Ako naručite ploču od legendarne izdavačke kuće Sub Pop iz Seattlea, sva je prilika da ćete na poštanskoj povratnici zateći ime Marka Arma. Frontmen, pjevač i gitarist Mudhoneyja danas ima 62 godine, a još radi dnevni posao voditelja skladišta Sub Popa, izdavača koji je stvorio grunge te i dalje u svojoj postavi ima neke od najvećih bendova današnjice, kao što je Beach House. Basist Guy Maddison, naturalizirani Australac, radi kao medicinski brat na hitnoj dok ostatak jezgre benda koji je prošle godine proslavio 35 godina postojanja, gitarist Steve Turner i bubnjar Dan Peters, živi od pisanja knjiga o grungeu i glazbenih poduka.

Ove vinjete govore ne samo da je radna etika benda koji čine ljudi u šezdesetima ili na pragu šezdesetih i dalje besprijekorna, već da su u pitanju rijetko viđene ljudine. Ljudine koje se više ne srame pojma grunge što su ga patentirali još u osamdesetima, kad su s bendom Green River, praocem Pearl Jama, uklopili musave gitare u kolaž punka, rocka i metala.

Ljudine koje će se svake tri godine ponovo sastati, odraditi seriju proba, usvirati novi album koji će zauzeti dostojno mjesto u konzistentnoj diskografiji benda, odraditi iscrpljujuću svjetsku turneju i uvijek, ali apsolutno uvijek, na koncertima isijavati energiju korijenskog rock entiteta, energetski najbližeg legendarnim The Stooges. Na tom će putu sad već peti put posjetiti Zagreb te, unatoč kriminalnom zvuku i dojmu blage energetske potrošenosti, još jednom opravdati kanonski status.

Prljavi igraju prljavo

Kao iskusni rock pregaoci, Mudhoney se uvijek trude izabrati predgrupe koje isijavaju njihov underground etos. I ovoga puta bilo je tako, uz blagi dojam hvatanja Zeitgeista koji su nam 45-minutnom svirkom isporučili SØWT iz Eindhovena. SØWT su ilustracija dobre strane ponovno probuđene popularnosti žanrova iz devedesetih, poput grungea, noisea i shoegazea, u čijem vještom kombiniranju dobace i do opuštenosti Sonic Youtha, ali i prljave posthardcore energije At the Drive-Ina, vješto prilagođavajući sve te proto žanrove razini koncentracije mlađe publike.

A mlađa publika – tinejdžeri i studenti – sinoć je činila najmanje trećinu ne baš do kraja popunjene Tvornice i zato nam je posebno žao što nisu doživjeli Mudhoney u najboljem izdanju. Razlog tome je prije svega već spomenuti zvuk, za koji nam nije posve jasno je li greška tonca ili samog benda, jer je, možda baš u pokušaju privlačenja te mlađe publike, bio nepotrebno i pretjerano 'blatnjav', kao da slušamo neke nedovršene stonere, a ne esencijalni rock bend.

U prvih pet-šest pjesama, dok nije promijenio instrument, morali smo se primaknuti skroz blizu kako bismo iz pojačala čuli gitaru Marka Arma, bas Guya Maddisona zvučao je pak preglasno, kao čudovište s dna močvare, a doboš Dana Petersa kao da udara palicama u zid. Ukratko, kao da nam je netko pustio stare albume Mudhoneyja preko više puta presnimljene kazete.

Pogo koji diže iz mrtvih

No čak i kad ih ne čujemo kako treba i čak i kad ostavljaju dojam blagog zamora materijala – teško je od ljudi u šezdesetima očekivati da i dalje skakuću okolo poput klinaca – Mudhoney su i dalje dobro podmazana rock mašina koja u sat i pol svirke uspije nagurati čak 28 pjesama te pošteno protrčati kroz ekstenzivnu diskografiju. U njoj je fokus tek donekle stavljen na aktualni album 'Plastic Eternity', na kojemu novo nadahnuće pronalaze u još jednom podgrijanom žanru – psihodeliji.

Kao i obično, preokret u doživljaju koncerta događa se negdje po sredini, kad se bend vrati korijenima kroz 'Sweet Young Thing Ain't Sweet No More' i 'Touch Me I'm Sick', koja će izazvati i propisni pogo. No tek u trećoj trećini koncerta, negdje od 'Next Time', kad Arm skine gitaru i primi se mikrofona te počne isijavati energiju Iggyja Popa, uz nevjerojatne vriskove i dječački raspon glasa, zapravo dobivamo onaj Mudhoney na koji smo navikli i po koji smo došli. 'Suck You Dry' i 'Here Comes Sickness' izvedene na bis izazvat će totalni delirij u prvim redovima i potvrditi da energetske bombe stare 30 i više godina još uvijek dižu iz mrtvih.

Rezimirajmo: da bi se mlađa generacija na pravi način upoznala s veličinom Mudhoneyja kao jednog od posljednjih lučonoša korijenskog grunge zvuka, sinoćnji koncert definitivno se trebao održati u manjem klubu, intimnijoj atmosferi i s boljim zvukom. Močvara 2018., kad smo njihove koncerte prozvali rock cjepivom koje treba uzimati svakih par godina, ostat će u tom smislu nedodirljiva. No unatoč svim problemima, uvijek je lijepo vidjeti Arma i društvo te se uvjeriti da srce rock'n'rolla i dalje kuca.