Matthew Shipp, jedna od neopravdano podcijenjenih figura suvremenog jazza, kao presudni utjecaj svog glazbenog obrazovanja često navodi privatne sate kod Dennisa Sandolea, čovjeka koji je svojedobno podučavao i Johna Coltranea. On ga je naučio da se u glazbi treba osloboditi okova, a instrument tretirati kao dio vlastitog tijela i ekspresije.

Vođen tom egidom, Shipp je stvorio autentični stil sviranja klavira, prepun nepredvidivih skokova iz free jazz disonance u harmonično sklopljeni niz utjecaja koje je pokupio slušajući i razumijevajući glazbu (konvencionalni jazz, bop, avangardna klasika). Njegov tretman klavira izrazito je perkusivan, a trikovi se kreću od rapidnog 'milovanja' dirki do sinkroniziranog (nekad i istodobnog) trzanja struna klavira i sviranja po dirkama. Takav ga je pristup doveo do suradnji sa vrlo raznolikim nizom glazbenika, od klasičara i jazzera do hip hopera poput DJ Spookyja i Anti-Pop Consortiuma.

U sat vremena zagrebačkog nastupa Shipp je uglavnom improvizirao na nekoliko vlastitih tema te, osim vrhunskog sviračkog umijeća, pokazao da zna stvoriti i vrlo uzbudljivu atmosferu, koja je katkad podsjećala na horor filmove, a ponekad na repetativne dramatične kompozicije Philipa Glassa. Na koncu nas je počastio i maštovitom verzijom Gershwinove 'Summertime'.

SINKRONIZIRANO JAZZ PLIVANJE

Braća Acher su, pak, stari ljubimci zagrebačke publike, s kultnim sljedbeništvom koje oduševljeno prati svaki njihov korak, pa im čak oprašta i glazbeno oblikovanje 'Oluje', naporne njemačke dokudrame o Haškom sudu s Kerry Fox i Tarikom Filipovićem. Bilo da su dolazili s indie-elektro-pop Notwistom, elektro-jazz Tied and Tickled Triom ili kraut-pop Lali Punom, Micha i Markus bi uvijek požnjeli ekstatični prijem zagrebačke publike, pa je tako bilo i s njihovim najnovijim projektom koji su sinoć prvi put predstavili izvan Njemačke.

A Alien Ensemble su uistinu čudna biljka – od ciganske elegije, preko dub i klezmer ritmova s kojima se katkad poigravaju, do sinkroniziranog jazz plivanja koje evocira bendove s legendarne etikete Recommended Records, dečki pokrivaju uistinu širok glazbeni i zemljopisni teritorij. Dirigent benda je neosporno Micha Acher, koji uz trubu svira i kutiju nalik analognom sempleru te gomilu zveketavih perkusija, u čemu mu asistira i brat Markus, koji se dokazuje i kao stabilni bubnjar. Zvuk podržavaju i kontrabas, pouzdana puhačka sekcija (trombon i saksofon) te zanimljivi mandolinist koji svoj instrument katkad doživljava kao turski saz, a katkad kao tarabuku.

Takva šuma raznolikih instrumenata neke bi asocirala na kakofoniju, no braća Acher su već u ranijim bendovima pokazali da su emocije bitna komponenta njihove glazbe, pa ni ovdje ne ostaju dužni. Izrazito filmične, uglavnom molske teme, koje nekad asociraju na Beirut, nekad na Cinematic Orchestra, a nekad na filmove o sicilijanskoj mafiji, zvuče uistinu dirljivo i potresno, pa s nestrpljenjem očekujemo prve snimke ovog benda, jednog od rijetkih čiju glazbu još uvijek ne možete pronaći na internetu.

Epilog iznimno ugodne i optimalno posjećene (oko 250 ljudi) četvrte večeri N.O. Jazz festivala bio je glasan, ali pomalo naporan nastup zagrebačkog improvizatorskog dvojca Brio.