Šećući kompleksom Studentskog doma Stjepan Radić u petak navečer nametnula mi se misao koja će se do kraja večeri pretvoriti u vježbu mentalne gimnastike. Pokušao sam se bez guglanja prisjetiti kad sam posljednji puta bio na koncertu u Pauku, a na istu sam temu anketirao i kolege koji su tada pratili zagrebačku koncertnu scenu. Bio sam uvjeren da je to bio koncert Marka Lanegana u studenom 2012., no internet je uvijek pametniji – dva tjedna nakon njega ovdje su svirali Calexico.

Od tada je, dakle, prošlo preko 12 godina. Najmanje tri, po Bolonji četiri generacije studenata upisale su faks, bolji među njima diplomirali, lošiji tulumarili u sobama studentskog doma ili obližnjim jarunskim folkotekama. No malo tko od njih mogao je biti svjestan povijesne uloge ovog prostora u glazbenoj kulturi Zagreba i Hrvatske, prostora koji je osamdesetih, devedesetih i ranih nultih ugostio hrpu sjajnih bendova u naponu snage, na širokom potezu od Discipline kičme do Iron and Winea, od Godspeed! You Black Emperor do Sunn O))), da spomenemo samo neke.

Prostor je to koji, unatoč avangardnom arhitektonskom rješenju prepoznatljivom po kružnoj strukturi i niskom stropu s kojeg podmuklo vreba zlokobna konstrukcija pauka, nikad nije briljirao zvukom, a odisao je pomiješanom memlom vlažnih jakni, prosutog piva i isparavanja iz obližnje menze. Na drugom polu retro chic skale šarmirao je pouzdanim SC-ovim konobarima u uredno ispeglanim outfitima iz doba Juge i simpatično namrgođenim, ali tolerantnim i razumnim zaštitarima.

Ritualno buđenje Pauka

Takvog betonskog spavača u petak navečer došao je probuditi vjerojatno najvažniji domaći bend mlađe generacije, psihodelična trojka iz Slavonskog Broda i Zagreba po imenu Nemeček. Bend je to, baš kao i gorenavedeni kultni gosti Pauka, u naponu snage, ovjenčan regionalnom nagradom Milan Mladenović i hrpom pohvala za ovogodišnji album, drugi dio trilogije Prokletije. Bend u čijem zvuku, pogonjenom distorziranom tamburicom Vedrana Živkovića, čujete odjeke Swansa, Igre staklenih perli, Darka Rundeka, Mizara, ali i aktualnih folk egzorcista poput irskog Lankuma, a u čijim intervjuima, ne baš svojstveno za domaću alternativnu scenu, možete čuti i pokoju pametnu o društvu u kojem živimo.

Svi se ti utjecaji stapaju u originalnu, slušljivu, a opet psihodelično neuhvatljivu smjesu, koju je trojka iz Nemečeka odlučila uzdići na višu razinu oživljavanjem starih duhova Pauka. Ne samo u prenesenom smislu: za miks pult su posadili doajene domaće analogne akustike, Hrvoja Nikšića i Hrvoja Pelicarića, koji su iskoristili potencijal kružnog prostora i, uz temeljni razglas, rasporedili dodatne zvučne kutije po rubovima dvorane, stvarajući tako efekt kvadrofonije koji zapravo nismo imali priliku doživjeti ni u zlatnim danima Pauka.

Iz ovakvog tretmana najviše su profitirale klavijature Lea Beslaća, koje se doslovno moglo 'juriti' po dvorani – ako biste stali preblizu nekom od zvučnika, ambijentalna zujanja, fijuci i cvrkuti kroz filter Nikšićevog i Pelicarićevog miks pulta gađali bi vas poput vatrometa ili zvijezda padalica, a potom propadali u druge dimenzije arhitektonske paukove mreže. Resko i precizno bubnjanje Borne Maksana, Živkovićevog suradnika još iz prošlog benda Mokre gljive, stabiliziralo je taj fluidni moment, a u dijeljenju zvučnih karata ipak je najlošije prošla famozna Živkovićeva demonska tamburica, koja je prije zvučala kao rafalna puška tandžara nego melodiozni instrument.

Ipak, sva ta akustična geekovština nije odigrala presudnu ulogu u doživljaju ritualnog putovanja u srce Balkana na koje nas je Nemeček sinoć poveo. Poput goniča konja po slavonskim pustarama, Živković neumoljivo turobnim oranjem tamburice naganja drone folk prog rock međuigru Beslaća i Maksana, a dojmu plemenskog obreda pomaže i monokromatska rasvjeta s obilnom količinom scenskog dima. Sviraju se podjednako prve, ambijentalnije i druge, 'popastije' Prokletije, a kao i na albumima, najjači dojam ostavljaju ritualne 'DajBog', 'Jurjevo' s prvog i 'Mirilo' s drugog albuma, koju je na mjestu regionalne himne godine komotno mogla zamijeniti i devet minuta duga, predivna pastoralna balada 'Olovni'.

Nakon sat i pol vremena i frenetično zakucavanje uz 'Pored rijeke Drine', Nemeček se, ispraćen ovacijama, povukao u hibernaciju dok negdje 2026. ne krenu u uspon na treće, vjerujemo još moćnije i opakije 'Prokletije'. Koncert u Pauku bila je tako savršena prilika da se zatvori ciklus, starije glazbene fanatike povede niz memory lane prostora u kojemu su ostavili dobar komad mladosti, a mlađe, među kojima je nezanemariv dio u Pauku prvi puta, u – nadamo se – bolju budućnost ovog prostora koji bi u narednom periodu trebao biti revitaliziran. A upravo to – spašavanje od zaborava i otvaranje prozora u bolje sutra – bi i trebala biti misija kvalitetne kulture i dobre glazbe. Nemeček i Pauk su je sinoć, sasvim sigurno, ispunili.