Istina je da su u solidno popunjenoj Močvari sinoć bio i značajan dio expata, antropologa i ljudi na neki način povezanih s Turskom, ali apstraktni i metaforični tekstovi naše sinoćnje gošće vjerojatno nisu baš materijal za singalong ni u Kadıköyu, kvartu u azijskom dijelu Istanbula gdje se Gaye Su Akyol rodila i odrasla. Darovita glazbenica i slikarica na pragu četrdesete možda je i najrelevantnije lice bujne istanbulske scene, a uz pomoć neumornog istraživača, 'našeg' Chrisa Eckmana (koji je i sinoć bio na koncertu) te njegove izdavačke kuće Glitterbeat, došla je i do respektabilne svjetske karijere. Uz izvođački i kompozitorski talent, u tome joj je uvelike pomogao i snažan angažman u smjeru podrške LGBTQ i trans populaciji te pomno tempirani izleti u društveno-političku kritiku, zbog čega u Erdoganovoj Turskoj istovremeno možete završiti na naslovnici Ellea, ali i na obavijesnom razgovoru u policiji.

Ipak, najvažniji razlog uspjeha Gaye Su Akyol njezino je originalno čitanje tradicije anadolske glazbe, na koje dodaje začine u rasponu od surf rocka preko reggaea do elektronike i grungea, čijeg rodonačelnika Kurta Cobaina, uz majku turskog ženskog kantautorskog pisma Seldu Bağcan, ističe kao glavne uzore. Ukratko: tamo gdje popularniji svjetski promotori turske psihodelije, Nizozemci Altın Gün, pedaliraju udobnim biciklom po utabanoj stazi, Gaye Su Akyol leti na krilima anadolskog zmaja, nadlijećući planinske vijence te na cilj – trijumf turske glazbene tradicije u modernom ruhu – stiže kraćim, ali težim putem.

'We brought you peace, love and rock n'roll from Istanbul', drčno će obznaniti izazovna Gaye, odjevena poput Ksene ratnice sa smiješkom razvučenim od uha do uha i naoružana besprijekornim vokalom s pravim omjerom afana i orijentalnih trilera. U naredna gotovo dva sata pred vašim očima i ušima izmjenjuje se neočekivani set asocijacija: od Baba Zule do Queens of the Stone Age, od Silvane Armenulić do Roisin Murphy, od Vesne Pisarović do Bambi Molestersa. U odsustvu Ali Güçlü Şimşeka, Gayeinog životnog partnera i gitarista, pouzdani bend se svodi na Görkema Karabudaka, verziranog multiinstrumentalista koji žonglira između Fendera i Korga namještenih na orijentalne frekvencije te metronomski točnog, a opet spontanog bubnjara Ediza Hafızoğlua, čiju svirku Gaye povremeno naglašava na drugom kompletu bubnjeva.

Uz materijal s najvećim naglaskom na posljednji 'Anadolu Ejderi' ('Anadolski zmaj') spontana i rasplesana večer nije mogla proći bez naklona očevima turske psihodelije: izumitelju električne baglame, moderne verzije turskog instrumenta nalik lutnji, Erkinu Korayu, poštovanje je pokazala obradom legendarne 'Estarabim', dok je turski glazbeni vitez Neşet Ertaş ispoštovan razigranom verzijom 'Gel Yanıma Gel'. Bend se do samog kraja koncerta potpuno opušta te se posredstvom Kurta Cobaina prisjeća zaboravljenog nizozemskog benda Shocking Blue, a na bis ponavlja 'Anadolu Ejderi' i predivnu 'Vurgunum Ama Acelesi Yok', s razornim refrenom, u slobodnom prijevodu: Zaljubljena sam u tebe / Ali nema žurbe / Čekam tisuću života / Ako daju Istanbul / ja ću te uzeti / ako daju svijet / ja ću te uzeti.

Uz ove stihove u odjeku nepoznatog mini zbora koji je pjevao kraj nas, širokog osmijeha izašli smo u proljetnu noć na savskom nasipu, toliko ugodnu da je koncert usred veljače gotovo mogao biti i vani. Jedna je to od onih noći u kojima i Zagreb pod dojmom ovakvog koncerta djeluje kao otvorena, kozmopolitska sredina, baš poput Istanbula Gaye Su Akyol i onog otvorenijeg, progresivnijeg dijela metropole na dva kontinenta. Čekat će Gaye i ljudi Istanbula još tisuću života, ako treba, jer nema žurbe – san će kad-tad postati stvarnost. Istanbul je njihov, a od sinoć, kad smo naučili pjevati na turskom, i naš.