Te 1998. popularna glazba kakvu smo dotad poznavali bila je na raskrižju. Grunge je već bio sahranjen i potpuno se podao užasu nu metala, britpop je industrija iscijedila napornim intrigama braće Gallagher i njihovih klonova, hip hop je tek hvatao zalet ka superiornom pop žanru, a pop je bio formulaičan i prezasićen kopijama kopija boy bendova.

Bilo je vrijeme za nešto drugačije, nešto što će promijeniti način na koji slušamo glazbu. To nešto stiglo je u naše krajeve putem naslovnice časopisa Nomad, tada popkulturnog prozora u svijet svakog glazbenog njuškala u ranim dvadesetima. Nomad je otvorio 1998. proglasivši albumom mjeseca 'Moon Safari', francuskog elektro pop dvojca Air, albuma kakav nikad prije nismo čuli i albuma koji će kanonskim spojem popa i elektronike, negdje na pola puta između Beatlesa i Kraftwerka, ali s romantičnom dozom francuskog šarma, te godine pomesti sve pred sobom.

Na žalost, vremenom i stvoriti bezbroj neželjenih klonova i žanrova poput downtempa ili chill-outa, čiji sljednici nisu dogurali puno dalje od glazbe za mobitele i liftove. No – kako smo se uvjerili i u nedjelju navečer na Tvrđavi sv. Mihovila – u tom buljuku loših kopija 'Moon Safari' ostat će svijetliti poput zvijezde na vedrom šibenskom nebu, poput originala koji je 25 godina kasnije dobio vintage patinu izvanvremenskog remek-djela.

Ili poput antiknih klavijatura koje su sinoć pred nas iznijeli Jean-Benoit Dunckel i Nicolas Godin, matematičar i arhitekt koji su se ranih 90-tih upoznali na fakultetu u Versaillesu. Vrlo vjerojatno istih klavijatura na kojima su skladali tih deset pjesama s 'Moon Safarija', te još nekoliko bisera s naredna dva, manje uspješna ali ne puno lošija albuma '10000hz Legend' i 'Talkie Walkie', što su nam ih sinoć odsvirali.

Klasa, luksuz i stil

Odjeveni od glave do pete u bijelo, poput igrača golfa na nekom versailleskom ladanjskom imanju, ta dvojica macana, uz podršku vrijednog bubnjara i klavijaturista Louisa Delormea, isijavaju klasu, luksuz i stil koji bi izvan hrvatskog konteksta vjerojatno obesmislili rasprave o tome je li 130 eura, koliko je koštala ulaznica za sinoćnji koncert, previše. Naravno da za hrvatske uvjete jest, i naravno da je šteta što je dio ljudi koji bi morali biti na premijernom nastupu Aira u Hrvatskoj zbog te cijene odabrao koncerte u Austriji i Italiji. Ali i glazba je roba koja ima svoju cijenu, a Tvrđava sv. Mihovila je sinoć bila rasprodana, pa očito postoji dovoljno ljudi koji su i tu cijenu spremni platiti.

A jesu li za taj novac dobili i željenu vrijednost? Pa recimo to ovako: od Aira sinoć teško da su mogli dobiti više. Eventualno ako vam je scenska geometrija podjednako važna kao i glazba, mogao vas je iznenaditi izostanak gornjeg segmenta pozornice koji bend 'poklapa' u svojevrsni kvadar, a dosad su ga na turneji redovito prakticirali. No dojma smo da taj kvadar dobro funkcionira u zatvorenom prostoru, dok su na blagom povjetarcu Tvrđave sv. Mihovila Air bili baš kao i ime benda – prozračni, otvoreni, komotni i mediteranski ležerni, poput nekog svemirskog terasa benda koji se katapultirao iz svoje kapsule i spustio točno tamo gdje je trebao.

Svemirski otisak

Nevjerojatna je lakoća kojom Air premošćavaju sve izazove što ih rekreiranje jednog gotovo savršenog albuma nosi 25 godina kasnije: u 'All I Need', divan tekst Beth Hirsch koji očito ne smiju više koristiti rješavaju kroz dub remiks, a u 'You Make It Easy' Godin i Dunckel krpaju izostanak Hirsch predajući si vokodersku štafetu međusobno stih po stih. Ipak, dojma smo da su s cijelog albuma najbolje ostarili instrumental 'Talisman', umočen u vatreni zalazak sunca s dimnom zavjesom te svemirska šansona 'New Star in the Sky', praćena šarolikim bombardiranjem supernovama s video zida.

U drugom, pak, 'best of' dijelu koncerta Air u pastelnim tonovima na vrlo funkcionalnom video zidu strpljivo klize kroz post-Moon Safari materijal, pokazujući najbolje strane gigantskog otiska koji su ostavili na psihodeličnu glazbu. Recimo, da nije vidio Nicolasa Godina kako marinira prog rockerske skale na basu, sumnjamo da bi se Thom Yorke odlučio na one igrarije koje zadnjih godina prakticira u The Smileu.

Minuciozno skladane ambijentalne divote poput 'Highschool Lover' (na žalost, nije prerasla u 'Playground Love') i 'Alone in Kyoto', otvorile su pak knjigu sjećanja na legendarni film Sofie Coppole 'Lost in Translation', na čijem soundtracku su se Air najbliže primakli Beatlesima. S druge strane, elektro-šarafljenje 'Don't Be Light', i završna 'Electronic Performers', bili su naklon drugom polu Airova identiteta – Kraftwerku.

Negdje između ta dva kanonska benda, mnogi će reći i najsavršenija glazbena entiteta koja su ikad hodali svijetom pop glazbe, Air zatvaraju sat i četrdeset pet minuta dugo poglavlje vlastite glazbene kanonizacije. Odužili su dug albumu koji je promijenio pop glazbu na smjeni tisućljeća, pokupili još par asteroida koje treba spasiti od zuba vremena, i u glavi nam zatvorili važno poglavlje možda i najljepših godina života. Kapsula svemirskih šansona nastavit će plutati glazbenim svemirom, i kad-tad pronaći još nekog putnika-namjernika iz druge dimenzije. Mi smo svoju svemirsku eksploziju, pod zvjezdanim nebom šibenskog kanala, doživjeli i preživjeli.