Glazbeni tjedan za nama obilježila je smrt Dame Suzukija, prvog šamana kraut rocka. On je ranih sedamdesetih dostopirao u Europu iz Japana, potucao se po njemačkim hipi komunama dok ga u minhenskom kafiću nisu pokupili Holger Czukay i Jaki Liebzeit te ga pridružili rodonačelnicima ovog glazbenog žanra, bendu Can. S njima, pa potom na svojoj beskrajnoj turneji, na kojoj ga je pratilo preko 7000 glazbenika, obišao je pun krug oko svijeta, ostavivši nam izvanvremensku glazbu i auru dragog, plahog i genijalno ludog kreativca.

Sudbina Domingæ, predvodnice benda Föllakzoid, koja je od našeg posljednjeg susreta prigrlila svoj ženski identitet, u neku ruku podsjeća na Daminu. U motoričkom ritmu kraut rocka, Föllakzoid već petnaestak godina krstari svijetom, krenuvši kao klasična psihodelična rock četvorka iz Santiago de Chilea koja kanalizira mistiku Anda i repeticiju njemačkih uzora.

Negdje na trećem albumu počinju zamjenjivati rock komponentu elektroničkom, a paralelno s time tadašnji Domingo odlučuje se na operaciju promjene spola. U potrazi za boljom zdravstvenom skrbi za trans osobe, svojevrsnu 'djecu cvijeća' današnje ere, prvo se seli u Meksiko, da bi se na koncu pronašla u Berlinu, meki trans populacije u kojoj nastavlja slobodno istraživati sve svoje identitete, od glazbenog preko filmaškog do performerskog.

U takvom istraživačkom modu Domingæ i Föllakzoid vraćaju nam se četvrti put u Zagreb, ovoga puta predstavljajući novo poglavlje svog rada, peti album 'V'. Na njemu se jasno čuje zaokret prema berlinskom zvuku, ledenom minimal technu za koji je suodgovoran producent Uwe Schmidt, poznatiji kao Atom™. Dok on fiksira ritam na stabilnih 130 BPM-a, čiju okrutnost podebljavaju sporadični naglasci bubnjeva, Domingæ se upušta u dražestan performans dostojan najboljih berlinskih drag kraljica. Pali svijeće, nazdravlja vinom, povremeno otpusti koji delay na gitari ili izmasira sekvencere na podu, pri kraju svake kompozicije suptilno skine po jedan komad odjeće, a na samom kraju koncerta jedan i odjene te teatralno razbije čašu vina.

Sve to u izmaglici plavičaste rasvjete, scenske magle i povremenih strobova uistinu nalikuje na show iz berlinskog Berghaina, uz koji možete zamisliti različite oblike razvrata, no možete i jednostavno otploviti u psihodelični trans ili prepustiti se koketnom performansu Domingæ. Šteta je jedino što se na njezin otvoreni poziv na trans Valentinovo nije u većem broju odazvala zagrebačka zajednica trans osoba, kojima je – kao uostalom na cijeloj turneji – ponudila besplatan upad. Jer ovakve nastupe, u kojima je zadovoljena i glazbena i performerska i mistična komponenta, u Zagrebu ne viđamo tako često.