Popričali smo s Borisom Akuninom, najpoznatijim suvremenim ruskim piscem, povodom njegova dolaska u Rijeku, gdje će nastupiti na festivalu Vrisak
Vijest da na Vrisak dolazi Boris Akunin, pisac kojeg je režim Vladimira Putina ove godine proglasio teroristom, solidno je odjeknula u našoj kulturnoj javnosti. Rođen 1956. godine u današnjoj Gruziji kao Grigor Šalvovič Čhartišvili, ovaj se pisac na prijelazu stoljeća prometnuo u najčitanijeg suvremenog ruskog autora - pobogu, prodao je preko 35 milijuna primjeraka svojih knjiga! Zlobnici će možda reći da to nije čudno jer je njegova literatura šund, ali već se neko vrijeme na krimiće ne gleda svisoka, možda otkad je Umberto Eco objavio 'Ime ruže'. Njegov dolazak u Rijeku bio je povod da mu u poštanski pretinac pošaljemo 10 pitanja, od kojih se polovica bavi politikom dok se druga polovica nastoji baviti književnošću. Razgovor smo otvorili pitanjem o tome boji li se za svoj život, a završili kanonskim ruskim piscima koje smatra najboljima. Što se dogodilo između - provjerite u nastavku.
Ruska država nedavno vas je proglasila teroristom. Bojite li se za svoj život?
Ne. Znam da je Putinov režim sposoban za to, no ubiti pisca bilo bi baš glupo, vjerojatno bi samo rezultiralo dodatnim sankcijama. Također, bila bi to sjajna promocija za moje knjige...
Bogati ste i poznati, mogli ste izabrati miran život u, primjerice, Francuskoj. Što vas je nagnalo da postanete oponent Putinu?
Nisam politički aktivist, čak ni - da budem iskren - ne polažem prevelike nade u čovječanstvo. No kad postanete javna ličnost, novinari se zainteresiraju za vas. U politički problematičnoj zemlji poput Rusije pitanja obično budu politički obojena. Zatim se susretnete s dilemom: možete odbiti odgovoriti i osjećati se kao govno ili reći što mislite i pripremiti se na posljedice. Isto vrijedi za druge javne djelatnosti. Primjerice, pitaju vas da govorite u obranu političkog zatvorenika ili vas hrabra opozicijska grupa zatraži podršku ili javnu donaciju... Jednostavno nije u redu reći im da idu kvragu, da želite miran život. Stvar se na kraju svede na samopoštovanje, hoćete li ga zadržati ili izgubiti. Sve što sam ikad htio raditi je pisati knjige. Tako da sam pasivan 'terorist'.
Postoji duga tradicija ruskih emigranata koji žive po čitavom svijetu, od 19. stoljeća nadalje. Kakav je osjećaj biti u nemogućnosti vratiti se u svoju zemlju?
Nije sjajno, ali u Rusiji ne bih mogao slobodno pisati. A piščeva domovina je književnost.
Koliki je udarac za rusku opoziciju bila smrt Alekseja Navaljnog?
Na osobnoj je razini to bio velik udarac za sve nas. Aleksej je bio tako vibrantan, pun života. No mislim da je znao da će umrijeti u zatvoru i da je bio spreman na to. Prava opasnost po režim nisu vođe prosvjeda, koje je moguće ubiti ili zatvoriti, nego prosvjedno raspoloženje naroda. Govoreći politički, mislim da će dugoročno najteži udarac podnijeti Putin. Aleksejov duh pratit će ga do groba.
Što se mora dogoditi da se Rusi probude i shvate da im rat u Ukrajini ne čini ništa dobra? Postoji li mogućnost za revoluciju?
Revolucija je više od mogućnosti u zemlji bez slobodnih izbora, ona je neizbježna. Kada? Ovisi o brojnim faktorima. Koliko će još grešaka diktator učiniti? Koliko će još grešaka učiniti Zapad i ukrajinska vlada? Tko će postati sljedeći američki predsjednik i kako će to promijeniti ponašanje SAD-a? Zadnje i ne manje važno - hoće li Peking nastaviti podržavati Putina? Jer Putinova ekonomija ne bi izdržala dugo bez Kine.
Dosta politike, probajmo govoriti o književnosti. Vaš pseudonim nalikuje imenu ruskog anarhista Mihaila Bakunjina, što se ne čini slučajnim. Što se naučili od velikog filozofa?
Naučio sam da je anarhizam destruktivan u politici, ali da je dobar za umjetnost.
Krimići su dugo smatrani 'niskim' žanrom, praktički šundom. Što vas je potaknulo da ih počnete pisati?
Nije 'što' nego 'tko'. Umberto Eco. Radio sam za književni časopis koji je objavio prijevod 'Imena ruže'. To je krimić koji nikako ne može nazvati šundom. Wow, pomislio sam, i to je moguće! Želim i ja zaigrati tu igru.
Većina vaših krimića događa se u 19. stoljeću. Koji je korijen vaše fascinacije tim razdobljem ruske povijesti?
Ne radi se o povijesti. Povijest carske Rusije je neukusna. Kolonijalna sila koja ugnjetava vlastiti narod držeći ga u neznanju, siromaštvu i poniženju. Bio bih revolucionar da sam tada rođen. Ono što me fascinira je klasična ruska književnost 19. stoljeća. To je najbolji dar koji je Rusija poklonila sama sebi i svijetu.
Izuzetno ste plodan autor, objavili ste oko 90 knjiga i prodali oko 35 milijuna primjeraka diljem svijeta. Također ste nedavno izjavili da ste zadnje dvije godine proveli neumorno pišući. Što vas tjera?
Što bih drugo trebao raditi, igrati golf? Pisanje je način da si objasnim život. I postoji još toliko toga što si treba objasniti, pobogu. I dalje tragam za brojnim odgovorima. Kad ih nađem, podijelim ih sa svojim čitateljima. To je ono što znači biti piscem. Otkad je počeo ovaj ludi rat, pisanje mi je postalo najbolja terapija. Pomaže mi da ostanem priseban.
Koje od kanonskih ruskih pisaca smatrate najboljima?
Najveća inspiracija su mi Lav Tolstoj i Mihail Bulgakov.