Za dva tjedna bit će godinu dana kako su The Necks nakon 16 godina izbivanja iz Zagreba istovarili svoj koncertni klavir, gigantski kontrabas i bubanj s hrpom pratećih šuškalica i zveckalica u skučeni mrak Vintage Industrial Bara. Tamo su odsvirali koncert koji je objasnio zašto je u pitanju, prema Rolling Stoneu, jedna od 50 najvažnijih glazbenih pojava u povijesti australske glazbe. Koncert s kojeg je pola zagrebačke glazbene scene otišlo razjapljene čeljusti, i koncert koji je učvrstio uvjerenje da The Neckse iz razloga opće kulture morate vidjeti barem jednom u životu.

Skoro godinu dana kasnije, eto nama The Necksa opet, dan nakon kasnonoćne svirke u Beogradu koju su odradili nakon prisilnog spuštanja zrakoplova u Zagreb zbog lošeg vremena, ekspresnog transporta u Beograd, pa potom opet povratka u Zagreb, operacije koja gospodi u šezdesetima, dojma smo, nije nimalo teško pala. Ima to neke veze i s potpuno prikladnim povodom: reinkarnacijom N.O. Jazz festivala, kultne uspavane ljepotice zagrebačke jazz scene koja danas pulsira jače nego ikad.

N.O.Jazz je naime mjesto na kojemu se zagrebačka publika davne 2000., po prvi puta upoznala s ovom sjajnom trojkom, čija minuciozna glazba već skoro 40 godina blješti izvan vremena, dok istovremeno nadahnjuje žanrove koji odlaze i dolaze, kako u jazzu, tako i izvan njega. Od ovih drugih, na pamet mi prvo pada Johnny Herndon, bubnjar legendarnog post rock sastava Tortoise, koji mi je u intervjuu starijem od interneta rekao kako je bubnjar The Necksa Tony Buck (tada bio) njegova najveća inspiracija.

Od idilične plaže do tropske oluje

Koncerti The Necksa uglavnom izgledaju isto: sastoje se od dva improvizirana komada glazbe duga po gotovo sat vremena, u kojima bend taktilno i suptilno, naoko neprimjetno, spušta i podiže repetativni tempo inicijalne teme, izazivajući sentiment za koji vam ne treba psihodelična droga, jer tripozni dojam postižu potpuno nasuho. U sinoćnjem prvom komadu, primjerice, bubnjar Tony Buck kreće virblati metlicom po koži bubnja i zveckati zvoncetom, teleportirajući vas na neku pacifičku plažu. Lloyd Swanton preko toga uleti štekćući kontrabasom poput nekakvog teretnog broda u daljini, a Chris Abrahams nevjerojatnim prebiranjem prstiju po klaviru ufurava nas u stanje drame koje sugerira da će se idilična atmosfera, petnaestak minuta kasnije, pretvoriti u tropsku oluju koja nosi sve pred sobom.

Ako ste glazbeni moljac, na pamet vam prvo padaju očite asocijacije od avangardnih skladatelja druge polovice prošlog stoljeća poput Stevea Reicha preko free jazz bogova Cecila Taylora i Johna Coltranea pa do emotivnih kanonada zemljaka Warrena Ellisa i njegovih Dirty Three. No to možete zaključiti i samo slušajući ih sklopljenih očiju, a dok gledate The Neckse, ne možete ne objesiti vilicu na to što izlazi ispod prstiju trojice ultimativnih gospodara svojih instrumenata.

Oni sviraju s međusobnim poštovanjem kakvo viđamo samo kod gospode starog kova, ostavljajući toliko nevidljivog prostora jedan drugom da katkad djeluje kao da je glazbu komponirao i odsvirao jedan čovjek. Svemu dodatno doprinosi kristalno čist zvuk, rijeka pojava u Laubi u kojoj se i publika napokon suzdržala od razgovora koji su, u tom prostoru visokog stropa, često znali nepovratno upropastiti koncerte.

Bolja prošlost za bolju budućnost

Općem dojmu nostalgije s vedrim pogledom u budućnost pridonijela je i izložba starih plakata koncerata s N.O.Jazz festivala, izvješenih u impresivno osvijetljenom, do pucanja ispunjenom prostoru Laube. Oni su podsjetili na slavnu povijest ovog festivala, vrijeme kad je zagrebački KSET bio klub s vjerojatno najboljim programom u srednjeeuropskom kulturnom krugu.

Danas, dok ekipa KSET-a u privremenom prostoru obližnje bivše pekare čeka da se prostor najdražeg malog zagrebačkog kluba renovira, srećom, možemo konstatirati da je pionirski rad N.O. Jazz festivala i pratećih projekata i te kako imao smisla. Sinoć smo na The Necksima uistinu prebrojali pripadnike svih generacija, od 7 mjeseci do 77 godina, u optimističnoj, entuzijastičnoj i nadahnutoj atmosferi za koju je prava šteta da je, po uzoru na europski javni servis Arte, recimo, nije zabilježila kamera hrvatske javne televizije. Ne sumnjamo da bi i The Necksi bili zadovoljni viđenim.