Nakon ovog vikenda, opravdanja više nema, jer IDEM je rasprodao dva zagrebačka kluba dva dana zaredom, što se na našoj krhkoj indie sceni ne pamti, čak ni među doajenima. Okej, Buč Kesidi su čitav ovaj tjedan proveli na rezidenciji u Saxu, ali ne valja miješati kruške i jabuke. Vaš je reporter, razumije se, gubio glas i razum na oba koncerta, a takvih nas je, sudeći po sinoćnjoj prozivci u Močvari, bilo dosta. Jer IDEM je to zaslužio, prvenstveno svojim neumornim, desetljetnim radom, zatim sjajnim pjesmama, a konačno i svojom neodoljivom osobnošću.

Okupili smo se, dakle, u petak u Vintage Industrial Baru da bismo uveličali Aleksinu proslavu, odnosno zagrebačku promociju domaćeg albuma godine - dvadesetpetominutnog izdanja 'POYY'. U skladu s tim, klub je bio ukrašen balonima, šarenim zastavicama i, kasnije, konfetima ispaljivanim u trenucima usijanja; ti trenuci uslijedili bi usred svakog od barem pet indie megahitova: 'Nikad Ne Ne Idem Van', 'Žujice', 'ŠtetaŠtetaŠteta', 'Par Put Godišnje' i 'Potopi Ovaj Brod'. U glavama nas skeptika postojala je bojazan da će nedostajati materijala, ali se Aleksa, ne tako stari lisac, pobrinuo da sadržaja ne nedostaje - trikovima poput nekoliko obrada, nešto novog materijala i gostovanjima, među kojima su se istaknuli momci iz njegova matičnog benda Trophy Jump.

Možda smo očekivali da će Aleksa iz Jebotonova inkubatora sastaviti bend, no odlučio se na veoma jednostavan setup - laptop i dva-tri mikrofona, za kojima su bili Tandara i VOADO, dva novo-stara imena sceni. Energija sve trojice ekspresno se prelila na publiku, a tome je uvelike pomogao i set po principu 'drito u glavu'. Polovica je udarnih pjesama izvedena na samom početku, prije nego što smo se mogli snaći, ruke su se same dizale u zrak, a noge kao da nisu bili naše, nego ih je kontrolirao veseli trojac na bini. Nakon hitoidnog udara, dobili smo predah u vidu nekoliko novih stvari u prekrasno šlampavim izvedbama, koje će zasigurno postati hitovi.

Presjek publike, odnosno prisutna demografija bila je mahom sastavljena od nas milenijalaca, u rasponu od otprilike 25 do 35 godina, s pokojom iznimkom spomenutih doajena scene i jednog preslatkog dječaka, kojem, saznao sam, ovo nije bio prvi Aleksin koncert. Je li ovo novi Novi val, pitali su se stariji, na što smo spremno uzvraćali da je ovako već najmanje 10 godina i da, ako žele, mogu slobodno ustupiti dostupnu medijsku infrastrukturu kako bi se ta priča zakotrljala, kao što se i tada dogodilo. Ostaje samo nada da nećemo odrasti u te ljude i za 20 godina uzdizati vrijeme svog sazrijevanja u nebesa, jer je ovdje, kako kaže IDEM, živjeti teško. Druge večeri u Močvari bilo je isto, najbolje, koncertni događaj sezone. Svi koji su se makar u prolazu očešali o domaći indie zadnjih 10 godina bili su tamo, neovisno o glazbenim preferencijama - IDEM je za sve.

Bilo je i raznolikosti za nas bolesnike, ali je suština ostala ista - sjajne pjesme, pankerska energija i inkluzivnost te poznata, razdragana lica svuda oko nas. Prijatelji, poznanici i neprijatelji pjevali su gotovo svaki stih iz sve snage, kao u paralelnom svemiru gdje se miješaju liturgija i navijačko urlanje. Premda oštećenog glasa od prethodne večeri, skromni Aleksa je ponovno bio u formi. Izuzevši spekatkularni stagedive, u ono malo komunikacije s publikom je uspio tek nekoliko puta izustiti da ne može vjerovati što se događa i zahvaliti se svima koji ga slušamo. Konačno, preobraćeni su i nevjernici koji su njegovu glazbu bili spremni otpisati kao infantilnu, no, suočeni s koncertom su shvatili da u tome nema ništa loše, dapače.

Posla i mjesta za napredak svakako ima. Prije svega, treba ustrojiti prateći bend i snimiti još materijala. IDEM neće postati zvijezda, previše je tu karaktera, i to je dobro.