'Koncert je bio krasan, ali ujedno tužan, jer smo bili svjesni, sva šestorica, toga da smo napravili svu glazbu koju smo mogli stvoriti zajedno', riječi su kojima je Stuart Staples, frontmen Tindersticksa, nakon trijumfa u londonskom Barbicanu 2006. slomio srce svim ljubiteljima ovog velikog benda iz Nottinghama, objavljujući raspad njegove prve inkarnacije. Izvorni Tindersticksi bili su naime neusporediva pojava na glazbenom nebu devedesetih i ranih nultih, stvarajući gustu, raskošno aranžiranu i emocionalno angažiranu glazbu koju smo tada, u nedostatku boljih riječi, opisivali pridjevom 'filmična'.

Danas su rijetki filmovi u kojima ćete čuti glazbu kakvu stvaraju Tindersticks, a bendovi koji stvaraju takvu glazbu zapravo više i ne postoje. Tim je veća sreća što, ni u tih nekoliko godina solo karijere, Staples nije ispuštao iz vida dvojicu stupova originalne postave benda: multiinstrumentalista Davida Leonarda Boultera i basista Neila Frasera.

Dok se četvrti ključni čovjek izvorne postave – gitarist i aranžer Dickon Hinchliffe – u međuvremenu profilirao kao jedan od najrespektabilnijih britanskih autora glazbe za filmove i TV (znate ga najprije po soundtracku za 'Peaky Blinders'), trojica preostalih originalnih članova 2012. podigla su bend iz pepela pridruživši mu izvrsnog jazz bubnjara Earla Harvina (koji je svojedobno svirao i s francuskim bendom Air) te Dana McKinnu na gitari.

Povratak nakon 13 godina

'Drugi' Tindersticksi imaju manje ambicije, rade tempom koji si sami diktiraju, izdaju za berlinskog izdavača City Slang (koji nam je, među ostalim, dao Calexico i Lambchop), sporadično izbacuju albume i idu na turneje, na kojima su proteklih 13 godina zaobilazili Zagreb. Zato je ovaj potez sad već solidno etablirane agencije Hangtime - koja ih je za svoj deseti rođendan na krilima 'Soft Tissue', jednog od hvaljenijih albuma iz novije faze, odlučila dovesti u Lisinski - morao biti pun pogodak.

Dakako, nakon toliko vremena postojala je i skepsa kad je u pitanju recepcija novog materijala, jer Tindersticks su sa set-liste potpuno precrtali glazbu iz prve faze benda, faze u kojoj su među zagrebačkom publikom rasli od Močvare preko Kina SC do Tvornice kulture. No činjenica da, izlazeći iz Lisinskog, prostora kojemu su zapravo uvijek prirodno pripadali, gotovo nitko nije imao zamjerke u stilu 'nisu svirali ništa staro' najbolje govori o tome kakvom smo koncertu sinoć svjedočili.

Suptilna duša sjevera

A svjedočili smo neospornoj kemiji petorice znalaca starog kova, onih koji u temelj northern soula bez pola muke uklapaju diskretne začine glazbe iz svih kutaka svijeta, ne filozofirajući između pjesama i ušuškavajući pun Lisinski u baršunast raskoš nježne i tople glazbe. Najčešće će krenuti od zapovjednog ritma, bilo iz Boulterove analogne ritam-mašine, bilo iz suhog Harvinovog bubnja, na njega će se Fraser (kakva slučajnost, čovjek se zove isto kao i dub legenda Mad Professor) nadovezati suptilnom linijom basa, a potom će ostatak benda dodavati sofisticirane ukrase na klavijaturama, gitarama, melodici i perkusijama. Nad tom kompleksnom, ali intimnom zvučnom slikom nadvija se šeretski Stuartov vokal, koji se sinoć na trenutke borio s, po svemu sudeći, prehladom, ali ni nakon toliko godina nije izgubio na svojoj jedinstvenosti.

Izvrstan zvuk (što za ovakvu nijansiranu glazbu nije baš uvijek slučaj u Lisinskom) i tonovi rasvjete usklađeni s raspoloženjem svake pjesme vode nas uglavnom kroz noviji materijal, iz kojeg su nas se posebno dojmile potmule 'Falling, the Light' i 'Nancy'. U 'duševnijem' dijelu koncerta najveća iznenađenja kriju se u 'Lady with the Braid', obradi kultne holivudske skladateljice Dory Previn, a koja vještinom bubnjara Harvina odlazi u dub skoro na tragu 'Libertango' Grace Jones.

Živjeti, truditi se, osjećati, živjeti, voljeti, letjeti

U drugoj polovici koncerta Harvin u većini stvari zamjenjuje metlice običnim palicama, a Boulter i Fraser primaju se pratećih vokala, uvjerljivo simulirajući gospel zbor, što rezultira razigranom, skoro yacht rock verzijom 'Turned My Back', raskošnim soulom 'New World' te nježnim raspletom uz dvojac s albuma 'No Treasure But Hope' – blago 'terasastom' 'Pinky in the Daylight' i razornom 'For the Beauty', od čijih je odjavnih stihova 'To live, to try, to feel, to live, to love, to fly', uz završni naklon šešira i zadnji Staplesov gutljaj čaja, teško moguće zamisliti primjereniji kraj prekrasne večeri.

U njoj je, naime, čak i uz odsutnost starog materijala, sve bilo onako kako treba – veliki bend, čija druga inkarnacija djeluje zadovoljno i pomireno sa svojim mjestom u povijesti glazbe, živa i zainteresirana publika, koja po korektnoj cijeni uživa u prostoru primjerenom tom bendu, uz sjajan zvuk, rasvjetu i osjećaj da smo svi na pravom mjestu. Parafraziramo li Staplesovu rečenicu iz Barbicana 2006. – koncert je bio krasan jer su nas Tindersticksi uvjerili da još nisu napravili svu glazbu koju su mogli stvoriti zajedno.