Oko 19 sati na Hidden Stageu, najdražoj nam pozornici ušuškanoj u skrivenom kutku najvećeg hrvatskog rock festivala, trojica golobradih mladića iz Zagreba po imenu D., za koje smo saznali zahvaljujući festivalu bendova školskog uzrasta Superval, miksali su adrenalinski koktel sirovih emocija preko rastrzanih, anksioznih, a opet oslobađajućih rifova natopljenih metalom i hardcoreom. U prvim redovima, uz desetke njihovih vršnjaka, kasnih srednjoškolaca i ranih studenata, a u društvu 13-godišnjeg sina, skakao je i mladić u ranim pedesetima po imenu Mate Škugor.

Koncertni promotor koji je odgojio cijelu generaciju hrvatskih glazbenih fanatika, u društvu istog tog sina oko 1 ujutro istrčat će na glavnu pozornicu festivala. Posebno će ih najaviti Matt Berninger, pjevač The Nationala, benda koji je taj isti Mate pet puta doveo u Hrvatsku, svaki puta u sve veći prostor, i tako formirao neraskidivu vezu s našom publikom. Matin dostojanstveni naklon desetak tisuća ljudi okupljenih na koncertu jednog od najvećih rock bendova današnjice topli je i razdragani kontrapunkt oblaku tuge koji se nadvio i nad Jarun uslijed hrvatskog nogometnog neuspjeha. I to smo doživjeli – u glazbi smo, bar na jednu večer, bili bolji i važniji nego u nogometu.

U prvu večer INmusica, naime, stalo je neusporedivo više uzbuđenja nego u prijenos događaja iz Leipziga, koji se i ovdje pratio na pozornici što će se nakon utakmice pretvoriti u Silent Disco, jedan od bizarnijih festivalskih fenomena koji u vrijeme posvemašnjeg ljudskog otuđenja postaje novo normalno. Napuštajući isti u ranim jutarnjim satima nakon katarzičnog plesnjaka sa slušalicama, shvatili smo da je pred nama u jednoj večeri prošao cijeli jedan život, sa svim usponima, padovima, euforijama i depresijama sabijenima u svega nekoliko sati.

Dva lica Britanije

Krenulo je drčno, onako kako i mora kad se festival vrati nakon godinu dana stanke: nottinghamski duo Sleaford Mods repetirali su svoj nastup iz 2022. na velikoj pozornici, isporučivši još jednu porciju zajedljivog sarkazma na račun otočkog društva izgubljenog u vremenu i prostoru nakon Brexita. Oblačno vrijeme, dnevno svjetlo i mrke, rafalne rime Jasona Williamsona zagrijali su i one slabije pokretne te tjelesno hendikepirane, koji su, baš kao i biciklisti parking, na ovom INmusicu konačno dobili dugo očekivanu tribinu.

Njihovi zemljaci, londonski bar italia, koji su uslijedili na World Stageu, eklektično su, ali i prilično umorno naličje te i takve Britanije, rastegnuto između tri autorske figure u bendu. Gitarist i jedan od vokala Jezmi Tarik Fehmi ne može se osloboditi sjene Thurstona Moorea, drugi gitarist Sam Fenton doslovno je pljunuti Noel Gallagher, a kad vodu okrenu na mlin pjevačice Nine Cristante najbliži su trpkom shoegaze/grunge zvuku koji im ipak najbolje ide.

Rakija kao Viagra i nacionalna tragedija

Švedski pankeri Viagra Boys nemaju tih problema. U pitanju je brutalno podmazana festivalska mašina koja na trenutke djeluje kao Let 3 koje je netko slagao da će predstavljati Švedsku na Eurosongu, a u drugom kao odvaljena banda koja emanira kaos Stoogesa i zasipa vas nenormalnim količinama pozitivnog ludila. Ilustrativni detalj: utrontani pjevač Sebastian Murphy, bivši tattoo umjetnik i bivši teški ovisnik o alkoholu i drogama, u jednom će trenutku zavapiti da mu netko donese rakiju, a kad eksira čašicu ponosno, na solidnom hrvatskom pošteno priznati 'Ova rakija je baš jaka. P**ka sam', prije nego što nagaze u furioznu 'Punk Rock Loser'.

Sličnu dihotomiju očekivanja i realnosti doživio je na Jarunu i Brian Fallon, ulični kroničar duha američkog rokenrola, čiji The Gaslight Anthem je, kao i toliki prije njega, zvukovno potonuo u jarunsku veslačku stazu. Akustički problem World Stagea već godinama je nerješiva zagonetka i boljim toncima od onog koji je za miksetom bio sinoć, a ne postoji drugo rješenje tog problema od odlaska u prvi red.

Ako ste to učinili, dobro ste odlučili: em niste uživo vidjeli kako Mattia Zacagni ruši snove hrvatske reprezentacije, em ste se mogli propisno iskakati na presjek karijere ovog poštenog benda sa srcem na rukavu, pojačan dvama obradama: nepotrebnom 'Ocean Eyes' Billie Eilish te sjajnom 'Chloe Dancer', kultnog benda seattleske scene Mother Love Bone, koja na žalost nije, kako zna, završila u 'State of Love and Trust' Pearl Jama. No zato smo za kraj dobili bravurozne verzije 'Great Expectations' i 'The '59 Sound', tek toliko da speremo gorak okus nacionalne tragedije.

Karmine i ponovno dizanje iz mrtvih

A za karmine te su večeri bili zaduženi The National, bend za koji i dalje nije jasno kako su postali toliko veliki. Dvadeset je godina, naime, prošlo od onog mitskog nastupa u zagrebačkom KSET-u na kojemu je po pričama bilo sedamsto, a u stvarnosti sedamdesetak ljudi. Braća Dessner, Devendorf i Matt Berninger danas putuju okolo svijetom s toliko kamiona opreme, bacajući pred desetke tisuća ljudi svoje melankolične, srčane, nekima naporne, drugima katarzične glazbene minijature.

S druge strane, u vrijeme kad braća Dessner više vremena provode s Taylor Swift nego s matičnim bendom, ne treba čuditi da današnji The National izgleda kao stadionska verzija starog The Nationala. Iz svake pore koncerta izbija visoka produkcija, maštovite kaleidoskopske projekcije dominiraju platnom, a tu je i pomno složena setlista koja s dvaju aktualnih albuma 'First Two Pages of Frankenstein' i 'Laugh Track' uzima ono najbolje te ga miksa s provjerenim koncertnim favoritima.

Ako tražimo osvježenja u odnosu na ranije koncerte, to bi bili sve češći izleti u psihodeliju (nevjerojatan kraj 'Smoke Detector'), noise ('Space Invader' i 'Terrible Love', obje sagorjele u plamenu distorzije gitara braće Dessner), ali i crnačku glazbu ('Fake Empire' prearanžirana skoro u ragtime, upotpunjena porukom Matta Berningera na aktualnu temu pobačaja: 'Klonite se ljudskih tijela'). 'Mr. November' ovoga puta nije posvećena Joeu Bidenu, oproštajni singalong na 'Vanderlyle Crybaby Geeks' je izostao, ali smo zato ispraćeni s divnom verzijom 'About Today', najjednostavnijom, možda i najljepšom pjesmom iz bogatog kataloga benda.

Klinci su više nego u redu

Kao i svaka prava tragedija, i ova večer je morala imati konačnu katarzu, a nju smo doživjeli u sitnim satima kroz nastup Deadletter, trećeg lica nove Britanije ove prve večeri festivala, ujedno i onog koje nam se najviše svidjelo. Poletni jorkširski mladice i mladci u sat i nešto svirke doslovno su otpuhali sve pred sobom, amalgamirajući pub rock i mod The Jama s danas tako popularnim saksofonskim punkom. Uz njihovu hitčinu 'The Snitching Hour', zaraznog refrena 'Love thy neighbour, and thy neighbour loves you' izbacili smo i posljednje atome negativne energije, i s Jaruna ipak otišli koju godinu pomlađeni. Jer na mladima svijet ostaje, imali oni 13 ili 50.