Tko ju je prizivao, nije morao dugo čekati. Uz par iznimki, rijetko koji INmusic prošao je bez kiše i pratećeg rituala gacanja po blatu u kabanicama ispod kojih se miješaju svi festivalski mirisi. Ovaj tradicionalni jarunski obred nije teško povezati s prirodom izvođača koji nas taj dan zabavljaju na festivalu, a jučerašnji, drugi dan ovogodišnjeg festivala bio je kao stvoren za prosipanje iz nebesa. Najvažnije nastupe sinoć su, naime, zabilježili Irci, a ako je negdje kiša nacionalno blago, onda je to na zelenom otoku.

No nije kiša jedino što su nam Irci donijeli. U globalno delikatnom političkom trenutku, kad se čak i u Hrvatskoj prosvjeduje zbog izložbe financirane novcem izraelskog mecene, stvar je prestiža u kulturnom svijetu iskoristiti pozornicu kako bi se zauzeo stav na aktualne teme. Sjetimo se – prije dvije godine usred INmusica dogodio se praznik Dana antifašističke borbe, Roisin Murphy se penjala na Petrovu goru, a The Comet is Coming po rukama flomasterom šarali antifa grafite.

Ove godine u điru je Palestina, čiju su stranu zauzeli glavna zvijezda večeri, Hozier, 34-godišnja blues rock megazvijezda rodom iz priobalnog irskog Braya, ali i njegove mlađe kolege, pankeri iz dablinskog benda Sprints. Oni su još prije nastupa dekorirali pojačala palestinskim insignijama, dok je Hozier održao poduži govor o Mavis Staples i pokretu za ljudska prava u SAD-u, a nastup završio iznošenjem zastave u duginim bojama ukrašene stiliziranim palestinskim obrnutim trokutom. Tako su predstavnici nacije koja je nedavno i priznala Palestinu jasno i glasno zauzeli i aktivističku poziciju, zapečenu u tradiciju ovog velikog malog naroda još od Boba Geldofa i Bona Voxa. A možda se poštedjeli i kiše, koja nije padala nekako baš za vrijeme njihovih nastupa.

John Wick u jarunskom blatu

No zato su svi drugi, a i mi s njima, propisno pokisnuli. Prvi je svoju porciju iz oblaka dobio Antun Aleksa, poznatiji kao IDEM, čiji smo nastup na žalost propustili, no svjedoci kažu kako je pola sata na glavnoj pozornici proletjelo još brže nego inače. Rominjalo je i prosipalo se i za vrijeme svirke Dogstar, američkih alternativnih rokera najpoznatijih po činjenici da bas gitaru u tom bendu svira holivudska megazvijezda Keanu Reeves. Okušavanje glumaca u rokerskim vodama može biti dobrodošlo opuštanje, kao recimo u slučaju Juliette Lewis, ili više od običnog hobija – najbolji primjeri bili bi Hugh Laurie i Jack Black, čiji glumački talent nije ništa manje istaknut od glazbenog.

Zvijezda 'Matrixa' i 'Johna Wicka' teška skoro 400 milijuna dolara negdje je između te dvije varijable – Dogstar je strukturiran bend s ne pretjerano maštovitim pjesama pomalo sterilne, radiofonične alternativne rock orijentacije. Reeves, međutim u njemu primarno ispunjava funkciju radnika, svirača, lika koji je tu pomalo sa strane u odnosu na frontmena Breta Domrosea, pa čak i bubnjara, također kolegu glumca poznatog nam iz 'Seinfelda', Roberta Mailhousea. Nitko od njih trojice ne mora se posebno sramiti pokušaja da ponovnim okupljanjem benda koji se već raspao zasviraju još malo rokenrola i vide još malo svijeta, jer novac kod takvih likova realno nije motivacija. Dogstar nisu nešto što ćete pamtiti cijeli život, ali Keanu Reevesa kako ufurano nabada bas ipak nećete zaboraviti.

Zdravi retro soul Paola Nutinija i bolna duša Beth Ditto

Ako su nam kišu donijeli Irci, bilo je suđeno da je na sat-dva u sumrak razgrne škotski Talijan. S Paolom Nutinijem upoznali smo se na velikoj pozornici INmusica 2015., kad nas je vrlo ugodno iznenadio destilacijom retro soul zabave s bukeom južnjačke utjehe i kubanskih cigara. U proteklih devet godina izrodio je i svoju duhovnu kantautorsku djecu – Hozier, koji mu se kasnije srdačno zahvalio, upravo je jedan od njih – te ostao ništa manje uvjerljiv. Bilo da dere po eklektičnom materijalu s aktualnog albuma 'Last Night in the Bittersweet', spušta loptu u akustičnom bloku ili predano i uvjerljivo iznosi hitčine kao 'New Shoes', Nutini je pouzdani festivalski igrač kojeg bi bilo lijepo jednom vidjeti u nekom zadimljenom baru.

Paola smo na pola sata napustili kako bismo upoznali najveće talijanske nade na ovom festivalu – bend Leatherette, još jedne post punkere sa saksofonom kojih je festival ove godine prepun. Iako smo se na putu prema Hidden Stageu susreli s rezigniranim razočarenjem lokalnih koncertnih doajena, Bolonjezi su nas ugodno iznenadili kabaretskim jazz punk blesiranjem. Sa Gang of Fourom u DNK, veranjem po bubnjevima do četiri svirača istovremeno i raznovrsnom svirkom koju trpamo u post punk jer ne znamo kamo bismo, Leatherette možda ostavljaju malo cirkusantski dojam, no djeluju kao da znaju što rade i nemaju lošu namjeru.

Leatherette smo na miru mogli odgledati do kraja jer je od 22 do 22:30 na festivalu nastupila neočekivana tišina. Naime Beth Ditto, modna i popkulturna ikona, odnedavno i glumica, najpoznatija nam ipak kao pjevačica benda Gossip, toliko je zakasnila u svoj planirani termin. 'Oprosti, bolestan sam. A lot. Pokušam pjevati', ispričala se na hrvatskom, za što je mogla dobiti bodove simpatije, no blago je neshvaćeno ostalo naknadno sprdanje s virusom covida za koji, prekinuta urnebesnim napadima smijeha, tvrdi da ga je negdje pokupila.

Iako je kiša pokvarila i nastup Gossipa, na što su spremno reagirali s kratkom obradom 'Purple Rain', bolest se nije previše čula na glasu Beth Ditto – pjevala je uglavnom besprijekorno uz možda malo više napora. No bend je zvučao kao da ga je som Jura povukao na dno Jaruna, baš kao i The Gaslight Anthem dan prije. Ako se ni Squid večeras ne budu čuli kako treba, World Stage u večernjim satima i službeno postaje uklet.

Dva lica Irske

Ako smo se nakon jučerašnje svirke The Nationala zapitali kako su postali tako veliki kroz 20 godina karijere, što tek onda reći za Hozier, fenomen koji je eksplodirao u samo par godina, a sinoć postao i valjda prvi izvođač u povijesti INmusica koji je tokom nastupa na festivalu na čelu hrvatske radijske top liste s aktualnim hitom 'Too Sweet'. Temeljem preslušanog studijskog materijala možda smo bili malo prestrogi: Hozier je ostavljao dojam tek svirački kompetentne gažerske atrakcije čiji atraktivni i spontani frontmen šarmira sve oko sebe i tako kompenzira predvidive pjesme. Ukratko, dajte mi Paola Nutinija u svako doba dana ispred ovoga.

Predrasude su tu da se ruše, a ozbiljnim i rutiniranim nastupom Hozier ih je sinoć barem ublažio. Irac ne samo da žonglira između četiri gitare, od kojih s posebnim užitkom dere antiknog Gretscha, već neobičnom lakoćom, dok se pentra po blues skalama koje nekad odjašu i do Sahare, uspijeva otpjevati i najzahtjevnije dionice. Uz obavezne likove – spomenutu 'Too Sweet' te megahit 'Take Me to Church' – Hozier je uz pomoć osmočlanog benda u sat i pol svirke obranio svoju eksplozivnu popularnost koja je, sudeći po publici što naizust zna većinu pjesama, stvarna i legitimna. Ma koliko nama to bilo neshvatljivo.

No naše irsko iskupljenje tek se trebalo dogoditi. Po običaju, doživjeli smo ga na najskrovitijem Hidden Stageu, gdje je u sitnim satima zasvirala nova dublinska punk senzacija Sprints. Ženskim destilatom sirove energije kakvu nekad davno pamtimo kod Kathleen Hanna iz Bikini Kill, čijem electroclash projektu Le Tigre se naklonila kroz obradu 'Deceptacon', Karla Chubb je opravdala status nove woke punk ikone kojoj nahajpana publika jede iz ruke, što god da napravi.

Hoćete kružni moshpit? Može. Hoćete stage diving? Može. Hoćete klasičnu šutku? Sve može, ali ne bi baš tako lako moglo da Karla preko motorheadovskih rifova ne ispaljuje nemilosrdne, poput žileta oštre crtice iz života irske žene. U njezinoj dublinskoj uličnoj poetici, donekle srodnoj velikoj braći iz Fontaines D.C., staje u obranu obespravljenih, a brutalno buši zlostavljače, posebno crkvu i alfa mužjake. Na pijedestalu bunta je, dakako, žena, kako će i sama reći, 'biće koje najviše volim na svijetu'.

I tako se opet u 2 i nešto, dok kamioni sa zatamnjenim staklima evakuiraju Hoziera s otoka, i mi penjemo na nasip i pedaliramo prema našoj virtualnoj Irskoj, ili Palestini, svejedno je. Kiša, blato, Hollywood, covid i politika su iza nas, ostaje samo glazba i nada da nas Billy Corgan večeras neće prevariti. On ionako vodi svoju politiku.