FESTIVALSKA IZNENAĐENJA

Od rijeke Save do Guadalajare: Otkrića INmusica 2024. za koja mislimo da će daleko dogurati

28.06.2024 u 17:51

Bionic
Reading

Hidden Stage zagrebačkog INmusic festivala u protekla tri dana provozao nas je svijetom uzbudljive glazbe koja tek dolazi, a najčešće je stvaraju ljudi u ranim dvadesetima, katkad i mlađi. Izdvojili smo šest novih nada koje smo prvi puta vidjeli ove godine na Jarunu

Dok smo u srijedu popodne na Sleepyheadsima upijali znoj, vlagu i sparinu Hidden Stagea na INmusic festivalu, jedan kolega je pametno primijetio: 'Da je bar ovo cijeli festival'. Da, zaboravili smo kako je većina festivala nekad izgledala: neko blato, neki šator, neki headliner kao izlika da dođe što više raje i gomila mladih, ne uvijek talentiranih, ali bendova i izvođača željnih svirke. Većina njih, kao i većina bendova uostalom, željni su i pažnje, ali često bez pokrića.

No kako smo na ovogodišnjem INmusicu najviše vremena proveli upravo na Hidden Stageu, svojevrsnom mini showcase festivalu u sklopu festivala, izdvajamo šest bendova koje nismo prije gledali, a ugodno su nas iznenadili na toj pozornici. Malo se igramo i kristalne kugle, jer cijenimo da će neki od njih, možda već i naredne godine, zasvirati na većoj, možda i najvećoj pozornici ovog ili nekog drugog festivala. Popis donosimo redoslijedom koji su nastupali, reducirano na dva izvođača po danu.

D. (Zagreb)

Ulaz na festival prvog dana neplanirano se razvukao, pa smo na žalost stigli tek na zadnje dvije pjesme najnovijeg zagrebačkog čuda, grupe jednostavno nazvane D. Kupili su nas istoimenom pjesmom koju smo čuli na kompilaciji bendova školskog uzrasta Superval, u kojoj smo čuli autentični angst koji bi bilo grijeh jednostavno opisati kao hardcore, rap metal ili koji već prvoloptaški žanr vam padne napamet. Trojica mladića koja ga stvaraju zovu se Dag Huljev Jakopač, Matija Bojko i Tituš Cvanciger, a već i u tih desetak minuta koliko smo ih slušali zajedno s pola njihove srednje škole i ponekim pedesetogodišnjakom, čuli smo iznimnu sviračku vještinu koja pokušava obuzdati mladalački bijes. Zahvaljujući njoj vjerujemo da će D. opstati i kad taj bijes ispari.

  • +2
Deadletter na INmusic Festivalu Izvor: Pixsell / Autor: Luka Antunac/PIXSELL

Deadletter (Yorkshire / London)

Došli su iz Yorkshirea, kao i popularni Yard Act, ali su karijeru zakuhali taman prije pandemije u kultnom Windmillu, prostoru u kojemu vježba pola aktualne londonske scene, no unatoč tome jedva je preživio koronu. Za razliku od većine baroknih post punk derivata koji neće nikad dogurati daleko kao vodonoše scene Black Country, New Road, Deadletter čitaju nasljeđe The Falla s jako puno vica, destilirajući The Jam, tradicionalni britanski pub rock, ali i još više divljeg jazza na tragu King Krulea. Pritom su im tekstovi životni, bitni, pametni i realni, zbog čega im prognoziramo popodnevni termin na glavnoj bini ili večernji na onom močvarnom World Stageu, možda već i iduće godine.

Izvor: Društvene mreže / Autor: rabarbara

Leatherette (Bologna)

Talijana je ove godine na festivalu, bar po dojmu dominantnog stranog jezika, bilo kao pljeve, a jedini njihovi izvođači nagurali u se u isti termin. Paolo Nutini je doduše Talijan tek korijenima, pa smo ga napustili na pola sata da bismo poslušali Leatherette, bend iz Bologne koji je već odradio svoj krug po showcase festivalima. Iako su festivalski doajeni razočarano vrtjeli glavom, nama taj bolonjez nije bio toliko bljutav: kao i većina post punkera danas, majka su The Fall, Gang of Four i Šarlo Akrobata, a otac je pobjegao od kuće te ih ostavio da se sami snalaze. Zato pribjegavaju cirkusanstvu: skakuću po pozornici kao Strippy, pentraju se po bubnju i savijaju ga kao La Linea onu svoju crtu, i dobro bi došla referenca na još koji crtani film s talijanskog govornog područja, ali nema potrebe, shvatili ste. Plus engleski im je super, što kod Talijana nije baš često.

Sprints (Dublin)

Rekli smo u prikazu drugog dana, rado ćemo i ponoviti: Karla Chubb, šefica irskog benda Sprints, već sad je najveća mlada woke punk ikona današnjice. Kao mala je pjevala na The Voice Kids, zbog čega danas vjerojatno krindža, ali je tamo pokupila pop senzibilitet koji joj pomaže bolje prodati prljavi i opaki zvuk koji stvara s trojicom mladića s kojima svira od desete godine. Čuje se to u zvuku: bend drži super ljepilo moćnih motorheadovskih rifova, a Karla je prvoklasna zabavljačica, koja urla, bodri i napaljuje progresivnu, prije svega queer ekipu. Sprintsima ne moramo ni prognozirati hoće li uspjeti, oni su koktelom moćne glazbe, razvaljenog scenskog nastupa i pametnog igranja po pravilima modernog tržišta svoje mjesto pri vrhu već osigurali. Uostalom, ravno iz Zagreba odletjeli su na – Glastonbury.

Izvor: Društvene mreže / Autor: rabarbara

Lufthansa (Skoplje)

Dvadeset i kusur godina pratimo skopsku nezavisnu scenu, i ne možemo se oteti dojmu da je, kao uostalom i zagrebačka, bila opterećena stereotipima i duhovima prošlosti. Da su i u glavnom makedonskom gradu počeli puhati neki novi vjetrovi pokazala nam je Lufthansa, čak i za naš otvoreni ukus preeklektična šestorka čiji nastup je popratio nezanemariv broj tinejdžera s makedonskim zastavama. Njihov zvuk je kao nekakav večernji izlazak u kojem krene s pivom ili gemištom, pa dođe neka ekipa i okrene rundu koktela, a dok ste se snašli, već je na stolu boca tikveške žolte rakije. Tako i Lufthansa krene od post punka, podivlja pa ode u sludge ili jazz ili prog ili već što im dođe, a sve se rasplete u nekom pastoralnom, često ekološkom vapaju za ljepšim mjestom od sumorne skopske svakodnevice. Ako ste spremni na iznenađenja, ovdje ih ne manjka, a bez obzira što više od svega volimo kad se bendovi igraju, ipak je svega možda malo previše. Ako smo, naime, od Makedonaca u životu nešto naučili, to je da se rakija ne miješa s drugim pićima, a uživa uz – salatu.

Izvor: tportal.hr / Autor: rabarbara

Descartes a Kant (Guadalajara)

Prvo četvero ljudi izađe na pozornici u žutim odijelima, nalik na neke majstore koji servisiraju svemirski brod. Počnu prčkati po antiknom računalu čije komande na engleskom i španjolskom djeluju kao upute za pjesmu koju je generirao AI. Onda dođu na svoje radne stanice, uhvate se gitara, basa, klavijatura i bubnja i krenu udarati kao da nema sutra. Zvuk je nama starijima najlakše predstaviti kao nekakav Trans AM na LSD-u, ali još brže, jače i luđe, sigurno po mjeri sadašnje generacije. Billy Corgan nas je prethodno malo ranio u srce, a nakon tri dana klipsanja su nam otpale i noge, pa nismo baš imali puno strpljenja, ali Descartes a Kant će sigurno zasvirati opet na ovom ili nekom drugom festivalu, pa ćemo valjda biti koncentriraniji. Drugu šansu definitivno zaslužuju.

sve osim nogometa

Učitavanje...