Rijetke su, naime, prilike udariti jednu od posljednjih preostalih kvačica u toj neprekidnoj jurnjavi za glazbom koja vas je odredila, kako vas, tako i generaciju u kojoj ste odrasli. Još je teže kad na tu vrstu sučeljavanja s druge strane dolazi takav crno-bijeli karakter kao što je Billy Corgan, koji se i sinoć na jarunskoj livadi svojski potrudio uvjeriti nas da ga istovremeno želimo voljeti i mrziti.

Trideset pet godina, tri četvrtine našeg života, njegova grandiozna, pretenciozna, divna i jeziva glazba čuči u našim podsvijestima, kola krvotokom i curi kroz crvotočinu biološke neminovnosti. Istina, i kako je to uvijek u crno-bijelim pričama, barem pola od tih trideset pet godina ona je i blijeda sjena nevjerojatnog niza koji je započeo 1991. debi albumom Gish, a završio 2000. raspadom prve postave benda.

U tih prvih desetak godina stala je biblijska priča o bendu koji se raspadao i ponovo sastavljao svakom novom dozom alkohola i heroina, svakim novim slojem nasnimljenih gitara, svakom novom svađom s kolegama, svakom novom provokacijom javnosti i fanova. Kao i kod svih crno-bijelih likova, sve je to bio Corganov obrambeni mehanizam, pogonjen neizlječivom depresijom izazvanom zlostavljanjem u djetinjstvu, ali i kapricom koji je kod njega izazivao prezir suvremenika, pravovjernih titana nezavisnog rocka koji su se nadmetali u ismijavanju njegovog lika i djela.

Vidoviti Billy i sjene njegove mladosti

Cijeli taj zeitgeist devedesetih godina prošlog stoljeća prošao mi je pred očima kad se Corgan materijalizirao preda mnom, ogrnut u plašt poput kakvog tarot majstora, u društvu petero ljudi koji se trenutno usuđuju nositi s njegovim emocionalnim i stvaralačkim teretom. Troje od njih mlađi su od samih Smashing Pumpkinsa, i svojom svirkom, izgledom i estetikom plastično predstavljaju tri spomenika mladom Billyu i tri lica onoga što Corgan želi da Smashing Pumpkins budu u 2024.

Pouzdani basist Jack Bates, sad već devet godina pridruženi član benda, sin je legendarnog Petera Hooka, basista Joy Divisiona i New Ordera, a krv, uvjerili smo se to sinoć, nije voda. Gitarska pirotehničarka Kiki Wong influencerica je čije solaže skidaju milijuni na TikToku, koja bez oklijevanja odere rif 'Master of Puppets' nakon što je starije kolege predstave. Australka Katie Cole, multinstrumentalistica koja pjeva i prateće vokale, čarobnica je koja, poput neke sjene Kate Bush, otkriva plahu narav iza Corganove fasade.

Tu su i dvojica čudom preživjelih relikata starih Smashing Pumpkinsa: dobri duh benda i vrijedni gitarist James Yoshinobu Iha, čovjek koji je u osamnaest godina nakon raspada prve postave dao ruku baš svima, od Michaela Stipea do Maynarda Jamesa Keenana u čijem bendu A Perfect Circle i dalje svira. Jedini odjeven u bijelo u potpuno crnom bendu, on je sinoć služio i kao Corganov glasnogovornik, pretežno komunicirajući s publikom i izgovarajući sve one slatke i lijepe laži o tome kako smo divna zemlja i divna publika.

Iza gigantskog kompleta bubnjeva pak sakrio se Jimmy Chamberlin, udaračka zvijer koji ni sam ne može prebrojati koliko puta je tih devedesetih overdozirao, ispadao iz benda i vraćao se u njega, e da bi danas paralelno svirao u Pumpkinsima, hobistički tjerao svoj jazz projekt i šefovao startupom za streamanje glazbenih koncerata. Više nego zadovoljavajući kraj priče za lika zbog kojeg je 'Siamese Dream', prijelomni album benda koji ih je proslavio, snimljen na Floridi, na drugom kraju zemlje od rodnog im Chicaga, a sve kako bi se Chamberlina maklo od njegovih pouzdanih dilera.

Iz takvog odnosa snaga rađaju se novi Pumpkinsi, ovisni ne više o alkoholu i drogama, već o Corganovoj opsesiji da svima dokaže da je cijelo vrijeme bio u pravu. Da su iz njegove glave cijelo vrijeme izlazile najveće svemirske rock opere pogonjene gargantuovskim metal rifovima, destilirane kroz pitke pop melodije i ukrašene darkerskim, industrial i new wave ornamentima, opere kojima se nikad nismo mogli nadiviti onoliko koliko bi on htio.

Ne sviram hitove, ali mogu pogledati

U tom kaosu koji bi se finim riječima mogao opisati kao 'presjek karijere', neke od najljepših i najvećih pjesama ikad, pjesme uz koje smo toliko puta pjevali, plakali i patili, tonu u Corganov crno-bijeli svijet u kojem, kako slatko i lijepo laže u nedavnom intervjuu, 'ne svira hitove jer ga za njih nije briga'. Naravno da ih svira jer je za to plaćen, ali se oko njih ne trudi previše: '1979' će biti izvedena suho, gotovo kao karaoke uz ritam mašinu i Chamberlinovo diskretno pipkanje, 'Tonight, Tonight', također bez aranžerskih ukrasa, kao jednostavna gitarska pop pjesma, a raskošni aranžman 'Disarm' koju je bez kićenih ukrasa nemoguće odsvirati, ječat će s nekakvog backtracka.

No zato kad treba ošinuti po prašini bagerom smekšanog festivalskog blata, Corgan i banda navlače full metal jacket: tek uživo možete spoznati koliko bi bendova, od Queens of the Stone Age do Diiv, ostalo na razini fetusa da nije bilo albuma 'Siamese Dream'. Zbog ' 'Mayonnaise' i posebno 'Cherub Rock', odsviranih glasno, moćno i srčano kako jedino i mogu, opraštamo mu sve te crno-bijele laži, poput besmislene obrade 'Zoo Station' U2 sa solažom na bubnju (!?) ili besciljnih prog metal eskapada koje je na sinoćnjoj, nešto skraćenoj setlisti, srećom čak i prorijedio.

Učitavam te dvije izvedbe u mentalnu kajdanku nematerijalne kulturne baštine koju nosimo na onaj svijet, pa još malo bauljam po festivalu, pola sata gledam neke lude Meksikance, a zapravo gledam kroz njih, sjedim ispod Teslinog tornja dok Jim Morrison ne kaže 'This is the end', i uz kreket jarunskih žaba potjera me kući. Osjećam se zbunjeno, baš kao tih devedesetih: istovremeno umorno, nesigurno i anksiozno, ali i ispunjeno, pročišćeno i spokojno, makar zbog tih ukupno tridesetak minuta na koliko sam bio tridesetak godina mlađi. Mrzim i volim crno-bijeli svijet u kojemu me je vidovnjak Billy Corgan sinoć začarao i ostavio, jer sada, trideset godina kasnije, konačno znam da i on mrzi i voli mene.