'Irina je fotografkinja koja je već kao studentica svojim provokativnim radovima ostvarila zapažen uspjeh. No prekarni uvjeti života umjetnika neće ni nju zaobići pa životari radeći u lokalnom baru te i dalje opsesivno snimajući eksplicitne fotografije ne pretjerano zgodnih, moglo bi se reći i ružnih muškaraca s ulica Newcastlea, koje je nagovorila da joj poziraju. Ponudu da izlaže u prestižnoj londonskoj galeriji Irina vidi kao priliku za novi zamah umjetničke karijere i kao bijeg iz kolotečine droge, alkohola i površnih veza', dio je to opisa romana 'Komad malog' (Boy Parts) britanske spisateljice Elize Clark. Autorica ga je objavila 2020., sa samo 26 godina, i postala nova književna senzacija na Otoku, zaradivši brojne superlative i usporedbu sa Sally Rooney. Clark smo uhvatili u hotelu Dubrovnik neposredno prije zagrebačke promocije njezina prvijenca i postavili joj brojna pitanja: o nenadanoj književnoj slavi, o tome što ju je potaknulo da napiše pomalo šokantan roman, o nezaobilaznoj Charli XCX, o klasnom pitanju u Velikoj Britaniji, o rodnom Newcastleu i, na koncu, o usporedbi sa slavnom irskom spisateljicom.

Prodali ste desetke tisuća primjeraka svog romana 'Komad malog' i sigurno ste dobili mnogo pažnje. Jeste li se naviknuli na to?

Ne baš! Mislim da sam dobila više pažnje od većine pisaca, što je iznimno stresno, pogotovo u Velikoj Britaniji, gdje su mediji obično neprijateljski nastrojeni. Mnogo mi je draže davati intervjue za strane medije, čak i za američke, a domaćih se bojim!

Ovaj roman posvećen je vašim roditeljima, ali ih molite da ga ne čitaju. Prošle su četiri godine od njegove objave - jesu li ga u međuvremenu pročitali?

Nisu, što mi je drago! Roman je prošle godine adaptiran u monodramu i oni su došli u London vidjeti predstavu, no glumica se razboljela i predstava je bila otkazana. Dakle i dalje nemaju pojma!

Čitaju li intervjue? Mora da su dosad saznali nešto.

Čitaju ih, da. Povremeno me isprave zbog autobiografskih detalja koje navodim u intervjuima, što je pomalo iritantno i zamolila sam ih da to prestanu raditi. Stekli su dojam o čemu je knjiga, ali je još nisu čitali. Možda jednog dana.

Donekle razumijem. Da sam napisao ovakav roman, vjerujem da bih i ja oklijevao. Što vas je potaknulo da ga napišete?

Rekla bih da je bilo više stvari. Roman je započet kao kratka horor priča. Bila sam dio spisateljskog programa za mlade pisce New Writing North, specijaliziranog za sjever Engleske. Imala sam mnogo sreće, dali su mi mentora jedan-na-jedan. Ideja za kratku priču bila je o fotografkinji koja ubija muškarce, no to je puno jednostavnije od onog što se pretvorilo u roman. Djelomično je inspiriran spotom za pjesmu 'Boys' Charli XCX, htjela sam nešto takvo, ali nisam znala što s tom idejom. Nadalje, uvijek sam voljela fotografiju, pogotovo teoriju fotografije. Premda imam diplomu iz primijenjene umjetnosti, nisam pretjerano dobra u tome. Htjela sam pisati o politici gledanja i stvaranja fotografija - knjiga počinje citatom Susan Sontag, umjetnice koja mi je jako važna. Dakle čini se da je to bio amalgam raznih stvari, između ostalog mog interesa prema ekstremnom filmu. 'Komad malog' uspoređuju s 'Američkim psihom', no nisam pročitala taj roman prije nego što sam završila knjigu, vjerojatno sam samo pogledala film. Više su na mene utjecali romani 'Tampa' Alisse Nutting i 'The End of Alice' A.M. Holmes, knjige ekstremnog sadržaja i nepouzdanog pripovjedača. U principu sam tu kratku priču pretvorila u roman dodavši detalje o Irini, njezinim roditeljima i prijateljima.

Koliko je bilo teško pretvoriti kratku priču u roman, koliko vam je trebalo za taj posao?

Mislim da mi je trebalo ukupno osam mjeseci, nije dugo trajalo. Njegova je struktura jednostavna i nije bilo potrebno mnogo planirati. Bilo je, rekla bih, jednostavno kad sam pogodila Irinin glas. Ta struktura već je bila postavljena u kratkoj priči, koja i nije bila toliko kratka, imala je 15 tisuća riječi! Nisam znala što bih s njom, bila je predugačka za kratku priču i prekratka za roman. Imala sam dio o njezinom poslu, početak odnosa s Eddiejem i, na kraju, izložbu u Londonu. Trebalo ju je preciznije portretirati i dodati njezinu pozadinu, ono što ju je učinilo takvom. Bilo je izazovno na početku, ali sam brzo shvatila što želim s tom pričom. Pisala sam je kao hobi, dobro sam se zabavljala i nisam znala hoće li je pročitati itko osim mog mentora i partnera. Pretpostavljam da je ovo najlakša knjiga koju ću napisati, za razliku od mog drugog romana, koji bi trebao izaći na hrvatskom sljedeće godine. Baš sam razgovarala s prevoditeljicom Mirtom Jurilj i mislim da se sjajno razumijemo.

Kratki intermezzo - malo mi je neugodno, ali moram pitati, kad ste već spomenuli Charli XCX - jeste li imali brat summer?

Mislim da sam djelomično imala, gledala sam je na Primaveri! No ostatak ljeta provela sam radeći za film i televiziju. Dakle bilo je nešto između. Već četiri godine pokušavam adaptirati 'Komad malog' za televiziju, imam nešto originalnih projekata, a radim i adaptaciju tuđeg djela - ne smijem reći o kome se radi.

Prije nego što se detaljnije pozabavimo romanom, zanima me je li održiv vaš život kao spisateljice.

Spašavaju me rad za film i televiziju! Mislim da ne bih mogla živjeti samo od karijere romanopisca, morala bih izbacivati romane kao na traci.

Kad smo kod financija, u Hrvatskoj ne govorimo mnogo o klasi, a u romanima suvremenih britanskih i američkih pisaca koje čitam toga ima mnogo, između ostalog i kod vas.

Britanci su opsjednuti klasom! Mislim da je to urezano u naše društvo, vjerojatno zato što i dalje imamo monarhiju. To znači da i dalje imamo aristokraciju, što posljedično znači da imamo društvenu ljestvicu. Primjerice, mnogo članova vlade potječe od zemljoposjednika. Ako pak nisu takvog porijekla, uzmimo za primjer Rishija Sunaka, zasigurno su iz veoma bogate obitelji. Svi oni idu u iste škole, poput Etona i Harrowa, a zatim pohađaju Oxford i Cambridge, što ih ostavlja bez doticaja s realnošću većine ljudi. Mislim da je naše društvo izrazito podijeljeno. Naprimjer, našu medijsku klasu čine uglavnom ljudi koji su imali privatno obrazovanje, a takvo obrazovanje ima samo sedam posto stanovništva Velike Britanije. To je malena grupa ljudi s velikom moći. Kad ste poput mene, a ja se osjećam normalno...

Što je za vas normalno?

Rekla bih da je normalno to što sam pohađala državne škole i što oboje mojih roditelja rade. Započeli su kao obični radnici, ali su se pomalo uzdigli do white collar poslova. Recimo da smo iskoristili mogućnost uspona na klasnoj ljestvici. Bili smo dio radničke klase kad sam bila dijete, no to se s vremenom promijenilo nabolje i došli smo do niže srednje klase. Mislim da ima mnogo ljudi s takvom pozadinom u Velikoj Britaniji. Ne živimo od plaće do plaće, ali nismo ni bogati. Ljudi se izbjegavaju identificirati kao srednja klasa, pogotovo ako imaju radničke korijene. To su uglavnom učitelji i liječnici...

Dakle biti pripadnikom srednje klase nije cool?

Ne, svi mrze srednju klasu! Ja sam sada definitivno to, ali se nisam tako identificirala dok sam odrastala. Govorila sam o tome, što nije lako u britanskim medijima. Ako kažem da sam 'normalna', to će svakako završiti u naslovu.

Reklamiraju li vas zbog porijekla kao dio radničke klase?

Mislim da su pokušali, no trudila sam se to izbjeći jer nije pošteno prema čitateljima, uglavnom zato što nisam dio tog svijeta. S klasom je problem to što se može promijeniti tijekom života. Bila sam dio radničke klase, više nisam.

Dobro, riješili smo klasno pitanje. Što ćemo s izvrtanjem rodnih uloga? Irina je žena koja fotografira muškarce koje smatra fizički slabijima, koje može svladati ako dođe do tučnjave ili pokušaja silovanja. Odakle vam to? Nema puno takvih likova u književnosti.

Recimo da je teza knjige pitanje odnosa između umjetnika i muze, gdje je umjetnik tradicionalno muškarac, a muza je žena, što sam izvrnula naglavce - smatrala sam to zanimljivim. No posljedice tog ponašanja za ženu ono je što sam htjela istražiti, što će joj se dogoditi ako se ponaša kao muškarac, koliko će stvari poći po zlu. Htjela sam da bude klasični primjer toksičnog muškog umjetnika. Kad sam došla do polovice romana, prestala sam pisati, nisam znala što bih dalje. Dogodilo se da sam otišla u Berlin, u kojem je bila retrospektivna izložba Helmuta Newtona. Sudeći po tome što je pisalo ispod fotografija, a izložba je bila golema i blještava, mogli ste zaključiti da se radi o renesansnim slikama, a ne o fotografijama golih mršavih žena. Ispalo je da su tijekom godina žene postajale više i mršavije, a da je njegova fotografija ostala osrednja. Bila sam užasno iritirana ime, što me oslobodilo u pisanju. Također, uvijek sam bila frustrirana mitom o ženskoj ljepoti 'bez napora', o čemu sam razmišljala na toj izložbi. Znate, Newton možda posveti tim modelima nekoliko sati, a one odu kući i večeraju 300 kalorija. Moraju stalno vježbati, ići u razne salone za uljepšavanje, mnogo je tu truda koji prolazi ispod radara. O tome se ne raspravlja, čak ni u knjigama koje pišu žene. Ljepota zahtijeva ogromnu količinu truda, kao i mršavost, barem za većinu ljudi. Htjela sam da se čitatelj zapita o tome. Što se tiče Irine, htjela sam da bude fizički snažna, to mi je bilo zabavno. Naprimjer, da je netko napadne u klubu, mogla bi mu polomiti prste.

Kad ste već spomenuli Berlin, popričajmo malo o gradovima, ipak ste iz Newcastlea.

Newcastle je najsjeverniji grad Engleske. Čekajte da izguglam koliko je velik, šesnaesti je po broju stanovnika u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mislila sam da je veći! Mislim da je to zato što ne broje Gateshead i Sunderland, gradove koji s Newcastleom čine svojevrsnu aglomeraciju. On je najveći i najbogatiji od tri nabrojana. Zanimljivo je mjesto bogate industrijske prošlosti, a posebno je pogođen zatvaranjem ugljenokopa u osamdesetima. A u Sunderlandu su gradili brodove, čega također više nema.

Ostao im je samo nogomet, a ni to ne ide najbolje!

Da! Newcastle je manje propao, ali ako ga usporedimo s južnijim gradovima, nema, naravno, toliko kulturnog sadržaja. Premda smo imali važnih umjetnika poput Ridleyja Scotta, koji su se morali preseliti u London ili SAD, s obzirom na to da je Newcastle naprosto predaleko za svakodnevna putovanja. Osjećate se izolirano. Newcastle je sličan Škotskoj, govorimo jezik koji nije puno drugačiji od škotskog engleskog. Međutim, što je zanimljivo, događa se i gentrifikacija zbog lokalnog turizma, grad pohode ljudi željni noćnog života, popularno smo mjesto za djevojačke i momačke večeri.

Za kraj, u blurbu hrvatskog izdanja knjige našao sam usporedbu sa Sally Rooney, u smislu da je vaš roman za one koje je irska spisateljica razočarala.

Volim Sally Rooney! Međutim, ako pročitate pokoju njezinu knjigu, možda biste htjeli da se likovima dogodi neki problem. Nadalje, iako mi se sviđa usporedba, mislim da nema sličnosti između naših poetika, osim što smo obje žene milenijalke i pišemo na engleskom jeziku.