'Dajte mi trip LSD-a ili tabletu ecstasyja, i netko da me drži za ruku, po mogućnosti Timothy Leary', riječi su kojima Grace Jones u dokumentarcu Sophie Fiennes 'Bloodlight and Bami', nedavno čak emitiranom i na HTV-u, vizualizira trenutak svoje smrti. Nakon što smo posljednju divu pop glazbe konačno, u 76. godini, vidjeli na djelu na zagrebačkoj Šalati, uvjerili smo se da je biološka neminovnost za nju relativan pojam. Grace Jones, naime, uistinu živi vječno.

Što drugo reći o ženi koja sa 76 godina pred skoro 5000 ljudi hladno vrti hulahop 10 minuta, pjevajući i predstavljajući bend preko moćne produžene verzije odjavne 'Slave to the Rhythm'. Ženi koja je u tih 76 godina preko leđa pretovarila nestvarnu životnu priču, uvelike određenu djetinjstvom na Jamajci te odrastanjem uz nasilnog oca, svećenika prezbiterijanizma, vjerske zajednice koja propovijeda da je jedini smisao pjevanja ako ono služi Bogu.

Ženi koja je u inat tom zatucanom backgroundu već s 18 krenula putem modne karijere i partijanja u legendarnom disku Studio 54. Ženi koju je moda odvela od New Yorka do Pariza, glazba od disca preko reggaea iz pradomovine do post punka i new wavea, film od Conana preko Bonda do Dolpha Lundgrena. Prvoj pravoj renesansnoj ženi popularne kulture, koja se – kako smo opet otkrili u 'Bloodlight and Bami' – ne srami demonstrirati i otresitost koju pripisuje istom tom ocu, no samo ako se netko petlja u njezinu opsesivno preciznu umjetničku viziju.

Bahama mama

A ta vizija vjerojatno ne bi procvala u jednu od najoriginalnijih ikad da nije bilo pouzdanih suradnika, u svakom trenutku spremnih osjetiti duh vremena i gurnuti je korak ispred svih. U glazbenom smislu to su ikonički dvojac Sly and Robbie, najutjecajnija ritam sekcija u povijesti reggae glazbe. Njih su dvojica izmislili novi zvuk Grace Jones kad je potkraj sedamdesetih u zraku, bježeći od disca i duhova Studija 54, osjetila uzbuđenje zvano new wave.

Da nije bilo 'Warm Leatherette', snimljenog svibnja 1980. pod paskom benda Slyja i Robbieja u Compass Point studiju na Bahamima, ne bi bilo ni 'Remain in Light' Talking Headsa, najvećeg new wave albuma ikad snimljenog tek par mjeseci kasnije na istom mjestu. A nasljednik 'Warm Leatherette', legendarni 'Nightclubbing', danas je revaloriziran kao kanonska ploča koja je uvela new wave, ali i reggae u široko prihvaćenu popularnu kulturu.

Nightclubbing s bananom među zubima

Zato ne čudi što Grace Jones po prvi puta izlazi na pozornicu u Zagrebu praćena taktovima upravo 'Nightclubbing', izvorno dueta Iggyja Popa i Davida Bowiea. Osvijetljena odsjajem zlatne krijeste koja s maskom kostura tvori prvi od najmanje pet sinoć prikazanih ikoničkih outfita, Grace se u svijetlećem sivom kostimu poput djevojčice, u ritmu masnog reggaea što testira statiku tribina Šalate, njiše na podestu uzdignutom metar ili dva iznad vrhunskog pratećeg benda.

Taj zahtjevni spoj ritmičke gimnastike, koketne mimike i androgene fizionomije, lansiran davno prije nego što je koncept rodnog identiteta bio široko osviješten, Jones i dalje uspijeva iznijeti fascinantnom scenskom vještinom i nepobitnom aurom dive, dajući sve od sebe, a tražeći tek energetski predah u vidu poneke banane koja joj se, kako nam se u šali požalila, zna zaglaviti među zubima.

Ne ide sve uvijek glatko, dakako: bit će tu muka s presvlačenjem, povremenih ranijih ulijetanja u pjesme ('Libertango'), povremenih zaboravljanja i preskakanja stihova. No sve će se to kompenzirati onim na što se pravi koncert i svodi – genijalnom svirkom u kojoj pušta opasni prateći bend da diše i produžava stvari kao na nekom jamajkanskom roots rock sessionu, dok ona, kao u ponajvećem hitu 'Pull Up to the Bumper', na leđima roadieja u moru letećih konfeta suvereno krstari prvim redovima i potpisuje ploče.

Laseri, crkva i hulahop

S pametne setliste, složene tako da zadovolji široke narodne mase, izdvojili bismo najsočnije (i najtočnije) odsvirani srednji blok s 'My Jamaican Guy' i 'Demolition Man', pjesmom koju je za Grace napisao Sting, a ona je dodatno nabildala bubnjanjem i bacanjem palica u publiku. Na njih se nadovezao punokrvni funk rock ispovjedne himne odrastanja 'Williams Blood', u kojoj je demonstrirala i svoj outfit za crkvu, a gdje je crkva, tu je i gospel, večeras zastupljen s raskošno otpjevanom 'Amazing Grace'.

Publiku je najviše pak digla gotovo desetominutna verzija 'Love is the Drug', koja je započela kao disko s Grace u laserskom kostimu, potom 'propala' u singalong da bi se vratila skoro pa psihodeličnim šamaranjem. Zato je blagi antiklimaks nastupio kad je nakon hulahop verzije 'Slave to the Rhythm', u kojoj se posebno iskazao perkusionist Paulo Goude, jedini sin Grace Jones, počela paliti rasvjeta Šalate, a Grace izašla tek još jednom mahnuti rasprodanom stadionu, bez uobičajene a cappella verzije 'La Vie en Rose' za kraj.

Jasno je da na brdu s kojeg se zvuk razliježe u svaki kutak Zagreba zabava mora završiti u 23 sata, a obzirom da nismo bili u Puli 2017., možemo možda žaliti za malo više materijala s 'Warm Leatherette', kultne ploče s koje smo dobili tek obradu Pretendersa 'Private Life'. No sama činjenica da se Grace Jones materijalizirala pred nama u ovakvom obliku, s ovoliko energije, šarma i kemije koja je lebdjela nad nama pod zvjezdanim nebom Šalate, dovoljna je da ovaj koncert zapamtimo zauvijek. A na kraju smo još dobili i neočekivani bonus track – trenutak kad je, po završetku koncerta, iz lože Šalate još uvijek ispunjenom parteru, uz burno skandiranje publike, mahnula 'hrvatska Grace Jones' – Josipa Lisac. Takav sudar diva mogao se dogoditi samo u Zagrebu.