Od svih halucinogenih ideja kojih smo se u proteklih par desetaka godina naslušali na Balkanu, vjerojatno je najluđa ona o kanalu Morava-Vardar, koju je promovirala nekadašnja marioneta u fotelji predsjednika Srbije, Tomislav Nikolić. On je mrtav ozbiljan uvjeravao Srbe, Makedonce i Grke da će prokopati kanal do Egeja koji bi Srbiji otvorio izlaz na more i tako spasio posrnulu ekonomiju. Sinoć smo u zagrebačkom klubu Močvara, okruženi s tek par desetaka sretnika koji su po neumornoj kiši doplovili na ovu psihodeličnu svetkovinu, zaključili da bi takav kanal, u ovom slučaju od Beograda do Nikozije, puno učinkovitije prokopali istraživači glazbenih korijena Balkana i Mediterana opremljeni bučnim električnim alatima.

The Cyclist Conspiracy iz Srbije ovdje imaju nešto teži zadatak jer Morava (uglavnom) nije plovna. Njihovi alati su zato malo kompleksniji: šamanski, masni, repetitivni rifovi u kontrastu s orijentalnim solažama, razigrana džezerska ritam sekcija, primordijalni staroslavenski napjevi ženskih zborova i odjeci grčkog anarhističkog bluesa po imenu rebetiko. Sve je to umotano u konceptualni narativ nadahnut romanom 'Fama o biciklistima' Svetislava Basare, kultnim djelom suvremene povijesne fikcije na južnoslavenskim jezicima.

Prezentaciju ovog izoštrenog i detaljnog koncepta ponešto im otežava činjenica da ženski zbor više ne nastupa uživo s bendom, što znači da pjesme s ranijih albuma, posebno još uvijek aktualnog 'Mashallah Plan', moraju izvoditi preko matrice, kontinuirano ganjajući metronom. Ipak, posebno na novijim stvarima, bend to uspijeva pretvoriti u prednost, žrtvujući fluidnost u korist točnosti, ali ne gubeći oštricu i nemilosrdno meljući sastojke ovog balkansko-arapsko-afričkog miš-maša u glatku cjelinu. Ako vam bilo što znače imena Swans, Goat, Smak, Mahavishnu Orchestra ili Dead Can Dance, ne biste trebali propustiti sljedeću priliku da uz The Cyclist Conspiracy zaplovite ravno u srce naelektriziranog Bizanta.

Iznenađenja iza svakog ugla

S mediteranske strane kanala pak čekaju nas ciparske skeledžije po imenu Buzz' Ayaz, koje predvodi Antonis Antonioniou, rado viđen zagrebački gost poznat nam iz benda Monsieur Doumani, također sa slavnog istraživačkog labela Glitterbeat. Za razliku od matičnog benda, Antonis ovdje još malo odšarafljuje svoj električni tsouras, pravokutnog rođaka buzukija na kojeg je zalijepio etiketu cigareta s upozorenjem o zabrani pušenja. Njegove orijentalne melodije i ciparske tradicionalne napjeve učvršćuju tvrdi bubnjarski zid, loopovi iz moćnih Ovationovih klavijatura i enorman bas klarinet, koji bendu daju boju i dinamiku velikana zapadne alternativne glazbe poput Trans Am ili Morphine.

U aktualnom revivalu prilično formulaičnog anadolskog elektro rocka takvom kombinacijom lako je upasti u zamku predvidivosti. No Buzz' Ayaz iznenađuju iza svakog ugla, propuštajući kroz sve te filtre lakoću komponiranja, improvizatorsku zaigranost i spontanost na kojoj bi im svi ti destilati Altin Güna mogli samo pozavidjeti. Skoro sat i pol maštovito aranžirane, ali odmjerene i ne previše nakinđurene ciparske psihodelije za moderno doba prošlo je u trenu, a do kraja svirke onih par desetaka prisutnih dobrano se i rasplesalo. Tako je kanal Morava – Mediteran u večeri u kojoj nas je nabujala Sava prijetila potopiti dobio novu najzapadniju točku. Na kraju krajeva, Bizantinci su i Zagrebu dali prvo poznato ime – Agranon.