Desetak dana nakon što je Grace Jones nastupila u Zagrebu, u jeku uragana Beryl koji je opustošio njezinu rodnu Jamajku, u Zagreb se na vrhuncu toplinskog vala dokotrljao još jedan bend iz srca uragana, ovog puta iz teksaškog Houstona, u kojem tisuće ljudi još uvijek nemaju struju. Khruangbin, čije ime dolazi od tajlandske riječi za avion, vjerojatno bi si, po priznanju gitarista Marka Speera, nadjenuli jednostavnije ime da su znali koliko će njihova popularnost eksplodirati tijekom pandemije koronavirusa.

Istina, u izdanju u kojem su nam se predstavili sinoć na zagrebačkoj Šalati od aviona bi možda prikladniji bio neki svemirski pojam, poput rovera koji se spustio na Zemlju, skrasio se u gradu NASA-e i krenuo u istraživačko sondiranje glazbe iz različitih kutaka svijeta. Doslovno tako započelo je i Speerovo glazbeno istraživanje: kao dječak se igrao CD-ROM-om enciklopedije Encarta, klikajući od zemlje do zemlje i pokušavajući ih upoznati kroz glazbu.

Putem je pokupio stamenog bubnjara DJ Johnsona, kolegu iz gospel benda koji je svirao orgulje u metodističkoj crkvi u koju je znala zalaziti i Beyonce, čiji se suprug Jay-Z danas javno izjašnjava kao fan Khruangbina. Pridružila im se i Laura Lee Ochoa, modna dizajnerica, model i basistica koja je tada znala svirati samo gitaru i klavir. Basu ju je podučio Speer u štali izvan Houstona, gdje i danas snimaju albume koje izdaju za majušni label Night Time Stories, a ta štala je i razlog zbog kojeg ispod nježnih pjesama katkad možete čuti cvrkut ptica i šum seoske pastorale.

'Glazba raspoloženja' ili glazba svijeta

Baš zbog te skromne i jednostavne pozadinske priče svjetska glazbena javnost godinama pokušava odgonetnuti uzrok neproporcionalno velike popularnosti ove asketske trojke, a nju najbolje dokazuje činjenica da je nastup Khruangbina na Šalati bio rasprodan sedam mjeseci unaprijed, u jednom trenutku postavši i najprodavaniji koncert tjedna u Hrvatskoj. New York Times skovao je termin mood music, kojim uspjeh Khruangbina i sličnih projekata pokušava pripisati traganju ljudi za idealnom pozadinskom glazbom tijekom rada od kuće ili čilanja u kafiću te njenoj pripadajućoj pandemijskoj percepciji kao ublaživača stresa.

Znatno sam zajedljivije komentare slušao od domaćih glazbenih kužera: jednima se diže kosa na glavi na monotonost tajlandskog funka, koji leži u korijenu njihove glazbe, drugi se zgražavaju nad latinoameričkim solažama koje ih podsjećaju na Santanu, a ujedinjuje ih prezir prema Khruangbinovoj vještoj i vrlo pitkoj sintezi zvukova Dalekog istoka, Afrike, Latinske Amerike i spleena rodnog im Teksasa, preko koje tu i tamo prošapću koji stih ili misao, češće na španjolskom nego na engleskom.

Sve te predrasude Khruangbin mi je prvi put odagnao prije šest godina, jedne ledene večeri u veljači, u društvu tristotinjak ljudi u tijesnom minhenskom klubu Strom, kad su nagovijestili potencijal izlaska iz okova tada još prilično formulaičnog thai funka. Sinoć smo ih pak gledali na +30, u društvu više od pet tisuća isparavajućih tjelesa, kako neometano migolje po raskošnoj pozornici sa stepenicama, kazališnom scenografijom i ambijentalnom rasvjetom. I zimi i ljeti, i u rasprodanom malom klubu i na rasprodanom stadionu, Khruangbin bi progovorili tek rečenicu-dvije, popili tek pokoji gutljaj vode te dali sve od sebe i demonstrirali da nisu kraljevi pozadinske glazbe, već da znaju i istinski vole slušati, skladati, a najviše svirati glazbu koju stvaraju.

Teksaški Luka Modrić na gitari i graciozna Laura

Najbolji dokaz za to upravo je posljednji, meni i najbolji album 'A La Sala', a njega su od početka do kraja izveli u prvom setu dvosatnog koncerta koncipiranog pod nazivom 'An Evening With Khruangbin'. Glazba s tog albuma odvodi ih hrabrije, spretnije i vještije u svim smjerovima koje su zacrtali s prethodna četiri albuma, ali i u neka nova istraživanja, pa je bio prekrasan potez odsvirati ga u cijelosti publici koja ga nije još u potpunosti upila.

Recimo, 'Ada Jean' će se nenadano odšarafiti do psihodelije Tame Impale, u 'May Ninth' čut ćete najfiniji Motown soul, u 'Juegos y Nuebes' hard rock Black Sabbatha, a u 'Three from Two' dalmatinsku terasu. Sve je to praćeno prikladno koreografiranim gitarskim dvobojima graciozne Laure u nebeskoplavom kompletiću i nestvarno ležernog Marka u dresu Luke Modrića, dok DJ Johnson, uz nevjerojatno precizno držanje groovea na bubnju, uspijeva neprimjetno manipulirati i pozadinskim zvucima te semplovima.

Drugi set, koji je od prvog odvojen munjama i kišama te promjenom rasvjete u pozadini scenografije iz toplih u mračne boje, počinje žestokom, hendriksovskom verzijom 'Rules', a onda polako zaokreće prema najpoznatijim pjesmama benda. Svi obavezni likovi – i 'Dern Kala' i 'So We Won't Forget' i 'Evan Finds the Third Room' - odsvirani su s improviziranim putovanjima u psihodeliju, tex-mex, dub, drum n' bass, pa skroz do Sahare, u koju, po uzoru na popularni Mdou Moctar, Markove solaže sve češće znaju odjahati. Sve se raspliće u još jednom bisu, na kojem dobivamo 'White Gloves', posvetu svim kraljicama koje su izgubile svoje bitke, te oproštajni ples uz disco funk 'People Everywhere', kojim su čak iskoračili nekoliko minuta iz okvira sviranja do 23 sata, kad Šalata obično pali svoje reflektore.

Napomenimo i da su Khruangbin prije koncerta podijelili letak na hrvatskom, dizajniran njihovim originalnim fontom, koji, čini se, nema lokalnu podršku, a na kojemu mole fanove da se predstave osobi do sebe, opuste, uživaju i ne pretjeruju sa snimanjem. Snimanja je ipak bilo, no – dojma smo – znatno manje nego na koncertima izvođača popularnih među mlađom publikom. A opuštanja i uživanja bilo je znatno više, i to podjednako među mlađima, starijima te onima koji su došli na koncert iz zapadnih, ali i istočnih zemalja. A to je znak da je misija aviona ili rovera iz Houstona na putu oko svijeta - uspjela.