu su i imena poput Damira Čučića ili slovenskog redatelja Damjana Kozolea, čiji su dojmljivi radovi 'Polako nikuda', odnosno 'Pero', posljednjih godina premijerno prikazani upravo u Rotterdamu.

Zasluge za ovaj proboj domaćih i regionalnih autora dobrim dijelom zasigurno idu Vanji Kaluđerčić, Puljanki koja već nekoliko godina uspješno kormilari roterdamskim festivalom. A što još čini Bezinovićev uspjeh upravo u Rotterdamu iznimno važnim za ovog autora, ali i domaću kinematografiju, prokomentirao nam je iskusni domaći filmski pregalac i jedan od selektora tog festivala, Ivan Ramljak.

'Nakon svetog trojstva najvažnijih filmskih festivala na svijetu, Cannes - Venecija - Berlin, koje možemo recimo nazvati prvom A kategorijom, došla bi prva B, koju čine Rotterdam, Locarno, Toronto i Sundance. Sam Rotterdam važan je zbog toga što je to jedan od posljednjih najvećih festivala čiji natjecateljski program ne diktiraju biznis i politika, točnije prodajni agenti, poznata redateljska imena, prisutnost filmskih zvijezda ili društveno-politička moda. Na Rotterdamu su još uvijek najvažniji filmovi, i to oni koji nude neki inovativan pristup - formalni ili sadržajni', kaže Ramljak.

D'Annunzio kao preteča Trumpa

Činjenica da je na ovogodišnjem Rotterdamu pobijedio upravo Bezinovićev film ipak govori da spomenuti festival nije imun na aktualnu političku situaciju. Bezinović u njegovu uvodu i sam kaže da su mu 'talijanski prijatelji rekli kako ne bi trebao previše govoriti o fašizmu', a u razgovoru za Hollywood Reporter ide i korak dalje, konstatirajući paralele između Gabrielea D'Annunzija i Donalda Trumpa, pa čak i Elona Muska. 'D’Annunzio je također koristio ono što je bilo poznato kao 'rimski pozdrav' kao dio svoje političke teatralnosti koja je postavila temelje za Mussolinijeve manire mnogo prije nedavne kontroverze oko geste Trumpova savjetnika i mogula Muska', rekao je Bezinović.

'Igorov film je trijumfirao jer nudi maštovitu, originalnu, pa čak i zabavnu obradu povijesne teme, koja nažalost prijeti da nam postane budućnost, a to je uspon fašizma. I članovi žirija festivala i članovi žirija svjetskog udruženja filmskih kritičara (FIPRESCI) rekli su da su odluku o nagrađivanju 'Fiume o morte!' donijeli jednoglasno, što je vrlo rijetka pojava', potvrđuje nam Ramljak, a njegov dojam o glavnom selling pointu filma – nazovimo ga 'instagramskim fašizam' u slučaju D'Annunzija – dijeli i svjetska kritika.

Ekstatične kritike

'U vrijeme u kojem je fašistička politika u velikom porastu u pojedinim dijelovima svijeta vrlo kreativan dokumentarac Igora Bezinovića 'Fiume o Morto!' služi kao podsjetnik da čak i najopresivniji diktatori mogu imati izrazito kratkotrajno nasljeđe', piše Guy Lodge iz Varietyja, vjerojatno najpoznatije specijalizirane filmske publikacije na svijetu.

Wendy Ide iz Screendailyja pak ističe ulogu Riječana koji su pridonijeli svježini obrade teme. 'Ono što projekt čini tako svježim i neočekivanim uključenost je Riječana, okupljenih da sudjeluju u rekonstrukcijama, daju naraciju i, u slučaju sedmorice muškaraca odabranih uglavnom zbog nedostatka kose, igraju središnju ulogu samog dandy fašista Gabrielea D’Annunzija', piše Ide.

A Hollywood?

Nakon ovakvih ekstatičnih kritika, ali i informacije da je distribuciju Bezinovićeva filma preuzeo Lightdox, međunarodno ugledni igrač u distribuciji dokumentarnog filma, legitimno je pitanje može li se nadati širem međunarodnom uspjehu, pa možda i krenuti stopama Nebojše Slijepčevića?

Naš sugovornik Ramljak ovdje iskusno spušta loptu: 'To s Nebojšom Slijepčevićem je posve druga igra. Biznis, politika, Hollywood. Koliko je meni poznato, Bezinovića to ne zanima, a i da ga zanima, nagrada u Rotterdamu u toj igri ne znači gotovo ništa', kratko konstatira.

Bezinovića, a i riječku te hrvatsku filmsku javnost puno više zanima uspjeh u regiji, posebno u Italiji, u kojoj će uskoro film biti premijerno prikazan, i to u Veneciji. Kad ga pogledate, a znajući kako diše aktualna talijanska vlast, bit će vam jasnije zašto.