Bila je 1968., danas gotovo pa mitska godina. Bjesnio je rat u Vijetnamu, vladala je hladnoratovska podjela svijeta, a studenti su diljem svijeta, od SAD-a preko tadašnje Čehoslovačke do Jugoslavije, prosvjedovali tražeći političke i građanske slobode, demokratizaciju društva, od obrazovanja i kulture do obiteljskih odnosa i seksualnih sloboda. U tome su i uspjeli te tragove tih uspjeha živimo i danas. Hrvatski su proljećari skupo platili svoje legitimne političke ciljeve jer ih je rukovodstvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 'isporučilo': studenti u zatvor, a političari u fotelje.

Imaju li ti prosvjedi išta zajedničko, ijedan zajednički naziv koji bi ih mogao okupiti, osim što su studenti i što prosvjeduju, u analizi za tportal govore Martin Previšić, profesor s Odsjeka povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Marijana Bijelić, profesorica s Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti FF-a, te Žarko Puhovski, umirovljeni sveučilišni profesor i komentator.

Previšić smatra da, osim općih mjesta, današnji studentski prosvjedi u Srbiji i nemaju posebne veze s onima 1968. ili 1971. godine jer je ovo potpuno drugo vrijeme, kao i politički, ideološki te društveni kontekst.

Previšić: Studenti u Srbiji preveli katekizam anarhista sa zagrebačkog Filozofskog

'Ako bi trebalo napraviti usporedbu, onda su paralele vrlo očite sa studentskim prosvjedima iz 2009. godine, kada su studenti Filozofskog fakulteta (pridružili su se tada još neki fakulteti u zemlji) u Zagrebu blokirali fakultet u borbi za javno financirano visoko obrazovanje. Nije nikakva tajna to da su se studenti u Srbiji inspirirali metodama primijenjenim 2009. godine u Hrvatskoj, pa su 'preveli' Blokadnu kuharicu, katekizam anarhista studenata u kategoriji U-21. Blokade fakulteta u Hrvatskoj uspjele su ostvariti neke ciljeve, ali se nisu uspjele proširili ni na čitavo Sveučilište ni zemlju', rekao je za tportal Martin Previšić.

Žarko Puhovski napominje da su plenumi, sada karakteristični za Beograd, a koje su, spomenimo opet, kao oblik odlučivanja 2009. uveli i studenti Filozofskog fakulteta, počeli u SAD-u i skandinavskim zemljama jer se shvatilo da nacionalne države ne trebaju parlamentarne demokracije nego posredovanje, odnosno raspravnu demokraciju.

'Ta praksa plenuma je uvezena odande. Čitav niz problema, interesa i impulsa iz pojedinih geografskih ili generacijskih 'centara' se gubi na nacionalnoj razini, pa se pokušalo organizirati pojedinačne, manje skupine ljudi tako da raspravljaju o pojedinim temama i pripremaju političke prijedloge koji se onda rješavaju na razini države ili lokalne zajednice', rekao je za tportal Puhovski.

Puhovski: Novoljevičari su se oko studentskih plenuma u Zagrebu skupljali kao pedofili oko vrtića

U sveučilišnom kontekstu plenum se tako pojavio u modernoj Hrvatskoj 2009. godine, kada su studenti blokirali Filozofski fakultet.

'To je bilo falsificiranje izvornih koncepata koje je generacija iz 1968. uvela u praksu. To su bila okupljanja studenata i profesora koji su surađivali i raspravljali o politikama prema visokom školstvu do rata u Vijetnamu, što je inače bila koncentracijska točka za mobilizaciju ljudi. U Zagrebu se to 2009. razvodnilo tako da je mogao doći tko je htio, a 1968. bila je praksa da se ulazi samo s indeksima, ne i bilo tko s ulice. Taj se motivacijski sklop kod zagrebačkih studenata 2009. razvodnio i izgubio jer su se novoljevičari skupljali oko njih kao pedofili oko dječjih vrtića, u nadi da će djeca napraviti nešto što nije uspjelo 1968.', dodaje Puhovski.

Plenum se u slučaju Zagreba, smatra Puhovski, pokazao potpuno promašenim jer je u dvorane, u koje može stati tristo ljudi, dolazilo njih dvostruko više i nije se mogao uvesti raspravni trenutak zbog kojeg on izvorno i postoji.

'To je falsificiranje izvorne ideje male skupine koja donosi odluke, a teško je doći do glasa ako je nešto protiv većinske ideje ili koncepcije, ne zato što bi ga se sprječavalo, nego zato što fizički ne možete doći do riječi. Plenumski sklop povezuje se s mini masovnošću, iako je ovo paradoksalna formulacija, ali vladaju masovni uvjeti jer se ljudi ne mogu uspostaviti kao pojedinci jedni naspram drugih', ističe Puhovski.

Bijelić: Studenti u Beogradu doskočili uzurpaciji i personalizaciji prosvjeda

Marijana Bijelić ističe da je jedan od temeljnih problema demokracija stvarno uključivanje svih u odlučivanje i smislenu javnu raspravu.

'S velikim brojem ljudi to je jako teško i dosad za to nisam vidjela bolji način od plenuma. I on ima svoje rizike, ali čini mi se da je studentska organizacija u Srbiji takva da je dosad doskočila svim potencijalnim problemima, uključujući problem personalizacije i uzurpacije prosvjeda', kazala je za tportal Bijelić.

Usporedbe između beogradskih studenata danas i studenata diljem svijeta iz 1968., smatra Bijelić, ne stoje zbog političkog konteksta, ali tvrdi da bi šezdesetosmaši bili jako začuđeni da su mogli saznati za tako masovne i dugotrajne prosvjede s takvim zahtjevima - da se zakon poštuje i da institucije rade svoj posao.

'I taj minimalni zahtjev, ako bi se stvarno dosljedno proveo, nosio bi radikalne posljedice, čime se radikalno razotkriva dubok besmisao i cinizam postojećeg poretka', smatra Bijelić.

Previšić: Katalizator općeg nezadovoljstva i jedina 'politička opcija'

Previšić tvrdi da su studentske blokade u Srbiji postale katalizator općeg društvenog nezadovoljstva, a time i brojnih i širokih prosvjeda.

'No to je posljedica političke situacije u Srbiji posljednjih godina, u kojoj je parlamentarna opozicija uništena, neučinkovita, podijeljena, bezidejna, potkupljena i tko zna što još. Pobuna studenata je od opozicijski nastrojenih dijelova društva u Srbiji percipirana kao pobuna politički neiskvarene mladosti Srbije, iza koje je stala masa nezadovoljnih građana, kada već ne mogu stati iza današnjih opozicijskih političkih lidera, kao što su ranije stali iza Đinđića, Koštunice ili Vuka Draškovića. Studenti su postali posljednja 'politička' opcija za izražavanje nezadovoljstva koje se valja ulicama već nekoliko godina kroz razne oblike', dodaje Previšić.

Puhovski: Sličniji su proljećarima nego šezdesetosmašima, i jednima i drugima roditelji donose bureke, kolače, sarme

Puhovski napominje da su šezdesetosmaši počeli od sukoba s autoritetom, odnosno patrijarhalnim konceptom u obitelji, te došli do autoritarnosti u javnoj sferi.

'Ovo u Srbiji danas sličnije je Hrvatskom proljeću i 1971. nego 1968. I jednima i drugima roditelji su donosili sarmice, kiflice, kolače, bureke, s tim što su 1971. protiv vlasti išli i roditelji, a ovi se nisu obračunali s obiteljskim autoritetom, to je invalidni prosvjed koji ne može ići daleko', kaže Puhovski.

Proljećari su, napominje, vjerovali da je Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske uz njih čak i kada nije bio, jer su mislili da se zajedno bore protiv Beograda.

'Danas su i selo i grad uz studente u Srbiji, ali oni ostaju u istom obrascu kao ljudi povezani zajedničkim neprijateljem koji ih definira. To je sada Vučić, a 1971. u Hrvatskoj to je bio Beograd. Pa sada se u Beogradu skupa šeću ljudi koji smatraju da je Vučić četnik i da je ustaša. Dok Vučić postoji kao objekt, postoje i ti studentski prosvjedi, kad on nestane, nema ni njih', dodaje Puhovski.

Previšić: Beogradski studenti žele podršku EU-a

Anarhizam blokada je, smatra Previšić, prikladan, i to ne zato što u Srbiji postoji inklinacija za takvu ideologiju, već zato što ne postoji povjerenje u sustav u cjelini.

'Ima li bolje hrane za ovakve oblike političke borbe? Koliko će trajati mitinzi i ovaj oblik drmanja sustava? Dok imaju masovnost – imaju i rezultate. Činjenica je da nakon svega što se do sada dogodilo u Srbiji neće biti povratka na staro jer su podjele samo pojačane; i to ne samo političke, već i klasne. Cilj studenata plenumaša je jasan - mitinzima i otporom, pa ako hoćete i opstrukcijom, prouzročiti krizu i pad sustava (predsjednika) te zadobiti podršku EU-a, koja će doći onda kada i ako nastupi ozbiljna paraliza zemlje, a ona već ima ozbiljne naznake. Naravno, i pod uvjetom da se ugasi ukrajinsko žarište', smatra Previšić.

Bijelić dodaje da su studenti višekratno rekli da im nije cilj svrgavanje Vučića, da im je puno važnije da predsjednik (tko god on ili ona bili) bude stvarno sveden na svoje ustavne ovlasti.

'Oni su itekako svjesni deficita europske demokracije, pogotovo u odnosu na tretman Srbije i dosadašnju podršku Vučićevom ne baš demokratskom načinu vladanja te korupciji u korist stranog kapitala u smislu crpljenja prirodnih resursa s ciljem privatnog bogaćenja', dodaje Bijelić.

Puhovski: Ovo je festival bez političkog sadržaja koji je uspio doći i do sela

Međutim Puhovski napominje da studenti u Beogradu očajnički pokušavaju ne biti politički pokret jer im se politika naizgled svodi na zdravorazumske točke, ali je to sve skupa tragikomično.

'Njihova je parola 'bolje da bude bolje nego da bude lošije', pri čemu vi jednu stvar smatrate pod tim bolje, ja drugu. Ovo je festival s duhovitim obratima, zgodnim elementima i porukama, simpatično je to, ali nema tu političkog sadržaja i oni su potpuno politički impotentni. Odlično se zabavljaju, nema nastave, nema svakidašnjeg života, a ovaj njihov festival došao je i do sela, što do sada nije bio slučaj, jer ovakve stvari bile su rezervirane za urbane sredine, ali oni nijednu društvenu i političku strukturu ne dovode u pitanje', tvrdi Puhovski.

Bave se politikom, i to visokom, dodaje Puhovski, a nemaju političke ambicije, što je dosta čudno jer je jedino gore od vladara koji želi previše vlasti onaj koji je premalo želi.

'Oni su uspjeli malo nagristi Vučićevu legitimaciju kao vođe u Srbiji, ali ništa više od toga. Ponudio im je nove izbore i odbili su to jer to znači da morate imati kandidate, sastaviti liste, imati neki program za izbore. Što preostaje? Čekanje da država proglasi izvanredno stanje, što sigurno neće. Nema osobe koja može preuzeti komandu čak i kada bi se proglasilo izvanredno stanje. Oporba se pokušava uvući u prosvjede, ali oni u narodu imaju još manje ugleda nego Vučić', dodaje Puhovski.

Bijelić: Ciljevi opća mjesta, ali žele da ih se shvati ozbiljno

Previšić se pak pita organizira li rukovodstvo studenata neku opozicijsku listu ili traju pripreme za neki big tent antivučićevski pokret s raznim obrisima.

'Od klasične koalicije stranaka do oblika uključivanja sindikalno-korporativnih opcija. Opcija je bezbroj. Međutim i dalje nedostaje novi Đinđić, novi Koštunica, novi Drašković. Ali ne zaboravimo još jednu stvar - postoji i ona Srbija koja nije na ulici. U demokracijama, pa i onoj u Srbiji, na vlast se dolazi demokratskim izborima', dodaje Previšić.

Ciljevi koje studenti ističu su, smatra Bijelić, opća mjesta, ali radikalno novo je to što inzistiraju da se ta opća mjesta shvate ozbiljno.

'Umjesto da se političari cinično pozivaju na njih dok bezobzirno izigravaju proklamirane vjernosti i djeluju isključivo u cilju partikularnih interesa, odnosno određenih nakupina kapitala i potpuno korumpiranih pojedinaca', dodaje.

'Vlast se kotrljala ulicom, ali nema nikog da se sagne i pokupi je'

Ipak, Puhovski smatra da se u Beogradu vlast kotrlja ulicom, ali nema nikog da se sagne i pokupi je.

'Njihove političke pozicije nisu jasne. Ne znamo jesu li oni za Europsku uniju, više EU-a u Srbiji ili manje, više s Rusijom ili manje s Kinom, sve se svodi na fraze. Oni su politički nepostojeća apstrakcija na ulicama, šetači, i sve ide dobro dok netko ne pogine, a tada će biti rusvaj i nasilje. Čak i da Vučić ode - što neće, a oni misle da će se sam povući - nije jasno tko bi preuzeo komandu. Đinđić je ubijen u trenutku u kojem je imao nogu u gipsu igrajući nogomet s onima koji će ga dva tjedna kasnije ubiti, sa snagama sigurnosti. Kad su rušili Miloševića, prosvjedovali su skupa oni koji su ga smatrali krivim jer je počeo rat i oni koji su ga optuživali što ga je izgubio, ruku pod ruku', rekao je Puhovski.