Kada bend uspije preživjeti tri desetljeća, to je već samo po sebi priča vrijedna pričanja, osobito kada pritom i dalje zvuči moćno i ne pristaje na nostalgičnu patinu. Kojoti su oduvijek bili bend koji udara ravno u srž – sirov, iskren, energičan – a njihova glazba i danas nosi isti onaj žar kakav su imali prije trideset godina, kad su objavili prvi album. Opstati na sceni toliko dugo, a pritom ne postati vlastita kopija ili muzejski eksponat, nije mala stvar. Povod za ovaj razgovor je veliki koncert u Tvornici kulture, proslava tri desetljeća od prvijenca 'Kojoti' (1995.), ali teško je ostati samo na obljetnicama kada je pred nama netko tko i dalje gleda naprijed.

Što znači biti bend u svijetu u kojem se glazba sve češće svodi na pojedinačne hitove, a publika konzumira pjesme umjesto da uranja u albume? U petak navečer Tvornica je odjekivala njihovim prepoznatljivim zvukom, a mi smo uoči koncerta s frontmenom Alenom Marinom popričali o svemu što se u tri desetljeća mijenjalo i onome što je ostalo isto: što ga danas pokreće, kako vidi glazbu u vremenu streaminga i algoritama i gdje se u svemu tome smjestio rock, a gdje Kojoti.

Kojoti ove godine obilježavaju 30 godina od prvog albuma. Rock‘n’roll scena prošla je u tom razdoblju kroz velike promjene – neki kažu da je gotovo nestala, drugi da je samo pronašla nove puteve. Kakav je vaš dojam – gdje je danas rock‘n’roll, a gdje su Kojoti u njemu?

Vječno je pitanje ima li rocka. Mene to redovno pitaju od početka karijere, ali pitali su isto mladog Elvisa Presleyja još negdje davne 1959. Nisam primijetio neku ugroženost rock'n'rolla. Dosta sviramo na raznim festivalima i redovno su headlineri bendovi rokerske provenijencije. Tako je i na najvećem festivalu kod nas, INmusicu, pa i u inozemstvu. Isto tako, Psihomodo pop i Majke napune dvoranu od 20.000 mjesta. Pipsi pune Šalatu i dvorane za 1500 ljudi i to po nekoliko dana zaredom itd. Prošle godine mi smo napunili Tvornicu, što doživljavam kao velik uspjeh. Tvornica je velik prostor i nadam se da će i ovaj put biti puna. Na obljetničkom koncertu povodom trideset godina od izlaska našeg prvog albuma podršku će nam dati vrlo zanimljiv i kvalitetan bend Teret – tinejdžeri su i sjajni su. I sam povremeno organiziram koncerte mladih bendova, a uglavnom mi se sami javljaju. Scena postoji i živa je. Ima dobrih stvari.

Pa ipak, mnogi kažu da su vremena velikih glazbenih pokreta prošla i da više ne postoje scene koje mogu stvoriti pravu revoluciju. Može li glazba i dalje biti katalizator društvenih promjena ili je ta uloga sada prepuštena nekim drugim oblicima izražavanja?

Moć društvenih promjena danas je u rukama tehnoloških moćnika, programera, algoritama, targetiranja i preferencija. Već se radi AI generirana glazba i zabavno je, ljudima se sviđa i nije loše, ali to nema veze s mojim poimanjem glazbenog stvaralaštva. Čini da su vremena nekih velikih pjesama tipa 'Marseljeze' prošla, ali nikad se ne zna.

Ako bi vam netko dao priliku da napravite pjesmu sa strojem umjesto s ljudskim bendom – AI bubnjar, robotski basist, digitalni vokali – biste li probali ili biste pobjegli glavom bez obzira?

Probao bih.

Rock‘n’roll se često svodi na zvuk, ali on je uvijek bio i način mišljenja, bunt, određena filozofija. Devedesetih ste svirali u kaotičnom, ratom obilježenom društvu. Danas živimo u vremenu kapitalističke anksioznosti, političkog cinizma i digitalne buke. Koja je razlika između tadašnje i današnje pobune?

Otkad znam za sebe, živimo u nekim teškim vremenima. Pamtim od djetinjstva psihozu Hladnog rata, kad su standard u gradnji bila atomska skloništa, nestašica danas nekih vrlo pristupačnih namirnica poput banana ili deterdženta, restrikcija električne energije, pa preko rata, poraća, ranog HDZ-a, divljeg kapitalizma, pljački s rukom na srcu, pa sve do recentnih euro izazova i digitalne kakofonije. Razloga za buntovništvo je uvijek bilo i bit će, pogotovo ako si roker od glave do pete. Prije 30 godina možda je bilo zabavnije jer smo bili mladi i bezbrižniji ili, kako bi pjesnik rekao: 'Sve je lako kad si mlad.' Danas vodimo neke drugačije bitke. Ja sam i obiteljski čovjek i imam djecu. To su borbe neke druge kategorije. Kad se osvrnem, i nije se baš puno toga promijenilo osim nas samih.

U vrijeme vaših početaka postojala je snažna glazbena scena s bendovima koji su surađivali i podržavali se. Osjećate li da danas postoji takav duh zajedništva među glazbenicima ili je scena fragmentiranija nego prije?

U devedesetima smo svi bili manje otuđeni, valjda jer nismo imali mobitele, a poklopilo se i da je agilna ekipa koja je vodila klub Jabuku vrlo uspješno organizirala festivale Fiju Briju, koji su bili vrlo posjećeni i koji su velik dio tadašnje scene i dobro pogurali. Vjerujem da su festivali Fiju Briju stvorili dojam o nekoj homogenizaciji tadašnje scene. Danas imamo primjer Jeboton ansambla, a on je gotovo prerastao u pokret. Jeboton je iznjedrio pet, šest drugačijih i zanimljivih dobrih bendova, od kojih je Idem najeksponiraniji. Oni su ispočetka sami sebi stvorili kritičnu masu publike međusobno se podržavajući. Sada to samo raste. Imaju i vrlo uspješan ljetni festival na otoku Zlarinu. Oni su impresivan primjer zajedništva.

Kojoti su tijekom godina prošli kroz transformacije – od raspada do ponovnog okupljanja, od divlje mladosti do iskustva i zrelosti. Osjećate li da je bend danas drugačiji entitet nego prije ili je ta iskonska nit ista bez obzira na protok vremena? Kako se vi osobno nosite s promjenama koje su se dogodile unutar vas kao glazbenika?

S vremenom smo se svi malo promijenili. Znamo se i sukobljavati zbog različitih mišljenja i koječega, ali to je sve normalno za bend koji tako dugo djeluje. Međutim, kada se bend okupi, nastaje čarolija i svaka bol nestaje. Kojoti su veći od svakog od nas ponaosob i moramo se prilagoditi. I tako dođosmo do tridesetogodišnje obljetnice prvog albuma. 'Sve nas nosi isti val, naša su vesla gitare...' Osobno se nosim tako da se ponosim.

Znači, rock nije izgubio svoju sposobnost da uzdrma svijet?

Nisam siguran da rock može uzdrmati svijet, samim time što kao žanr postoji već sedamdesetak godina. Svijet svira u nekim sasvim drugim ritmovima i skalama, a mi, kao i uvijek, tjeramo svoje.

U međuvremenu ste napustili siguran posao u kazalištu kako biste se posvetili KunstCaffeu i drugim strastima… Koliko je ta odluka bila riskantna, a koliko nužna? Moraju li umjetnici donositi radikalne odluke da bi sačuvali autentičnost i kreativnu slobodu?

Radio sam u gradskom kazalištu čak i predug niz godina i ne mislim da sam neki naročit primjer odricanja od sigurnosti. Istina je da mi je postalo teško i u konačnici skupo usklađivati obaveze na svakodnevnom poslu i rad u Kojotima, ali činjenica je da mi je postalo i fizički naporno tamo raditi. Oduvijek sam radio dodatne poslove, tako da mi ni poduzetništvo nije bilo potpuno strano. Sudjelovao sam u pokretanju KunstTeatra, koji je postao posjećeno kazalište s kvalitetnim i rasprodanim predstavama, a KunstCaffe sam pokrenuo da bih unaprijedio kazalište jer ugostiteljstvo i kazalište kao djelatnosti idu ruku pod ruku. Inače sam osoba od širokog spektra interesa, mnoge me stvari zanimaju i željan sam izazova, tako da bi se moglo reći da je takva odluka bila nužna.

Može li umjetnost nastati iz unutarnjeg mira ili joj je uvijek potreban neki unutarnji lom da bi bila autentična?

Radim kako mislim i osjećam da treba raditi, a o tuđim porivima ne razmišljam.

Mnogi bendovi koji su započeli devedesetih danas imaju vjernu publiku, ali i rizik da ih se doživljava kroz prizmu nostalgije. Kojoti nikada nisu bili bend koji se oslanja isključivo na prošlost – kako balansirate između poštovanja prema vlastitoj povijesti i potrebe za evolucijom i svježinom?

Nemam ništa protiv nostalgije. Izazvati nostalgiju također je postignuće, minuli rad ili tekovina, kako hoćete. Nostalgija je u našem slučaju pozitivna pojava jer nerijetko kod ljudi priziva lijepa sjećanja i iskustva. Međutim bend mora stvarati nove pjesme koliko god se to ponekad činilo bespotrebno. U protivnom bismo postali sami sebi cover band. Imamo tu sreću da nismo pod pritiskom rokova i izdavanja novih pjesama pod svaku cijenu. S vremena na vrijeme objavimo po jednu pjesmu, pa kad procijenimo da je trenutak, objavit ćemo i album. Upravo smo objavili i novu, prigodnu pjesmu, povodom tridesete obljetnice prvog albuma. Zove se 'Razuzdani blues' i posveta je najuspješnijoj pjesmi s albuma 'Razuzdan i lud'. Namjera je bila napraviti nastavak na taj album s tridesetogodišnje distance i zato i jest taj oksimoron u naslovu pjesme, a on ukazuje na to kako se od ludosti dolazi do bluesa. Nadam se da smo uspjeli u tome.

Što je sljedeće – možemo li očekivati novi album ili neko potpuno novo glazbeno istraživanje?

Sve je moguće…

Danas se često govori o tome da umjetnost, pa i glazba, gubi na vrijednosti jer je postala previše dostupna, algoritamski filtrirana i potrošna. Jesu li glazbenici i publika izgubili strpljenje za dublju povezanost s glazbom ili se pravi slušatelji uvijek nekako probiju do onoga što ih istinski dotiče?

Danas se i puno brže živi, manje se ima vremena i strpljenja, a svaki se dan nudi more sadržaja. Pravi i strastveni slušatelji uvijek će pronaći dobre stvari i to lakše nego ikad.

Ako biste mogli ostaviti poruku mlađim generacijama glazbenika koji danas počinju – što biste im rekli?

Poslužio bih se riječima slavnog američkog generala Georgea Pattona: 'Ako ljudima kažete kamo da idu, a ne kažete im kako - zapanjit će vas rezultati.'