Bilo je to 1. srpnja 1991. godine. Tadašnji načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir krenuo je na još jednu rundu pregovora sa Srbima, no taj put nije se vratio kući. Ubijen je oko 13.30 na prilazima osječkom naselju Tenji s potpredsjednikom osječkog Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom i gradskim vijećnikom Milanom Kneževićem. Četvrti suputnik u njegovu autu, predsjednik Mjesne zajednice Tenja Milan Tubić, teško je ranjen.

U njih nije pucao netko od pobunjenih Srba, nego Hrvat Antun Gudelj, a on će biti osuđen za to tek na trećem suđenju 2009. Zbog činjenice da se Reihl-Kir svojom mirnodopskom politikom u to vrijeme mnogima zamjerio, već godinama mogu se čuti priče, nikada u potpunosti dokazane, da je njegovo ubojstvo bilo naručeno, i to s hrvatske strane.

Zašto je Reihl-Kir ubijen i što je dovelo do njegova ubojstva, pitanja su koja su mučila novinare Dragu Hedla i Hrvoja Zovka te redatelja Ivana Ramljaka, stoga su se pozabavili njima u dokumentarnom filmu 'Mirotvorac', a on svoju premijeru ima na ZagrebDoxu. Film, koji ponovno u fokus stavlja pomalo zaboravljenu ratnu priču, sigurno će dignuti i prašinu, a neke nove generacije možda i upoznati s mirotvorstvom i drugačijom politikom uzavrele 1991. koju je provodio Reihl-Kir.

Jesu li uspjeli doći do odgovora o okolnostima ubojstva i tko je zapravo bio Reihl-Kir, u razgovoru za tportal otkrio je redatelj Ivan Ramljak.

Prije nekoliko godina bila je organizirana izložba pod nazivom 'Tko je tebi Reihl-Kir'. Pa onda i prvo pitanje – tko je tebi Reihl-Kir?

Meni je Reihl-Kir lice koje sam kao sedamnaestogodišnji klinac vidio na televiziji i koje je u to doba potpuno odudaralo od svih drugih iz tih informativnih emisija što smo ih svi počeli manijakalno gledati, iako nas to nikad prije u životu nije zanimalo. Zapamtio sam ga zbog toga što je emitirao neku sasvim drugu energiju od ljudi koji su se u to doba pojavljivali u javnosti. Kuhala se ratna atmosfera, svi su bili nabrijani, retorika je bila žestoka, a on je imao sasvim drugu priču - pokušavao je smiriti situaciju i tenzije. Zapamtio sam njegove oči i izraz lica, i kada se dogodilo ono što se dogodilo, na mene je to ostavilo jak dojam. A kasnije sam, naravno, bio izuzetno ljut zato što njegov status u društvu, po meni, nije adekvatan onome što je on predstavljao i za što se borio. Slavimo ljude za koje se zna da su počinili zločine i snimamo o njima filmove i serije, a Reihl-Kir nekako je bačen sa strane.

Kako je uopće došlo do ideje za film i suradnje s novinarima Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom?

Dugo sam razmišljao o tome da bi trebalo snimiti film o Reihl-Kiru. Prvo sam htio raditi igrani, ali onda se pojavila informacija da su Hedl i Zovko od HAVC-a dobili potporu za razvoj scenarija dokumentarnog filma. Iako ih nisam poznavao, odmah sam im se javio i ponudio redateljske usluge, ali do suradnje je došlo tek dvije godine kasnije, nakon što su se dogovorili s Nenadom Puhovskim i Factumom da oni produciraju film. U međuvremenu je izdana i knjiga Elvisa Bošnjaka 'Gdje je nestao Kir', pa sam se i s njim povezao i razgovarao o tome da eventualno surađujemo na ekranizaciji. Nakon svega, drago mi je da je ovako ispalo jer ja sam ipak prvenstveno dokumentarist.

Koliko je sveukupno trajao rad na filmu?

Oni su započeli projekt 2019., kad su napravili dio istraživanja i snimili prve intervjue. Mene su zvali taman prije tri godine, 2022. Prvo smo dorađivali scenarij i radili trailer jer je trebalo prijaviti projekt na natječaj HAVC-a i dobiti novac za produkciju, a onda sam krenuo u vlastito istraživanje i daljnja snimanja.

Kad ste pripremali svoj prethodni nagrađivani dokumentarac 'El Shatt', razgovarali ste s puno sugovornika, no samo je nekolicina njih završila u filmu. S koliko ste ljudi razgovarali prilikom nastajanja 'Mirotvorca'?

To se opet vrti negdje oko brojke 30, kao i za 'El Shatt' i moj raniji film 'Kino otok'. Na kraju je pet protagonista završilo u 'Mirotvorcu'.

Zašto ste izabrali baš ove koji na kraju pričaju priču o Reihl-Kiru u filmu?

Ne vjerujem u to da gomilanje protagonista pridodaje vjerodostojnosti filma. Mislim da je važnije imati manje likova, ali da su oni razrađeniji i da gledaju na stvari iz različitih pozicija. Jedna je ta Glavaševe desne ruke i njegova prvog čovjeka (op.a. Nikola Jaman). On je izuzetno važan i bez njega ne znam bi li ovaj film uopće imao smisla. Zatim, pozicija novinara (op.a. Goran Flauder), koji sve to profesionalno prati u okviru svog posla. Bila je ideja na početku da Hedl bude jedan od likova, ali on nije htio na taj način biti uključen u film. Tu je i pozicija šefa tajne službe (op.a. Zdravko Pejić), koji je u sve upućen, a u nekim događajima i direktno sudjeluje. Ogroman problem bila mi je činjenica da radim film o čovjeku o kojem postoji 15-ak minuta vrlo sličnog videomaterijala i desetak fotki te da svi ljudi koje pitaš nešto o njemu govore istih pet rečenica - da je bio profesionalac, mirotvorac i da je strašno da je tako završio. Pejić je prijateljevao s Reihl-Kirom i zato je važan u dočaravanju toga kakav je on bio kao čovjek. Naravno, tu je i Jadranka, koja mu je bila supruga, ali ona, koliko god je važan svjedok i lik u filmu, ipak ne može biti sasvim objektivna. Pejić je čovjek koji je 1992., nakon što je smijenjen sa svoje pozicije, otišao iz Osijeka i otad živi nekim sasvim drugim životom. Zato je i postavljen u filmu kao strana najbliža nekoj objektivnoj istini.

Kad ste spomenuli te arhivske snimke, u filmu prvi put vidimo neke nastale na mjestu ubojstva. Koje ste uopće arhive istraživali i odakle su te snimke?

Devedeset posto vizualnih materijala je s HRT-a. Dakle gotovo sve, osim intervjua s Tubićem, fotografija s mjesta zločina i fotografija Kira, a i zadnje scene koju smo snimili.

'Dom boraca' i 'El Shatt', vaši raniji dokumentarci, dotiču se politike, a i 'Mirotvorac' je politički film. Uz to, sva tri bave se nekim temama koje su rijetko ili gotovo nikad u fokusu javnosti, gotovo da su i zaboravljene. Što vas privlači tim temama?

Jako teško podnosim ono što smatram nepravdom. I to je možda najviše došlo do izražaja u mojoj odluci da radim film o Reihl-Kiru. Nekoliko prijatelja me pitalo: 'Pa dobro, ne zanima te rat, nisi iz Slavonije, što se ti sad baviš time?' Mislim da je nad tim čovjekom počinjena užasna nepravda, ne samo činjenicom da su ga ubili, nego svime što je došlo kasnije. Od neprocesuiranja eventualnih nalogodavaca do opće marginalizacije njega i njegova djelovanja. A druga stvar, možda je to bilo izraženije u 'Domu boraca' i 'El Shattu' - smeta mi ta praktički službena politika vladajuće stranke da se jugoslavenski period, tj. period Titove Jugoslavije, potpuno pokušava zaboraviti, izbrisati, ignorirati. Pogotovo dobre stvari koje su se događale u njemu. 'El Shatt' je za mene u prvom redu priča o zajedništvu. Ne vidim kako bi itko dobronamjeran u toj priči mogao naći neke loše stvari. Takve priče nam u današnje doba itekako trebaju. 'Dom boraca' je remek-djelo arhitekture koje se može iskoristiti za puno korisnih stvari i danas. Zašto bi činjenica da je ta zgrada smještena u Kumrovcu morala sprječavati državu da je iskoristi za neku namjenu? Što se tiče Kira, to je priča o čovjeku koji se zalagao za mir. Kako to može biti negativno? U kojem svemiru bi se takve priče trebale ignorirati?

Kako onda tumačite to da se o Reihl-Kiru i o onome što mu se dogodilo rijetko kad javno govori?

Zato što je narativ uvijek suprotan. Ljudima se najlakše manipulira preko straha i pronalaženja neprijatelja. Pa se onda izmišljaju sukobi, pogotovo pred izbore. U kojem trenutku bi oni mogli izvaditi Kira da im to politički koristi? Lakše je indoktrinirati klince mržnjom tako da ih odvedeš u okviru školskog programa u Vukovar nego da im u okviru istog tog programa govoriš o nekakvom čovjeku koji se zalagao za mir, suživot i dobre odnose.

Što je zapravo bio cilj kada ste odlučili snimiti dokumentarac o Kiru? Je li cilj filma bio i rasvijetliti njegovo ubojstvo?

Pa to je bio nekakav best case scenario. Naravno da je to bila moja želja. Postoje dokumentarci koji su tako mijenjali sudbine ljudi u tom smislu da su neki nakon nekih otkrića završavali u zatvorima ili bili oslobađani. Ali to nije bio glavni cilj, cilj je bio ispričati priču o tom čovjeku, da neki ljudi u budućnosti mogu u sat i pol dobiti konkretniju informaciju o tome tko je on bio i što je radio. Nešto slično kao u slučaju 'El Shatta', da to bude film koji istovremeno može ići na strane festivale, ali može se i prikazivati u školama u nekoj budućoj državi, koja će, nadam se, biti bolja od ove u kojoj sada živimo. Žao mi je što nismo uspjeli doći do nekih dokaza koji bi rasvijetlili vječno pitanje je li to ubojstvo bilo naručeno ili ne. Ali neki dan prošlo mi je kroz glavu da se još uvijek ne zna ni je li Kennedyjevo ubojstvo bilo naručeno i tko ga je naručio, pa možda nije realno da takve stvari otkrije nekakav dokumentarac. Zadovoljan sam time što smo napravili film koji sistematizira period neposredno prije rata i, nadam se, odgovara na pitanje kako je uopće moglo doći do njega, kao i do toga da jedan šef policije bude tako ubijen.

Mislite li da bi, da je Reihl-Kir ostao živ, situacija u Slavoniji drugačije izgledala?

U onakvim okolnostima mislim da ne bi. Mislim da bi se stvari slično odigrale. Trebala je postojati nekakva jača politička volja da se kontroliraju ljudi koji su radili na tome da izbije rat. Kao što kažu neki moji protagonisti, taj rat je sigurno mogao biti manje razoran. Je li se mogao skroz izbjeći - ne znam. Mislim da nije bilo političke volje da se Kira nekako zaštiti. On se našao između dvije vatre i uvjeravali su ga po liniji Tuđman-Manolić-Boljkovac da rata neće biti. Na više mjesta raznim ljudima tako je govorio da će biti sve OK, da se na višim razinama dogovaraju stvari. A na terenu se događalo nešto sasvim drugo.

Kada ste istraživali za film, došli ste i do saznanja da neke stvari koje se danas pojavljuju kada guglamo Reihl-Kira i nisu baš točne.

Da, ta priča da je išao nenaoružan na pregovore nije skroz točna. Nekad je išao nenaoružan, nekad nije. Cijelo vrijeme tražio sam nekog tko je s njim išao na pregovore jer je moja strategija bila da u film stavljam samo informacije iz prve ruke, a ne neke rekla-kazala priče. I tako nađem Pejića i pitam ga: 'Je l' vi znate nekog tko je išao s njim na pregovore?' I on kaže: 'Ja, ne svaki put, ali nekoliko puta sam išao.' I govori mi da je Kir nosio automatsku pušku marke Heckler&Koch, a mu ja kažem: 'Molim?! Pa što nije bio nenaoružan?' Pejić me samo pogledao i pitao: 'Je l' biste vi išli kod Šoškočanina nenaoružani?' I onda shvatiš da je to mit. Zatim ima ona rečenica koju je navodno Kir izgovorio: 'Dok sam ja živ, rata između Hrvata i Srba u Slavoniji neće biti.' Koliko ja znam, on tu rečenicu u tom obliku nije nikad rekao. Našao sam njegov intervju u Glasu Slavonije, u kojem kaže da dok je načelnik policije neće dozvoliti novi Knin. Flauderu je rekao da je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati. Ali baš točno tu rečenicu nigdje nisam našao, niti mi je itko potvrdio da je bila izrečena.

Je li onda o Reihl-Kiru stvoren mit?

Ne bih ja to kritizirao. Mislim da je to nekakav razumljiv razvoj događaja. Nije taj mit u nekoj svojoj srži netočan, možda su samo neki detalji pogrešni. Ono što je bitno spomenuti, a što mi je također reklo više ljudi s kojima sam razgovarao - u trenutku u kojem je Kir ubijen, on nije bio heroj. Dapače, on je za te ratno nastrojene ljude oko Glavaša bio neprijatelj. Bio je čovjek koji ih je kočio u tome da se stvari razvijaju u smjeru u kojem su to oni htjeli.

Nakon što ste razgovarali sa svim tim ljudima i kopali po arhivama, koje je vaše mišljenje – zašto je ubijen Josip Reihl-Kir?

Mislim da je Kir stradao kao žrtva sukoba dviju frakcija HDZ-a. Kao što sam već rekao, jedna strana mu je govorila neka samo radi svoj posao i da će oni na višim razinama osigurati mir, a drugi su se na terenu ilegalno naoružavali i provocirali rat. I on je to pokušavao nekako balansirati dok stvari nisu pukle. S time da je bitno istaknuti da je on bio nestranački profesionalac. I to je istovremeno bio sukob nestranačkih profesionalaca, obrazovanih u bivšoj državi, s ljudima s margine koji su shvatili da se stvorila dobra prilika za pljačku. Mislim da je u osnovi dosta njihovih akcija i ideja bila pljačka, a ideološka komponenta uglavnom je bila mamac za naivne, kao što to često i jest.